Adela Jušić: Moment ogoljavanja emocija najlakše dopire do publike

0
February 9th, 2016

Adela Jušić je jedna od rijetkih bh. umjetnica koja ne oklijeva u svojim radovima s jedne strane pokrenuti uvijek potrebna pitanja feminističke borbe, a s druge strane propitivati opasne kapitalističke i/ili nacionalističke prakse na koje smo već svi/e navikli/e. U intervju za Fashion, Beauty, Love magazin Adela govori o svom posljednjem radu Svilena košulja boje lavande, dugogodišnjoj saradnji sa Andrejom Dugandžić, skandaliziranju feminističke umjetnosti, i o tome kako stvari svoje na bh. umjetničkoj sceni.

 

 

 

Tvoj posljednji rad koji si predstavila na posljednjem Vox Feminae festivalu u Zagrebu nosi naziv Svilena košulja boje lavande, a bavi se Biljanom Plavšić. Možeš li objasniti o čemu se radi u ovom novom performansu, i zašto si izabrala tematizirati Biljanu Plavšić, jedinu ženu optuženu za zločine protiv čovječnosti ispred Međunarodnog suda pravde za bivšu Jugoslaviju?

- Performans sam prijavila na konkurs Vox Feminae festivala čija je ovogodišnja tema bila Zločinke. Izveden je u galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu 5. novembra 2015. i trajao je nešto manje od tri sata. Bilo je dosta publike. Tokom tri sata ljudi su dolazili, odlazili, kretali se u prostoru oko mene, a primijetila sam da je bilo dosta i onih koji su odgledali cijeli performans. Ideja je, naravno, bila da, obzirom na dužinu performansa, publika može da ga posjeti i napusti u bilo kojem trenutku.

 

Biljana Plavšić, bivša predsjednica Republike Srpske, optužena je od strane ICTY-a za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Nakon priznanja krivice i pokajničke izjave, odbačene su tužbe za genocid i osuđena je na samo 11 godina zatvora, te puštena ranije, nakon samo dvije trećine kazne. Osim priznanja, njena reputacija prominentne naučnice, te činjenica da je žena, smatraju se razlozima za tako blagu kaznu. Godine 2005. objavila je obimne memoare koje je pisala u zatvoru i u kojima je negirala svoje priznanje. Knjigu Svedočim promovirao je Rajko Vasić, stranački kolega Milorada Dodika, koji, između ostalog, u pogovoru piše: Biljana Plavšić je prva srpska heroina u stradanjima s kraja prošlog veka. U svojoj knjizi Plavšićeva opisuje politički ambijent i događaje koji su prethodili početku jugoslavenskih ratova, te iznosi svoje viđenje rata u BiH. Knjiga, čini mi se, prije svega za cilj ima da negira priznanje koje je optužena izrekla pred sudom, a time, naravno, i da vrati Biljani Plavšić ugled pred onim dijelom srpskog naroda koji je bio razočaran njenim priznanjem i pokajanjem. Ne znam koliko je “spisateljica” u tome i uspjela, ali bih preporučila čitanje njenih memoara, jer pokazuju koliko i na koje je sve načine moguće manipulirati činjenicama, širiti dezinformacije, negirati istinu itd., a to je ono što danas rade političari naše nam drage domovine, ne samo srpski, već i bošnjački i hrvatski, ne bi li tako prikupili poene kod svog etničkog krda i skrenuli pažnju sa onog što nam svima pred nosom rade – kradu nas, izgladnjuju, otimaju nam ili daju drugima da nam otimaju rasprodajući budzašto i na razne načine uništavajući ovo malo ekonomskih potencijala što nam je nakon rata ostalo.

 

 

Zatvor Hinsenberg u Švedskoj, u kojem je Biljana Plavšić služila kaznu, u jednom medijskom tekstu nazvan je zatvor sa pet zvjezdica.

- Naime, čitala sam da je ova zločinka koja se “pokajala” tamo išla plivati u obližnjem jezeru, uživala u sauni, bila u prilici pohađati časove fotografije, kuhanja, plesa, švedskog jezika, te je od države Švedske svake godine dobijala po jedan kupaći kostim. Iz zatvora je, sigurna sam, izašla svježa i odmorna, podmlađena divnim uvjetima koji više nalikuju odmoru u spa centru, nego izdržavanju kazne za najgora ratna nedjela, te izašla na slobodu tako što je kao prava zvijezda sletjela avionom koji je Milorad Dodik po nju poslao, te joj tako upriličio grandiozan doček. Glavni element performansa bio je narativ, odnosno tekstovi prepiski sa suđenja, memoari ove zločinke, njene izjave za medije i drugi relevantni tekstovi i intervjui do kojih sam mogla doći. Ideja je bila da ukažem na kontrast koji je prisutan u reprezentaciji Plavšićeve, njeno lažno pokajanje, te blagu kaznu koja je u ogromnoj disproporciji sa zločinima koje je počinila.

 

S jedne strane, ona je uglađena dama, ženstvena, odjevena u svilene košulje boje lavande, diskretno našminkana, obrazovana, prominentna naučnica, biologinja, apolitična, iskrena, religiozna i etična. S druge strane, preko košulje boje lavande ona nosi maskirnu vojnu jaknu, ona je dr. Mengele u ženskoj formi koji sudbinu srpskog naroda poredi sa sudbinom Jevreja tokom Holokausta, biologinja koja muslimane naziva “genetički pokvarenim materijalom”, štovateljka Arkana, Šešelja i Ratka Mladića za kojeg izjavljuje da je podsjeća na Ljutka iz bajke Snježana i 7 patuljaka. Njoj vojnici tepaju Bilja, veličaju je nazivajući je srpskom caricom, a njeno ime ispisuju na tenkovima koji haraju Bosnom ubijajući na svom putu sve što je od strane ove Fulbrightove stipendistice i biologinje okvalifikovano kao genetički pokvaren materijal.

 

Tokom tri sata performansa, kretala sam se kroz galerijski prostor oblijepljen selektiranim tekstovima o Biljani Plavšić, te njenim izjavama na engleskom i bosanskom jeziku, koristeći se i latiničnim i ćiriličnim pismom, čitala ga i križala, ostavljajući samo po jednu-dvije ključne riječi iz svake rečenice, da bih, zatim, kako se performans bližio kraju, iščitavala samo preostale riječi. Tako su na jednom zidu ostale desetine riječi kao što su: mržnja, genocid, Mengele, osveta itd., dok su na drugom zidu ključne riječi bile npr: ženstvena, elegantna, pokajanje, ljubav, majka, carica itd. Rezultat je, mislim, bio efikasan i prilično jasno ukazivao na osnovnu ideju performansa.

 

 

Adela Jušić_Nikola Blagojević (1)

Često radiš sa Andrejom Dugandžić, ponekad vas se stvarno može smatrati legitimnim duom. Prijateljice ste dugo, i dosta ste toga uradile zajedno. Kako, poslije toliko dugo godina, funkcioniše vaša saradnja? I kako smišljate zajedničke projekte i aktivnosti?

- Andreja i ja smo tokom više od pet godina radile zajedno na raznim projektima, živjele zajedno, sarađivale u oblasti likovne umjetnosti, radile, radimo i planiramo nove aktivnosti u sklopu programa Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena. Prošle smo sve moguće i nemoguće faze, te nam često govore da podsjećamo na neki stari bračni par kad krenemo da se raspravljamo, jer se npr. ne slažemo oko neke sitnice, bilo na poslu, bilo u kuhinji ili u kafani. Nije lako s nekim provoditi toliko vremena i dijeliti razne sfere života i to takvim intenzitetom kako to nas dvije znamo.

Ipak, rekla bih da smo tokom proteklih godina naučile kako treba jedna s drugom, kad treba i koja od nas dvije treba da popusti u određenim situacijama i slično. Naučile smo koje su kvalitete one druge i koja bolje obavlja određene vrste poslova, te, vodeći se time što smo naučile, predajemo jedna drugoj autoritet u donošenju odluka, te se ne moramo nužno ni slagati oko svega. Ona neke stvari radi bolje od mene, ja neke stvari radim bolje od nje i toga smo svjesne i to koristimo koliko je moguće. Zato uspijevamo zajedno raditi na raznim projektima, koristeći maksimalno različite vještine i potencijale koje svaka od nas ima.

 

 

 

 

Jedan od meni omiljenih tvojih radova, koji si radila upravo sa Andrejom Dugandžić, je Rad ljubavi, kojim ste skrenule pažnju na potrebu kapitalizma za kućnim radom. U nekim razgovorima sa ljudima svojevremeno sam čula komentare kako je rad “agresivan”, kako “ne doprinosi feminističkoj borbi”, kako je vulgaran… Zašto se feministička umjetnost smatra toliko skandaloznom?

- Taj rad smo Andreja i ja pripremale više od dva mjeseca, krenuvši prvo od teoretskog dijela, isčitavajući literaturu o eksploataciji kućnog rada, inspirisane djelovanjem Mariarose Dalla Coste, Selme James, Silvie Federici i pokreta Nadnice za kućni rad. Rad je prvi put produciran za izložbu Moja kuća je i tvoja kuća koju je za Sarajevski otvoreni centar, u saradnji sa Crvenom, kurirala Danijela Dugandžić. Nakon toga je pokazan u Mariboru u Kibli i u St. Petersburgu u sklopu internacionalne konferencije koja se bavila kućnim radom. U Sarajevu je rad postavljen na vanjski zid Historijskog muzeja BiH, i to na onaj koji gleda na ulicu koja je svakodnevno prepuna prolaznika/ca, kojom svakodnevno prolazi hiljade auta, te autobusi i tramvaji iz kojih se rad također mogao vidjeti. Jako je važno da su u to vrijeme kod nas bili izbori, a nas dvije smo, u isto vrijeme kada su grad preplavile gomile laži i velikih obećanja sa predizbornih plakata, slale važnu poruku, otvorile jednu temu koja nije dotaknuta od strane niti jedne političke kampanje, ni desnih, niti lijevih stranačkih opcija. Usred bombardovanja nacionalističkim parolama, hrabro smo velikim slovima ispisale rečenice koje su sažimale i jednostavnim jezikom objašnjavale problem eksploatacije kućnog i reproduktivnog rada, eksploatacije na kojoj se zasniva cijeli kapitalistički sistem i bez koje isti ne bi opstao. Između ostalog, na sredini ovog rada ogromnih dimenzija pisalo je: “Položaj domaćice ključan je za položaj svih drugih žena”. Razlog zbog kojeg je rad mogao biti okarakterisan kao agresivan ili vulgaran je, sigurna sam, rečenica koja je također bila centralni dio kompozicije i bila je ispisana ogromnim crnim slovima na bijeloj podlozi, a koja glasi: “Kapitalizam se boji vagine i klitorisa”. U ovako patrijarhalnom i mizoginom društvu riječi “vagina” i “klitoris” se smatraju vulgarnim i agresivnim, dok se za riječima kojima se označava muški spolni organ, te za pogrdnim riječima za ženske spolne organe i žene uopšte, kojih ima stotine i svakodnevno ih čujemo na televiziji, na ulici, u tramvaju, u kafani, u školi i kod kuće, više i ne osvrćemo. Njih prečujemo zato što su ušle u jezik i žargon i postale normalan dio istih, postale do te mjere neophodne u izražavanju kao što su to npr. glagoli spavati, jesti ili piti.

 

To je licemjerje našeg društva protiv kojeg se moramo boriti. Vagina i klitoris nisu vulgarne riječi. Vagina i klitoris su dio naših – ženskih tijela. Vagina nije agresivna, klitoris nije agresivan. Naprotiv, nad vaginom i klitorisom se vrši agresija – silovanjem koje je, nažalost, iskustvo miliona žena oko nas, ženskim genitalnim sakaćenjem, odsijecanjem klitorisa koje se radi religioznog fundamentalizma dešava i u našoj domovini, a običaj je i tradicija mnogih naroda širom svijeta od pamtivijeka do danas i ko zna do kad.

 

 

Jedno od mišljenja koje se često pojavljuje kada je u pitanju umjetnost koju rade žene, a tiče se žena i ženskih pitanja, je zapravo da žene i ne znaju “bolje” nego praviti umjetnost samo o sebi samima. Za muškarce se, s druge strane, misli da mogu praviti umjetnost o bilo čemu. Šta kažeš na tu podjelu? Da li je u pitanju još samo jedna refleksija patrijarhata?

- Prije svega, mislim da i umjetnici rade radove o sebi samima, ništa manje nego što to rade umjetnice. Razlika je samo u tome na koji način pristupaju reprezentaciji svog tijela, roda i spola. U fokusu feminističke teorije, pa tako i feminističke umjetnosti mora biti, između ostalog, i ta jedna od najvažnijih tema – žensko tijelo, jer je se nad njim svakodnevno vrše različiti oblici nasilja. Bilo da je u pitanju seksualno nasilje, nasilje u porodici, verbalno nasilje, eksploatacija reproduktivnih ženskih moći itd., žensko tijelo je objekt nad kojim se nasilje vrši, a muško tijelo je najčešće ono koje vrši nasilje. Žensko tijelo je submisivno, penetrirano, teritorij koji patrijarhat mora imati pod kontrolom da bi se održavali hijerarhijski odnosi koji vladaju našim tijelima i životima. Umjetnost je samo jedna od društvenih aktivnosti koja se bavi ovom temom i zato ne vidim niti jedan argument koji ide u prilog izjavama da se umjetnice bave ovim temama samo zato jer ne znaju čime bi se to drugim bavile. Naprotiv, one se bave ovim temama, tj. problemima, jer su oni važni i sveprisutni, te se protiv njih moramo boriti svim mogućim sredstvima. Umjetnost je samo jedno od tih sredstava koje može ukazati na probleme, proširiti nam vidike, ponuditi nove diskurse, otvoriti nam oči.

 

 

Jedna si od osnivačica udruženja Crvena, a ti i Andreja ste upravo u sklopu ovog udruženja napravile i sjajni AFŽ arhiv, projekt na kojem vam zaista treba čestitati. Sakupiti toliko ženskog antifašističkog naslijeđa na jednom mjestu sigurno uopće nije bilo lako. Šta je budućnost AFŽ arhiva, i da li će on biti razvijan u budućnosti na neki drugi način?

- Na Međunarodni dan žena, 8. marta ove godine, Arhiv antifašističke borbe žena Bosne i Hercegovine i Jugoslavije postavljen je online i sastoji se od dokumenata, fotografija, intervjua, periodike i knjiga koje smo Andreja Dugandžić i ja mjesecima skupljale po arhivama, bibliotekama, privatnim kolekcijama itd. Nakon male pauze, opet intezivno radimo na arhivu, digitaliziramo nove dokumente, obrađujemo i objavljujemo one koje smo prethodno digitalizirale, planiramo nove intervjue sa učesnicama NOB-a i članicama AFŽ-a u drugim bh. gradovima, a nedavno smo počele razvijati ideju o publikaciji koja bi trebala biti završena u drugoj polovini 2016. godine, te će se sastojati od istraživačkih akademskih radova i umjetničkih intervencija na teme kojima se arhiv bavi. Na Međunarodni dan žena 2016. godine također ćemo imati aktivnosti koje će javnosti ponuditi uvid u razvoj arhiva i nove ideje i saradnje koje trenutno razvijamo.

Adela Jušić_Nikola Blagojević (4)

 

U svojim radovima tematizirala si rat, nasilje, porodicu… Dosta tvojih radova reflektira privatnu sferu tvog života, i možda umjetnost i ne može proći bez tog predstavljanja privatnog, ali kako ti to podnosiš? Da li je teško dijeliti privatna iskustva kroz prizmu umjetnosti? Pogotovo u tako patrijarhalnom društvu kao što je bosanskohercegovačko?

- U početku sam oklijevala kada sam radila radove intimne prirode, ali već neko vrijeme imam dovoljno samopouzdanja i hrabrosti, i spoznala sam da ono što me kod umjetnosti privlači jeste upravo mogućnost da se ogoliš pred publikom i da koristiš vlastito iskustvo i tijelo kao dva najefikasnija i najdirektnija načina da se iskreno i neposredno govori o važnim temama. Baš taj momenat ogoljavanja emocija, momenat koji izaziva šok ili koji privlači, baš zato jer je istinit do srži, najlakše dopire do publike, izazivajući kod nje različite emocije, ne ostavljajući posmatrača/icu ravnodušnim/om. Publika uglavnom pamti te radove. Mislim da ih na neki način ponese sa sobom, pa čak i kada im se i ne svide.

 

 

Šta bi mogla reći o trenutnoj savremenoj bh. umjetničkoj sceni, ali i o umjetnicama koje na njoj djeluju? Da li ih sada ima više, da li iskorištavaju svoje šanse, da li možemo govoriti o nekoj feminističkoj umjetnosti?

- Naša umjetnička scena je jako malena i nejaka. Ne zato što su naši mladi nesposobni, nelatentovani ili lijeni, nego zato što nam je obrazovanje loše, a kulturne institucije ne rade dovoljno ili ne rade nikako. Naši budžeti za kulturu su mizerni, a narod je zatvoren u svoje male dnevne boravke i bulji u katodne kutije TV aparata ili u one savremenije, veće i tanje, u onim rjeđim slučajevima kada se ima nešto više novaca za ulaganje u jednu od najvećih svjetskih prevara 20. vijeka. Ljude zabavljaju i otupljuju Farme u kojima zaista gledamo stoku, natjecanja siromašnih koji se bore za krov nad glavom, dok publika plješće onima koji najviše plaču ili imaju najužasniju bolest. Sirotinju zabavljaju programi na kojima se 24 sata kuha, dok sjede u kući praznih stomaka i frižidera, natjecanja u kojima kojekakvi “prominentni” članovi žirija vrijeđaju mlade ljude koji su pomislili da baš oni mogu postati zvijezde, jer zvijezda možeš biti ti. Nema tu mjesta za savremenu scenu likovne umjetnosti ili bilo koju drugu vrstu umjetnosti koja ne zatupljuje, već naprotiv, propituje i kritikuje našu političku i ekonomsku realnost.

 

Za feminističku umjetnost ima još manje mjesta, jer muško-ženski odnosi kakvi jesu u patrijarhalnoj BiH takvi moraju i ostati da bi nacionalizam opstao, da etničke i klasne podjele ne bi slučajno bile dovedene u pitanje, da monoteističke religije ne bi bile kritizirane. Mi smo savremeno “multikulturalno” društvo u kojem se zna šta svaka od tri vladajuće “različite” kulture nalaže: ženi je mjesto u kuhinji ili u krevetu, gdje je njeno tijelo objekt nad kojim muškarac demonstrira moć koju mu društvo ne daje ili svoju moć vježba da bi je van kuće što bolje demonstrirao. Žena je vlasništvo i sluškinja Oca, tog boga Oca, sve dok ne postane vlasništvo i sluškinja Muža, a zatim često i rođenog Sina. Ona nije politički subjekt. Ona je, čak i kad je silovana, samo silovana Bošnjakinja ili Srpkinja ili Hrvatica, pripadnica jednog silovanog naroda. Ona glasa kako muška glava kuće kaže i bavi se politikom samo toliko da se popune gender kvote zadate od strane viših i najviših sila “demokratske” Evrope, tvrđave neoliberalnog poretka. Tako se zakoni o ravopravnosti spolova kreiraju, ne da bi se sprovodili, već da bi se samo naizgled, površno, sve činilo pravednim, urednim, pravoljudskim, savremenim, civilizovanim, evropskim. Kome tu treba feministička umjetnost?

 

Adela Jušić_Nikola Blagojević (2)

 

Na čemu trenutno radiš i šta su tvoji planovi za naredni period?

- Trenutno radim na online arhivu sa Andrejom Dugandžić i drugim saradnicama. Zatim radim i na programu Gradologija koji vode moje kolege/ice iz Crvene. U Beču u Kunstraum Palais Porcia od 3. do 31. decembra mogao se vidjeti jedan moj rad kao dio grupne izložbe, a od 11. do 20. decembra moja video instalacija je bila dio online izložbe The Streaming Festival. Od 12. do 23. decembra jedan od mojih radova bio je postavljen u Magacinu u Beogradu, u sklopu izložbe Država u krevetu. Krajem januara sam imala veliku samostalnu izložbu u Finskoj. Godine 2015. sam imala 28 izložbi i umjetničkih prezentacija u Švicarskoj, Češkoj, Belgiji, BiH, Rusiji, Kosovu, Albaniji, Holandiji, Sloveniji, Engleskoj, Austriji, Srbiji, Hrvatskoj. Radi se puno, ali stignem biti i noćna ptica kafanskog i klupskog sarajevskog života. Stignem tu i tamo i skuhati nešto, i pospremiti kuću, počupat’ obrve, opeglat’ veš, prošetati psa, pogledat’ film, odspavati.

 

Razgovarala_Masha Durkalić

Fotografija_Nikola Blagojević / Spektroom

Postprodukcija_Zlatan menković / Spektroom

Make-up_Maja Koristović-Talović

Kosa_Eldin Nuhić / EN studio

Styling_Hatidža Nuhić




Najčitanije








FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team