Alban Ukaj: Svoje dijete ću naučiti da voli

[ssba]
November 23rd, 2015

Sarajevski glumac i reditelj Alban Ukaj, inače kosovskog porijekla, definitivno je ime koje se izdvaja na bh. glumačkoj sceni. Ostvario je brojne uloge, kako u filmskom, tako i u svijetu teatra. Rijetko daje intervjue, međutim, pristao je govoriti ekskluzivno za prvi broj FBL magazina o predstavi Romeo i Julija, o tome zašto je izašao iz tog projekta, o njegovom novog kratkom filmu Kali i o novoj ulozi, ulozi oca.

 

 

Alban Ukaj (2 of 24)-2

 

Mnogo radite, nedavno ste predstavili svoj kratki film Kali, na SFF-u je bila i premijera filma Sabina K., na sceni SARTR-a gledamo novu predstavu Tramvaj zvani žudnja, na redovnom repertoaru je i Tajna džema od malina, da li još neke značajne projekte možemo očekivati do kraja godine?

- Zbog privatnih obaveza odlučio sam da ne prihvatam nove projekte do kraja ove godine. Otvorili smo sezonu sa predstavom Tramvaj zvani žudnja, obnovili smo Tajnu džema od malina s nadom da ćemo je još dugo igrati, a početkom naredne godine snimam dugometražni film za koji je još rano govoriti.

 

 

Sa Vašim autorskim kratkim filmom Kali ste pobrali brojne nagrade, koja Vam je najdraža do sada?

- Kali je krenuo svojim festivalskim životom. Nagrađen je Minhenu sa Grand Prix nagradom na festivalu 20 minmax. Nakon toga je dobio nagradu na RIiFF Rhode Islandu u Americi koji je među 10 najboljih festivala u SAD za kratke filmove. Taj festival otvara vrata našem filmu za mnoge druge prestižne festival.

 

 

Scenarij za film ste zapravo imali još 2012. Zašto je toliko dugo trebalo da se taj film desi?

- Scenariji je napravljen čak i ranije, ’97. godine od strane nekoga drugog. Trebalo mi je vremena da se suočim s tim. Rad na scenariju, prikupljanje fondova, casting koji je u ovom slučaju bio vrlo bitan. Svi koji se bave filmom znaju koliko je mukotrpan put do finalizacije filma.

 

 

Film se zove Kali (Konj) i refleksija je onoga što se stvarno desilo. Vi zapravo i u predstavi Selme Spahić Hipermneziji govorite o tom „konju“. Nakon studentskog protesta, o kojima film govori, završili ste u u policijskoj stanici na čijem zidu je nacrtan konj i tjerali su Vas da ga ‘uzjahujete’.

- Dešavale su se mnogo strašnije stvari u tom periodu. Meni je taj konj ostao zapečaćen u sjećanju zato što je tu banalnost zla dostigla vrhunac. Fizička bol koja u jednom trenutku postaje rutina puno manje boli od gubitka ljudskog dostojanstva. U predstavi Hipermnezija sam prvi put progovorio o tome i nakon toga sam konačno bio spreman da sa manje emocija i više razuma pristupim prošlosti – da događaje na svojevrstan način dekonstruišem i demistificiram. Bilo mi je važno da film snimim u Prištini sa ljudima koji su također bili na protestima i na neki način dijele moje iskustvo.

 

 

Možete li nam reći čega se najviše osim tog ‘konja’ sjećate iz tog 1. oktobra 1997. godine?

- Sjećam se jedinstva i masovnog odaziva ljudi na proteste. Sjećam se solidarnosti, sjećam se helikoptera iznad glave, suzavaca, luka, sjećam se adrenalina, sjećam se bjelih košulja, sjećam se 2 prsta gore, djevojke ispred mene koja je sporo trčala, starog profesora krvava lica koji je i dalje držao dva prsta gore, sjećam se visokog momka (s kojim sam trenirao košarku) s plavom jaknom i velikim Nike znakom na leđima kako stoji ispred vodenog topa, sjećam se džointa kojeg smo bacili prema drotovima, sjećam neke vrste trijumfa… Sjećam se svega.

 

 

Sad kad ste bili u ulozi reditelja, šta je bilo najteže kad ste s druge strane kamere?

- Najteže je kad radite nešto što ste najviše zamjerali rediteljima kada ste bili ispred kamere. Na momente sam zaboravljao da posvetim dovoljno pažnje glumcima. Bavio sam se tehničkim detaljima umjesto da se okrenem njima. Sa mnom je bio i Yll Citaku moj dobar prijatelj koji je ujedno i koredatelj i snimatelj filma. On je iskusan reditelj, vrlo smirena osoba, i ima odlično oko. Vrlo ga je teško iznervirati. Mi smo ista generacija, dugo se družimo i proveli smo zajedno te dane devedesetih. Drugačije je kad raspravljaš o kadriranju s nekim ko je sve to vidio. Mnogo smo razgovarali o protestima, temi koja je nepravedno pala u zaborav. Proteste je iznijela jedna odlična generacija koja je pod tim pritiskom i terorom ostvarila fascinantne stvari. Muzička underground scena je bila uznemirijuće dobra. Nikad se više neće ponoviti takvi bendovi i takve svirke. Rat je strašno uzbudljiva stvar, a mir sa je dosadna i neinspirirajuća tegoba sa ovakvim ljudima na vlasti.

 

 

Sarajevski ratni teatar je u koprodukciji sa Akademijom scenskih umjetnosti iz Sarajeva predstavio predstavu Tramvaj zvani žudnja koja je nastala kao diplomski rad Dine Mušanović, kako je raditi sa mlađim kolegama? Da li ste imali posebnu odgovornost, jer ste iskusni glumac od kojeg se očekivalo da bude primjer prilikom nastanka predstave?

- Jako sam ponosan na tu predstavu, jer je nastala iz ljubavi, ali i iz nekog bunta. Dina Mušanović je došla sa prijedlogom teksta koji više od 20 godina nije rađen u našim pozorištima. Veseli me i ohrabruje ozbiljnost i hrabrost mladih koleginica i kolega. Naišli smo na razumjevanje i podršku direktora moje matične kuće, SARTR-a,Nihada Kreševljakovića, Alena Muratovića kao Dininog mentora, fantastičnog dramatoruga Adnana Lugonjića. Tramvaj zvani žudnja je slojevit tekst koji nudi mnogo toga i uvijek je aktuelan. Naš dramaturg Adnan Lugonjić je uradio izvrstan posao. Bavili smo se se s temama koje uznemiravaju, a to su raspadi porodice, migracija, PTSP, malograđanstvo, klasni sukob i jos mnogo toga što to taj tekst nudi. Moram reći da mi je to jedno od ljepših iskustava u pozorištu, pa mi je zato drago što će nas ove godine gledati i publika MESS-a.

 

 

Alban Ukaj (23 of 24)-2

 

 

Vjerovao sam u projekt Romeo i Julija

 

 

Sredinom maja održana je premijera predstave Romeo i Julija u režiji Predraga Mikija Manojlovića o kojoj se mnogo pisalo, Vi ste izašli iz te predstave nedavno, šta je tačno presudilo da definitivno odlučite da više nećete biti dio predstave?

- Miki Manojlović je nažalost razočarenje. Ja lično ne mogu i ne želim biti dio nečega što bi “bilo nemoguće bez podrške vlade Aleksandra Vučića”, kako je reditelj izjavio. Također, “zaboravio” je spomenuti Vladu Republike Kosovo koja je isto podržala projekat. Ne zato što je meni stalo da se spominje Vlada Kosova, nego je to bio dogovor koji gospodin Manojlović nije ispoštovao i zbog toga je premijera bila upitna do zadnjeg dana. Ne mislim ništa dobro o Vladi Kosova, ali imam mnogo gore mišljenje o Vladi Srbije. Žalosno je za jednog umjetnika da misli da je nemoguće ostvariti jedan umjetnički čin bez podrške bilo kakvog premijera. Predstava se pretvorila u politički panflet na nivou Briselskih pregovora između Beograda i Prištine. Radili smo mnogo teže predstave puno godina prije Manojlovića kad je bilo daleko teže progovarati o prošlosti, bez da nam je to morala obezbijediti bilo koja vlada ili bilo koji premijer. Mi smo uspjeli da pješke pređemo granice i dovesti ljude iz Prištine u Beograda i obratno kada je to bilo zabranjeno. Kad kazem ‘mi’ mislim na moje prijatelje i prijateljice iz Prištine, Beograda i Sarajeva koji su bili hrabri da govore o vrlo osjetljivim temama. Dug je spisak ljudi koji su učestvovali u svim događanjima. A spomenuti gospodin ih uslovljava kao neke ljude koji su se, kako on kaže “šunjali po kulturnim obodima”. Ipak, draže mi je da se “šunjam po kulturnim obodima”, nego da se šunjam po obodima A. Vučića.

 

 

Šta Vas je prvobitno motivisalo da uđete u projekt? Kako se desilo da ste postali dio te priče?

- Ušao sam u taj projekt iz najplemenitijih razloga, a vjerujem i većina kolega i kolegica. Nažalost, nisam mogao pretpostaviti u kom pravcu će se razvijati projekt. Dio odgovornosti snosim i ja, prihvatajući poziv bez razmišljanja o izakulisnim kalkulacijama. Vjerovao sam u dobru namjeru same ideje ogoljene od politikanstva. Nije mi ni na kraju pameti bilo da neko želi da se pozicionira zloupotrebljavajući tu temu koja je osjetljiva. Upoznao sam u tom procesu divne glumice i glumce i nadam se da ću se sresti s njima nekom drugom prilikom gdje ćemo se iskreno baviti pozorištem i umjetnošći, a ne političkim paranojama.

 

 

Spomenuli ste u jednom intervjuu da se kod organiziranja ovakvih predstava treba izbjegavati kontekst pomirenja, već da na to treba gledati kao na razmjenu kultura i da je umjetnost dobar štit od predrasuda…

- Ne možemo govoriti o pomirenju kad se u umjetnički projekt direktno uplete politika. Politika koja je ’90-ih bila na vlasti, koja i dalje negira genocid u Srebrenici, koja je ’93. nosala mrtvačke glave iznad Sarajeva, koja je do nedavno kačila natpise ulica s imenima ratnih zločinaca i koja i dalje misli da je ubijanje Albanaca ’90-ih bilo legitimno političko sredstvo. Kao umjetnici imamo taj luksuz da budemo opozicija i poziciji i opoziciji i da se dignemo iznad demagoških izjava političara sadašnjice. S ovom predstavom smo u tome izgubili bitku jer se dozvolilo da iza nje stanu ljudi sa vrlo sumnjivom prošlošću.

 

 

Sad kad više niste dio te priče, da li Vam je žao što ste ušli?

- Nije mi žao jer sam se tamo družio sa Uliksom, Milicom, Armendom, Natašom i mnogim drugima. A žao mi je što smo propustili priliku da se bavimo suštinom problema, a ne formom.

 

Alban Ukaj 1 Alban Ukaj

 

 

Glumci u BiH ne rade dovoljno

 

 

Prije četiri godine smo radili intervju i razgovarali smo o položaju glumaca u BiH, tad ste mi rekli da nikad stanje nije bilo gore i da ide nagore, kakva je danas situacija? Da li je bar malo bolja?

- Nažalost, bio sam upravu. Išlo je nagore, a i dalje galopiramo u tom smjeru. Broj premijera u sezoni se iz godine u godinu smanjuje. Radna mjesta se ne otvaraju, a ministar kulture ne voli književnost. Mislim da ni ja ni moje kolege, za razliku od, npr. kolega u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu, ne radimo dovoljno. Naprotiv, čak mislim da malo radimo. Čini mi se da kao društvo i ka država nemamo viziju i jasan cilj da stvari imaju kontiunitet. Ni u kinematografiji, a ni u pozorištu nismo pokazali zrelost. Općenito što se tiče kulture smo podbacili. Šta vi mislite da li se krećemo u pravom smjeru? Ipak, na neki način, trenutno stanje nudi i motivaciju.

 

 

Da li ste ikad zbog teške situacije razmišljali o tome da više ne budete glumac? Da promijenite zanimanje?

- Nikad. Dese se teški periodi, ali ova profesija ne bi imala smisla bez toga. Najbolji je osjećaj kad nakon što posrnete, dignete se, otresete prašinu s koljena i nastavite dalje sa jos jednim iskustvom.

 

 

U julu ste napunili 35 godina, kad se osvrnete šta vidite? Jeste li zadovoljni postignutim do sada?

- Zvuči puno! Vidim mnogo toga lijepog i strašnog. Vidim da je prošlo 15 godina od mog dolaska u Sarajevu, vidim Prištinu koja se mijenja. Roditelje koje poželim i bh. vlasti koje ništa ne čine da ih češće viđam. Vidim svoje drage prijatelje kako se mijenjaju. Mislim da sam mogao više, ali nisam nezadovoljan.

 

 

Razmišljate li ponekad o prošlim danima? Žalite li za nekim odlukama i potezima?

- Razmšiljam itekako. Često sam zbog svoje naravi nešto i izgubio, ali sam mnogo toga dobio. Rijetko kad žalim. Vjerovatno to ima veze s ponosom koji nekada zna biti surov.

 

Bojite li se starosti?

- Kad vidim svoje roditelje koliko su hrabri, ne bojim se.

 

 

Alban Ukaj (11 of 24)-2

 

 

Roditeljstvo je najvažniji trenutak u životu

 

 

Na premijeri filma Sabina K. niste dočekali kraj filma, jer ste u tom trenutku postali otac, šta ste prvo pomisli kad su Vam javili?

- Da moram biti pored svoje voljene supruge i da je to najvažniji trenutak u životu.

 

 

Jeste li se već navikli na ulogu oca?

- Mislim da se nikad niko nije navikao. Želim zauvijek zadržati intenzitet prvog trenutka očinstva.

 

Da li ste priželjkivali dječaka ili Vam je bilo svejedno?

- Potajno sam priželjkivao dječaka! (smijeh)

 

Čemu ćete najprije učiti Vaše dijete?

- Naučit ću ga da voli.

 

Da li biste voljeli više da krene stopama mame ili tate?

- Volio bih da pokupi najbolje od mame i najbolje od tate, ali da krene svojim stopama.

 

 

Kad se sjetite Vašeg djetinjstva koja Vam slika prva padne na pamet?

- Zalazak sunca u parku Grmija u Prištini, a mi igramo basketa zauvijek.

 

Koliko ste se kao glumac promijenili od početka do danas?

- Puno. Svijet se promjenio. Potpuno bi drugacije radio neku ulogu koju sam igrao prije 5 godina.

 

Svirate sakosfon, je li postojala ikad mogućnost da postanete muzičar, a ne glumac?

- Isprobao sam razne instrumente. Mislim da je muzika najveće dostignuće čovječanstva. Svaki neostvareni muzičar postane glumac…

 

Ako biste uloge birali isključivo po sopstvenim afinitetima i temperamentu, kakve biste likove odabrali?

- Iako uvijek krećemo od sebe, mislim da bi mi bilo dosadno da tako biram uloge. Nastojim da prevazilazim svoje granice i da biram suprotno od onoga što sam ja.

 

 

Razgovarala_Besima Svraka

Fotografija_Vanja Lisac

Make-up_Maja Koristović-Talović

Frizura_Đani Zuhrić / Gianni’s Barbershop

Styling_Hatidža Nuhić

Odjeća_Cacharel




Najčitanije

Something is wrong.
Instagram token error.
Load More







FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team