Eve Ensler: Patrijarhat nam je svima isprao mozak

[ssba]
October 9th, 2015

Spisateljica, dramaturginja, svjetski poznata aktivistkinja i feministkinja Eve Ensler bila je gošća 10. PitchWise festivala ženske umjetnosti i aktivizma u Sarajevu. Tokom svoje posjete dežurala je u Zemaljskom muzeju u sklopu akcije Ja sam muzej, promovirala je svoju novu knjigu U tijelu svijeta, te održala razgovore sa aktivistkinjama i feministkinjama. U ovome intervjuu Eve Ensler govori o raku kojeg je preživjela, o zajednici Grad radosti koju je pomogla izgraditi, a u kojoj borave žene koje su preživjele nasilje u Kongu, o štetama patrijarhata za globalni svjetski poredak, o ISIL-u, ali i o filmu Mad Max: The Fury Road na kojem je bila konsultantica.

 

 

 

O čemu se radi u Vašoj novoj knjizi U tijelu svijeta (In the Body of the World)?

- U tijelu svijeta je knjiga memoara o raku i povezanosti. Na neki način zaista osjećam da je izašla direktno iz mog tijela. Napisana je nakon što sam otkrila da sam u trećem/četvrtom stadiju raka materice, te preživjela operaciju i hemoterapiju kako bih se izliječila. Kao osoba koja je preživjela nasilje, mislim da sam veći dio svog života nastojala naći put natrag u svoje tijelo. To je bilo putovanje tokom kojeg sam pokušavala da se vratim sebi i da se smjestim unutar ovog tijela, ovog bića, jer vas nasilje odvaja od vašeg tijela i od vas samih, te vas zaista prisiljava da živite u prostoru u kojem nemate dodira sa svojom primalnom seksualnom maštom i energijom. Kada sam se probudila nakon devet sati u operacionoj sali, kada su mi cjevčice izlazile iz svakog dijela tijela, prvi put u svom životu bila sam tijelo. Nisam mogla ni razmišljati. Bila sam samo tijelo u krevetu. Koliko god je to bilo užasavajuće, bilo je i vrlo oslobađajuće i uzbudljivo biti samo tijelo, i iskusiti samu sebe kao tijelo. Ovo iskustvo je počelo mijenjati moju vezu sa svijetom. Kada bih prije vidjela drvo, nikada nisam shvatala svoju povezanost sa tim drvetom, da sam ja drvo, da je drvo ja, da smo dio istog životnog organizma koji je Zemlja, da je to život. Počela sam i ljubav razumijevati drugačije. Ne na hijerarhijski način, da postoji jedna ljubav koja će te spasiti, romantična, patrijarhalna verzija ljubavi, nego da postoje tone i tone ljubavi oko mene, koje dolaze od mojih sestara, mojih prijateljica, koje su se brinule o meni, njegovale me i liječile kako bih ponovo oživjela. Ponovo sam se povezala sa svojom sestrom, to nam je dalo vremena da slušamo i čujemo jedna drugu i da provedemo vrijeme na način na koji to prije nije bilo moguće. Ta ponovna povezanost, to zacjeljivanje prekinute veze, počelo je liječiti moj odnos sa ženama na potpuno drugačiji način. Tokom borbe sa rakom sam radila sa ženama u Kongu, i bila uz njih pri izgradnji Grada radosti (City of Joy), revolucionarnog centra u kojem žene svoju bol pretvaraju u moć, gdje se liječe uz pomoć terapije, gdje uče o seksualnom obrazovanju, poljoprivredi, opismenjavaju se i preuzimaju moć kroz vlastita sredstva. Sestrinstvo i zajedništvo postaju opet dio njihovih života kao liderki. Ovu zajednicu vode, posjeduju i o njoj odlučuju žene Konga, a moj je posao bio da pronađem resurse za njegovo postojanje. Sve vrijeme dok sam ja bolovala od raka, Grad radosti se gradio. Tako su se u meni dešavale dvije paralelne stvari, a Grad radosti me inspirirao da ostanem živa. To je bilo nešto radi čega sam nastavljala živjeti. Žene Konga su zaista spasile moj život.

 

Grad radosti je lako uporediti sa serijom Top of the Lake, u kojoj žene žive u zajednici u kojoj se međusobno pomažu i liječe. Koliko život u zajednici pomaže pri osnaživanju žena koje pate od različitih trauma?

- Mislim da su nam potrebni milioni Gradova radosti. Žene u takvim zajednicama postaju odgovorne jedna prema drugoj kada je u pitanju njihovo izlječenje. Oko 90 žena tamo boravi tokom perioda od pola godine i one postaju istinski uključene u međusobno liječenje. Kada ne možeš da se boriš za sebe, boriš se za nekoga drugog. Žene stižu u Grad radosti u različitim stanjima, neke od njih sa ranama od metaka, neke sa uništenim organima, neke sa djecom koja su proizvod silovanja. Sve dolaze sa velikim traumama. Kada dođu, one su usamljene, izolirane, stigmatizirane, obično odbačene od svojih zajednica, ali one pronalaze zajednicu u Gradu radosti, gdje su zbrinute, voljene, motivirane… Mislim da to žene zaista tjera da se pokrenu, da se oporave puno brže, ali također i da svome oporavku daju politički i revolucionarni duh. Njihov oporavak je dio evolucije i revolucije žena u toj zajednici. Kada je naš oporavak dio nečeg većeg, to nam omogućava da se oporavimo iz različitih razloga i da se brže krećemo u tom procesu.

 

 

Ali šta je sa ženama koje ne žele da pomognu drugim ženama?

- Upravo to je jedan od razloga zašto mislim da su ove zajednice važne. Postoji 10 vodećih principa u Gradu radosti, po kojima sve žene koje tamo borave treba da žive, i jedan od njih je da život svoje sestre tretiraš kao da je tvoj život. Viđala sam situacije da žene počnu padati natrag u patrijarhalno ispiranje mozga, ali druge žene ih odmah prozovu i daju im do znanja da život svojih sestara ne tretiraju kao što bi tretirale svoj život i da se trebaju suzdržati od toga što rade. Mislim da nam je patrijarhat svima isprao mozak, i uslovio nas, tako da su nam potrebna mjesta uz pomoć kojih se možemo vratiti natrag drugačijim načinima razmišljanja i gdje se možemo ponašati kao žene koje jesmo, van dominacije patrijarhata.

 

Layout 1

 

Tokom svoje posjete Sarajevu mnogo ste govorili o ISIL-u i o užasima koje prakticiraju nad ženama. Zašto javnost i dalje u velikoj mjeri ignorira strašne zločine koje ISIL vrši nad ženama?

- Mislim da moramo razmisliti o tome zašto se dešavaju stvari poput ISIL-a. Zapad je očigledno odgovoran za kreiranje puta kojim danas ide ISIL. Rat koji se dešavao u Iraku je uništio tu zemlju i dozvolio razvoj brojnih sila koje nisu postojale prije toga. Prvo, svi smo mi odgovorni za to, iako su mnogi od nas protestirali protiv toga. Taj imperijalistički rat je bio rezultat te odgovornosti. Drugo, vjerovati da u ovom momentu patnja bilo koje žene koja se nalazi bilo gdje na svijetu nije povezana sa nama, je veoma odvažno. Kada, primjerice, vidimo da žene koje su se borile za pravdu više od 70 godina ne dobiju tu pravdu, to utječe i na žene iz Bosne i Hercegovine, Nigerije, Sudana… Naše borbe su u potpunosti isprepletene. Kada vidimo da jedna osoba dođe do pravde, znamo da je to moguće za sve nas. Kada pravde nema, onda se radi o neobuzdanoj nekažnjivosti, pa imamo situaciju poput postojanja ISIL-a koji bez ikakvog srama i straha od posljedica, na internetu objavljuje priručnike za to kako najbolje prakticirati seksualno ropstvo nad ženama. Nekažnjivost kreira sklonost ka produbljivanju užasavajućih djela.

 

Poenta je u tome kako se educiramo i kako se oslobađamo vlastitog poricanja. Vidimo kako se lako ratovi sele po svijetu. Samo prije 20 godina su žene BiH bile pod opsadom. To neoliberalno kapitalističko patrijarhalno ludilo se samo uspostavlja na sljedećem mjestu. Moramo shvatiti da smo u jednom kontinuumu i da smo odgovorni jedni za druge. Također, mislim da su ljudi prestrašeni. U New York Timesu je objavljen članak o ISIL-u, sa linkovima na priručnik o seksualnom ropstvu. Koga god sam pitala da li je pročitao/la taj priručnik, rekao/la je: Ne, nisam mogao/la. A ja bih pomislila: A zašto ne?. Pa taj priručnik se mora pročitati, mora se znati šta se predlaže. Ali, ljudi se boje, ne žele znati i zaista vjeruju da je njihovo poricanje oblik zaštite, dok u suštini ono to nije. Kada sam primijetila prve znakove raka, a bili su to vrlo jasni znakovi, ja sam bila u stanju snenosti. Vidjela sam to, ali ipak nisam vidjela, shvatila sam, ali nisam reagirala. To je dozvolilo mome tumoru da raste mjesecima, dok nije došao u treći/četvrti stadij. U momentu kada je rak ugrozio moj život, tek tada sam se osvrnula. To je veoma slično stvarima koje se danas dešavaju na planeti. Svi smo u stanju snenosti. Znamo šta se dešava, razumijemo da je ono što radimo Zemlji kataklizmično, ali i dalje nećemo to da shvatimo. Znamo da se klima mijenja, dešavaju se ogromne oluje, Arktik se topi, ali ne želimo to da shvatimo. Živimo polubudni u iluziji koja nas štiti. No štiti nas privremeno, i privremeno to ne moramo osjećati, ali na duge staze će nas to uništiti. Zato je bitno da stvorimo zajednicu koja će biti dovoljno sigurna i podržavati ljude da okončaju svoje poricanje i doista pogledaju šta se danas dešava u svijetu.

 

 

Između muškaraca i feminizma i dalje postoji velika praznina. Zašto muškarci ne pružaju podršku feminističkim aktivnostima?

- To ipak nije istina svugdje. Mnogo muškaraca učestvuje u pokretu Milijarda ustaje. No, jedan od problema je da dominator, opresor, nije pretjerano zaintersiran za opresirane. Morali biste biti prilično prosvijetljen muškarac da biste razumjeli patrijarhat i šta patrijarhalne prakse rade ženama. Ponovo, smiješna je pomisao da ćete, ako nastavite iskorištavati patrijarhat i privilegije koje on donosi, biti dobro. Nećete biti dobro. Krajnji cilj neoliberalnih patrijarhalnih praksi je uništenje svijeta. To je ono ka čemu se krećemo. I muškarci trebaju da se probude i educiraju o tome u čemu učestvuju. Ja nemam rješenje tog problema. Ali znam da muškarci moraju sami sebe probuditi, te probuditi druge muškarce. Žene to ne mogu učiniti. Niti želim provesti svoje vrijeme radeći to.

 

 

Bili ste konsultantica na filmu Mad Max: The Fury Road, koji je uspješno srušio dosta holivudskih stereotipa o feminizmu i ženama. Kako se to desilo?

- Bila sam u Sydneyu, i reditelj filma, George Miller, me je čuo dok sam držala govor. Pisao mi je i pitao me da li bih došla da radim sa glumicama koje će igrati seksualne robinje, kao i sa ostatkom glumačke ekipe, kako bih im pomogla da razumiju situaciju u globalnom kontekstu, te kako bi bili informirani na mnogo dublji, politički, poetski, mistični način o toj temi. Otišla sam u Namibiju i nekoliko sedmica radila sa ženama. Bilo je to fantastično iskustvo. Pričala sam im o Bosni, Kongu, Kosovu, Afganistanu… Sugerirala sam im koje knjige da pročitaju, razgovarale smo o tome kakvo bi iskustvo bilo biti seksualna robinja, šta bi se desilo s njihovim umom, kako bi neke od njih počele suosjećati sa počiniteljem… Sve su pronašle svoj put u tu priču i način na koji bi njihov lik reagirao. Govorila sam i o većim političkim implikacijama feminizma i kako je to živjeti u svijetu u kojem su ti oduzeta prava i u kojem si objektificirana. Bilo je nevjerovatno da me je George pozvao da to uradim. Zaista mislim da je u pitanju feministički film, a pri tome je i jako kvalitetan. Nevjerovatno je vidjeti žene kako se brane, kako žive u zajednici, istovremeno se boreći da zaštite vlastiti život. Znam da ima feministkinja koje su imale problem s filmom zbog nasilja, ali to je distopijski film i ima takav kontekst. Feminizam se u pop kulturu ubrizgava polako i u različitim fazama, ali mislim da je ovaj film napravio veliki korak u toj misiji.

 

 

Razgovarala_Masha Durkalić

Foto_Safija Skopljak




Najčitanije

Something is wrong.
Instagram token error.
Load More







FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team