Nikada nisam želela djecu. Volim se šaliti kako sam više dog person, ali kad je riječ o djeci, istina je jasna i jednostavna: jednostavno ih ne želim. I nikad nisam.
Ne osuđujem one koji imaju jedno ili dvoje ili troje. Čak ne osuđujem ni svoju prijateljicu koja ima petero. Iako dovodim u pitanje njen razum i sposobnost nje i njenog muža da finansiraju skoro pola tuceta sićušnih ljudskih bića, čini se da je sretna što je mama. A njena djeca izgledaju, pa, kao djeca.
Njima je to u redu, ali meni nikad nije bilo u redu. Dozvolite mi da objasnim svoje razloge.
1. Treba mi puno vremena za tišinu
Djeca su bučna. Dječije stvari — igračke, crtani filmovi, Little League, plesni recitali, Chuck E. Cheese — su bučni. Ja sam osoba koja može biti sama kod kuće cijeli dan, a da ne uključi radio. Volim duge periode tišine. Također volim duge periode vremena nasamo. Dva sata nije dugo. Nije ni dva dana.
Biti nečija majka, prema onome što pretpostavljam, je poput priređivanja koktel zabava 18 godina: puno je pripremanja hrane i čišćenja, ima puno ćaskanja, mnogo je sati na nogama, a ne možete sve samo ostaviti i otići da odrijemate.
2. Djeca su skupa
Upravo sam vidjela da cijena podizanja djeteta u Sjedinjenim Državama danas iznosi oko 245.000 dolara. Dobro, pažljivo pogledajte tu cifru. Odakle mi sav taj novac?
3. NIKAD se nisam osjećala dovoljno starom
Svaki put kada mi prijateljica kaže da će imati bebu, moja prva reakcija je: Zar nisi gledala ’16 i trudna’? Nije da se još uvek osjećam kao tinejdžerka, jer se ne osjećam. Većinu dana osjećam se staro onoliko koliko jesam; osjećam težinu odgovornosti za decenije izbora. Ali nekako se nikad nisam osjećala dovoljno starom da budem odgovorna za nekog drugog.
Previše moram naučiti (Zašto ljudi glasaju protiv svojih najboljih interesa? Zašto svjetlost ne može pobjeći iz crne rupe? Koji je najbolji način da oderem mačku?) prije nego što pokušam naučiti nekog drugog kako da živi. Smatram sebe i svoje prijatelje pametnim, ali i dalje kad pogledam oko sebe svoje vršnjake koji su roditelji pomislim: Kako je uopće moguće da si ti nečija majka?
4. Nisam uživala kad sam bila dijete
Mitologija mog porijekla je da sam na ovaj svijet došla vrišteći i da sam vrištala prilično tri godine. Ne sjećam se toga, ali mogu vam reći da osim nekoliko trenutaka radosti – poput Badnje večeri kada sam se probudila i otkrila da je Djed Mraz već bio u našoj kući – nisam bila sretno dijete. Odrasla sam uplašena. Imala sam stalne glavobolje i bolove u stomaku. Mrzila sam školu. Osjećala sam se utučeno i usamljeno većinu vremena.
Da li je korijen moje patnje bila priroda ili odgoj? Ne znam. Ali ako je to prvo, razmišljala sam, zašto bih podvrgavala drugo ljudsko biće genetskom fondu sklonom patnji? Ko sam ja da mislim da bih mogla izbjeći da svoju nelagodu u svijetu prenesem na svoje potomstvo? Moj ego nije tako jak.
5. Nekako sam uvijek znala koliko je to teško
Uz jedan izuzetak, svaka nova majka koju poznajem izgovorila je ove riječi ili nešto slično njima: Nisam imala pojma da će biti ovako teško. I onda pomislim: Stvarno? Stvarno? Kako nisi?
Ne vjerujem u reinkarnaciju, ali da vjerujem, pretpostavila bih da sam u jednom trenutku bila majka mnogo, mnogo djece. Kao da instinktivno shvatam iscrpljujući umor od brige o novorođenčetu, paralizirajući strah od gubitka djeteta zbog bolesti ili nesreće, frustraciju nemogućnosti pomoći kada boli i stres od odgajanja tinejdžera.
Da, razumijem da postoji neizreciva ljubav — ona vrsta ljubavi koju kao neroditelj ne mogu ni zamisliti. I ja to shvatam. Ali i ta ideja se čini neodoljivom. Za mene se jednostavno nikada nije činila vrijednom. Promijenit ćeš mišljenje je nešto što su mi ljudi govorili godinama. To je uobičajena, naizgled bezazlena izjava, ali nije li nepristojno pretpostavljati da ne poznajem svoje srce ili da me poznaju bolje od mene
Sada imam skoro 44 godine i ljudi mi to više ne govore. Shvataju da je brod isplovio.