I dok se kultura tetoviranja Slavena smatra nepoznatom ili skoro izgubljenom, u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine koju nastanjuju Hrvati, možete još uvijek često naići na starije žene (nešto rjeđe muškarce) sa tragovima ukrasnih tetovaža na svojim palcima, dorsalnim stranama ruku, ramena, laktova, kao i na drugim dijelovima tjela. Osim nekoliko izuzetaka, običaj tetoviranja pripada isključivo katoličkoj, hrvatskoj populaciji Bosne i Hercegovine i ponekad se naziva jednim od elemenata folklora i veže se za vjerovanja Balkanaca. Ovaj običaj se povezuje sa prijehrišćanskim vjerovanjima stanovnika Balkanskog poluotoka i imao je značajnu ulogu za vrijeme osvajanja Balkanskog poluotoka od strane Osmanskog carstva.
Pod rastućim pritiskom osmanske islamizacije duž regije i nasilnih migracija koje su prouzrokovane nastalim događajima, Hrvatice katolkinje bi prekrivale svoja tijela raznim uzorcima križeva u pokušaju da izbjegnu osmansko zarobljeništvo, spase svoju djecu, te da izbjegnu nasilno preobraženje u islam kroz brak, dok su tetovaže postale simboli katoličanstva u multietničkoj Bosni kao i način da se prikaže pripadanje hrvatskoj kulturi ove zemlje. Ovi crteži koji se skoro nikako nisu mogli ukloniti, ostajali su na tijelima Hrvatica koje su se preobratile u islam zbog braka i one koju su vjeru promijenile iz drugih razloga, postajući trajni dokaz njene katoličke prošlosti. Dr.Ćiro Truhelka, arheolog, piše priču o jednom muslimanu koji je prešao na katoličanstvo, i odmah su mu tražili da uraditi tetovažu, ali, nakon što je zažalio jer je promjenio vjeru i uskoro se opet vratio islamu, dugo je očajnički pokušavao da se riješi tetovaže koja ga je podsjećala na pogrešno donesenu odluku u prošlosti.
Ukrasi bi se nanosili tokom jednog dana Svete sedmice i to bi radio mlađi član porodice (ili, ako bi ona odbila – tada bi radio najstariji član). Šablon/šara bi se prvo nacrtala tupom stranom igle namočenom u tintu, a tek onda bi se sama tetovaža crtala, a poslije bi ruku prekrili voskom ili svilenim papirom. Koristio se i barut, često razrijeđen sa kaduljom, što bi ponekad znalo dovesti do sifilisa i drugih bolesti u religijama u kojima se češće tetoviralo i gdje su bile veće tetovaže. Prema onom što su pojedine žene rekle, jedno od rješenja za tetovaže bio je i ugalj, blato, med, kao i mlijeko žena dojilja koje su prethodno rodile sina. Procedura bi se nastavila dok se ne završi šablon ili dok ruka ne bi počela krvariti i bol se više ne bi mogla podnijeti.
Šabloni su ličili jedan na drugi i često su sadržavali iste elemente. Tetovaže do ručnog zgloba su ovisile o pravilima, dok su se one iznad ručnog zgloba nanosile nasumično. Križ bi bio uobičajen i prisutan na ruci, te je bio ukrašen tačkicama, sa polukružnim ili ravnim linijama. Križevi su se mogli pronaći i na drugim dijelovima tijela, i crtani su bez posebnog pravila ili značenja, ponekad su se mogli pronaći i na čelu, ramenima, razbacani svuda po rukama i šakama. Motivi koji nisu imali veze sa kršćanstvom crtali bi se nakon križa. Obično smješteni na gornjem dijelu šake su bili krugovi, tačke, linije i druge šare. Polukružne ograde na dorsalnoj strani šaka sa otvorenim licem ka ostatku šake su također okružene linijama, tačkama na krajevima, ukrasima poput klupe, križevi drugih motiva unutar i okolo. Nakon toga, linije sa raznim crticama i drugi ukrasni elementi su se nadovezivali.
Zbog ovih motiva, kako navodi Truhelka, možemo reći da ovaj običaj datira još od prije krišćanskog perioda. Osim pojednostavljenog križa koji je uobičajen u drevnim ukrasnim motivima tetovaža raznih plemena u Africi i Aziji, skoro da nijedan drugi katolički simbol nije pronađen na tijelima. Tetoviranje bi nekad značilo proslavu prelaska u odrasle i ceremonija bi se dešavala tokom proljetne ravnodnevnice – dan koji je veoma bitan za skoro sve druge religije na zemlji.
Bilo da su u pitanju katoličke ili prijekrišćanske, tetovaže koje skoro da nestaju na rukama starijih stanovnika bosanskih Hrvata se čak i danas mogu vidjeti. Promjene koje su osmanska osvajanja donijela na Balkan, dala su smisao ovom običaju, i vjerovatno su dovele do rasta kulta, dok je tetoviranje ostalo zauvijek kao način predstavljanja kulture kao i nacionalnosti. Žene koje su odlučile da ukrase svoja tijela tetovažama, u većini slučajeva kažu da žale zbog svog izbora i voljele bi da to nikad nisu uradile u mladosti, ali kao što kažu, tokom vremena su se navikle.