Kada se život pretoči u priču, ponekad to nije tek narativ, već bujica misli, emocija i sirove istine koja udara poput jakog talasa. Roman BLANK Feđe Štukana upravo je takva priča—brutalno iskrena, nezaustavljiva i beskompromisna. Kroz autentično pripovijedanje, knjiga osvjetljava surovu stvarnost, otvara teška pitanja i podstiče na razmišljanje i može se čitati kao autobiografija, anti-ratni roman, politička analiza, društvena kritika, pa čak i neka vrsta vodiča za preživljavanje. BLANK je roman koji ne štedi nikoga, baš kao što ni život nije štedio njegovog autora.
Adaptacija romana 10. marta stiže na scenu Kamernog teatra 55, u režiji Kokana Mladenovića. Ovaj projekt Kamerni teatar 55 radi u koprodukciji sa Udruženjem Moje pozorište. Razgovarali smo sa Feđom Štukanom o inspiraciji za knjigu, procesu pisanja, društvenim i političkim temama koje obrađuje, kao i o njenom širem značaju.
Nisam mogao da vjerujem da postoji nešto tako dobro kao što je gluma. Nešto što te toliko izmakne od stvarnosti. To je bila okupaciona terapija. Pravi posao za mene koji sam većinu života želio da budem bilo šta drugo osim sebe, jedan je od citata iz knjige. Kažete da ste većinu života željeli biti bilo šta drugo osim sebe, ako je gluma bijeg od stvarnosti, da li je pisanje ove knjige bio čin pomirenja sa sobom? Ipak ste napisali knjigu u kojoj ste potpuno svoji.
– U glavi imate fragmente života, razbacane svuda po memoriji, nikad hronološki ne prolazite kroz to, uvijek se sjećate samo dijelova, a vi ste zapravo upravo to, samo gomila iskustava koje potežete iz memorije po potrebi, memorija zato i postoji, situacije koje ste vidjeli, ljudi koje ste upoznali, riječi koje ste od njih čuli… Sve to vas je gradilo i stajalo tu za slučaj da vam se desi slična situacija, da biste mogli povući iz memorije sličnu situaciju iz prošlosti i reagovati na nju smislenije, pametnije, bolje nego ranije. U odnosu na iskustva razvijale su vam se žlijezde u mozgu koje proizvode emocije, ta iskustva su vaz zapravo učinila dobrim, lošim, zlim, empatičnim, zaljubljivim, mizoginim, homofobnim, mizantropom, filantropom, pametnim, glupim…Često se dešava da neko iz memorije povlači samo određene situacije i onda mozak od toga napravi loop, to je zapravo trauma u kojoj se vrtimo u mislima u krug i ne da nam da mislimo o drugim stvarima. Kad sjednete sami sa sobom, i posložite na papir čitav svoj život hronološki, onda postaje jasno vama samima, zbog čega ste baš takvi kakvi jeste, vi zapravo posložite samom sebi svoj karakter, sve postane smisleno, više ne upadate u loop jedne te iste situacije i emocija izazvanih tih sjećanjima, jer sad znate šta je tu situaciju prouzrokovalo, možete jasno da objasnite i shvatite svoje i tuđe greške, nešto kao defragmentacija diska na računaru nakon koje procesor radi rasterećeno i ne pregrijava se jer ne mora da traži podatke svuda po memoriji, sve je složeno i ima smisao, prvi put tačno znate ko ste i zašto ste to što jeste. Da bi proces bio potpun, morate biti iskreni prema sebi, ne smijete se pokušati zavaravati da biste sebi opravdali nešto, morate se sagledati potpuno, nekad je bolno ali bol postoji tu s tim razlogom, da vam pomogne da shvatite, da vam taj događaj markira kao jako bitan da vam memoriše to iskustvo za dalje, jer sličnih situacija će biti, morate naučiti kako da ih savladate u budućnosti, da ih nosite. To je pisanje. Ljekovito je. Oslobađajuće.
Knjiga dizajnom podsjeća na Bibliju, crne korice sa bijelim naslovom, što je ironočno jer oštro kritikujete religiju, ovo je nešto kao Vaše sveto pismo u kojem donosite brutalnu istinu o ratu, korupciji, ovisnosti i društvenim devijacijama. U tom smislu, BLANK može biti biblija preživljavanja u ratnoj i postratnoj BiH, ali i knjiga surovih istina umjesto utjehe. U knjizi pišete iskreno, brutalno, bez cenzure. Koliko je bilo teško napisati takvu ispovijest, toliko iskrenu? Jeste li u nekom trenutku poželjeli neke dijelove izostaviti?
– Neki je zovu R’n’R Biblija. Bilo bi jako teško izostaviti bilo šta u Blanku, jer sve proizilazi jedno iz drugog, ne bih mogao da nastavim da pišem kad bih izbacio bilo šta od toga. BLANK je najkraća moguća varijanta mog života. Kad iz neke filmske produkcije traže da im pošaljem kratku biografiju, ja im pošaljem PDF knjige, od toga jednostavno ne može kraće.
Koliko je pisanje ove knjige za Vas bilo terapeutski proces, a koliko aktivistički čin?
– Postoje ljudi u Srbiji koji su potpuno uvjereni da je BLANK bio okidač za proteste, ja ne bih išao toliko daleko, ali bi mi zaista imponovalo kad bih znao da je, uz sve ostale razloge, bar jednu malu mrvicu doprinio tome. BLANK je vrhunac mog aktivizma, uradio je puno više na tom planu od svih mojih pokušaja da na sve druge načine postignem takav efekt.
Vaša knjiga se može čitati kao autobiografija, anti-ratni roman, politička analiza, društvena kritika, pa čak i neka vrsta vodiča za preživljavanje. Kako je nastajao taj specifičan stil pripovijedanja? Kada ste počeli da pišete, da li ste znali u šta će se knjiga pretvoriti?
– Nemoguće je i pretpostaviti takve stvari. Kad mi neko kaže da mu se knjiga ne sviđa, ja odgovorim da je to ustvari dobro, jer nije ni pisana da se bilo kome svidi, nije pisana da se prodaje, čak ni da bude objavljena, ona je ispala sama iz mene, bez ikakve namjere i ambicije. Vjerovatno je taj stil zapravo stil nekoga ko ne želi knjigu da proda nego samo da kaže ono što ima potrebu da kaže. Nisam htio da budem veliki književnik, nisam htio nikoga da zadivim, da ispadnem pametan, nisam htio ništa drugo osim da govorim, sam sebi, svojoj kćerki. Nisam imao pojma da je istina baš toliko tražena roba, mislio sam da je puno češća.
Pisali ste o ratnim traumama, drogama, korupciji, izdaji, smrti, ali čini se da su neki od najpotresnijih dijelova oni gdje svjedočite apsurdima društva. Šta Vas je više porazilo – lične borbe ili sistem koji ste opisali?
– Ono što sam mogao da napravim sam, to sam u životu i napravio, gdje god sam zavisio od bilo koga, to je bilo osuđeno na propast, zato većinu stvari radim sam i zato sam savladao razne vještine, da ne bih zavisio o drugima. Ovdje nije kriv sistem, nego društvo, ljudi koji taj sistem biraju, društvo je zapušteno, ne ulaže se ništa u napredak, u nazadak se ulaže previše novca, ali kad pogledate istoriju, nismo mi nikad bili neka napredna civilizacija, uvijek roblje, podanici, kolaboracionisti najgorih, slično je ovdje bilo uvijek. Nigdje nisam vidio ljude spremnije na prevaru nego ovdje, i to se čak ne radi sa nekom namjerom, to je jednostavno dio kulture, ni sa kim se ništa ozbiljno ne možete dogovoriti. Niko nema svoju riječ iza koje će stati. Zato sam odustao od bilo kakvih projekata koji zahtijevaju kolektiv.
Ljudi koji su mi psovali sarajevsku majku i gađali me flašama sada drže sudstvo, školstvo, zdravstvo, policiju, kulturu, državu, sve! Još uvijek drže. Da li ste uopšte iznenađeni što je BiH i 30 godina nakon rata ostala zarobljena u istim rukama?
– Nisam iznenađen. Neobrazovanost ljudi ovdje je strašna, vjerovatno na najnižem nivou u Evropi a i prosječan IQ nije na zavidnom nivou. Nacionalizam je jedno gadno duševno oštećenje. Ako neko u svom mozgu nema dovoljno znanja, njime je jednostavno upravljati, nema s čim u glavi uporediti novu informaciju nego je registruje kao jedinu istinu. Kad je mozak obradi, ta informacija izgleda kao vlastita misao a zapravo je ubačena matrica. Neobrazovanog čovjeka možete lako ubijediti u bilo šta. To je nacionalizam, širi se manipulacijom i nikako drugačije. Nacionalizam je stvar folklora, folklor je stvar malih sredina, u malim sredinama je loše obrazovanje, ljude iz malih sredina je lako izmanipulisati zbog lošeg obrazovanja. Što se više udaljavate od velikih gradova, od kvalitetnih škola i univerziteta, ljudi su sve neobrazovaniji, samim tim ograničeniji, zbog toga i ekstremniji jer nemaju opšteg znanja, možete ih uvjeriti u doslovno sve. Pogledajte ljude koji podržavaju Vučića i Dodika ili sve ostale nacionaliste bez obzira na vjeru i naciju, jasno je kad ih vidite a još jasnije kad ih čujete, koji stepen obrazovanja imaju, zapravo nemaju, njihove vođe na najbrutalniji mogući način iskorištavaju te ljude sa očiglednim mentalnim ograničenjima, jer jedino među njima, oni takvi mogu da dominiraju i zatome svoje komplekse.
Ovdje nije kriv sistem, nego društvo, ljudi koji taj sistem biraju, društvo je zapušteno, ne ulaže se ništa u napredak, u nazadak se ulaže previše novca, ali kad pogledate istoriju, nismo mi nikad bili neka napredna civilizacija, uvijek roblje, podanici, kolaboracionisti najgorih, slično je ovdje bilo uvijek.
U knjizi ste pisali o tome kako ste kupili diplomu za 500 njemačkih maraka da biste mogli upisati Akademiju. Danas se često priča o korupciji u obrazovanju, ali malo ko priznaje da je i sam bio dio toga. Kako sada gledate na taj čin? Da li biste danas uradili isto? Korupcija je bila normalizovana tada, ali je normalizovana i danas. Da li uopšte postoji izlaz iz tog začaranog kruga?
– Ja sam po nekom jako skraćenom postupku završio školu, pisao sam seminarske radove i polagao ispite… E, sad, to što je to trajalo dva dana sve zajedno…i što sam platio…ipak sam morao da ispolažem i da učim. Bar malo. Sigurno sam učio puno više od ovih sa kupljenim doktoratima. Na kraju krajeva, oni su mi je prodali, pa je malo nezgodno da postavljaju to pitanje. Da ne čačkaju mečku, što bi se reklo.
Stanje o našoj državi u ratu i vremenu poslije rata dobro opisuje citat: Zlatni ljiljan je najviše odlikovanje u Armiji. Zlatna značkica koju su dobijale čak i sekretarice u vladajućoj partiji, njihova rodbina i prijateliji, koji se baš i ne mogu pohvaliti iskustvom u borbi. Borci koji su ga dobili stvarnim zaslugama, uglavnom su ga poslije rata kao lomljeno zlato prodavali zlatarama u bescjenje da bi mogli kupiti par kilograma hrane. Kako vidite njihovu, našu borbu danas?
– Patriotizam služi da se teritorija zaštiti i osigura, da bi se na njoj mogli razmnožavati i podizati mladunčad u sigurnom okruženju. Patriotizam je dio reproduktivnog sistema, imaju ga sve životinje, čak i insekti. Kad god vidite nekoga da se poziva na patriotizam, gotovo uvijek je spreman da podrži nekog zločinca ili korumpiranog političara. Vidite da uz patriotizam obično dolazi čitav set najgorih mogućih ljudskih osobina, pa se i po tome jasno vidi da to nije nikakva uzvišena emocija, obično je najviše osjećaju najgori od nas. Ta primitivna emocija koja se u životinjskom svijetu naziva teritorijalnost, bi morala civilizacijski biti prevaziđena ali još smo daleko od toga. Izgleda, nikad dalje.
U knjizi ste opisali paradoks rata, dok ste ratovali, ginuli, gladovali, istovremeno ste živjeli punim plućima, partijali, ludovali, kao da je svaki dan bio posljednji. Šta nam to govori o ljudskoj prirodi? Pišete da je tokom rata kulturni život bio bogatiji nego danas. Kako je moguće da su se koncerti, predstave i izložbe održavali u opkoljenom Sarajevu, a danas jedva preživljavaju? Gdje je kultura danas?
– Evo jedna zanimljiva informacija, BiH izdvaja za kulturu 1,3 EUR po glavi stanovnika na godišnjem nivou, ne treba dalje pričati o kulturi ovog naroda, kultura je spala na pevaljku i kilu janjetine, takve manifestacije se finansiraju iz budžeta, jer je to sve što ljudi, koji ne ulažu u kulturu, mogu da razumiju. Svako sluša onu muziku koju može da shvati, kad vidite koja muzika je najslušanija, jasno vam je kakvi su i intelektualni kapaciteti. Prosječan čovjek ovdje ne razumije umjetnost jer nije razvio mozak u tom pravcu, njima je to nerazumljivo i misle da toga ne treba biti. Ima i kvalitetnih ljudi naravno, ali većina… U ratu su svi živjeli kao da im je zadnji dan, tako treba živjeti i u miru, jer vrlo je moguće da vam je ovo zadnji dan, šanse da se nećete probuditi ujutro su puno veće nego što mislite.
U BLANKu, djeca su jedini istinski lijepi i nevini motiv. Knjiga počinje poglavljem o dječačkom snu da postane pilot, a završava pismom Vašoj kćerci Ayi. Da li je to Vaš način da kažete da se pravi početak života događa tek onda kada naučimo cijeniti ga? Kako ste pronašli taj trenutak preokreta—trenutak kada se završava jedna priča, a počinje nešto novo?
– Svi smo mi bili dobri kad smo bili djeca, uvijek me zanimalo kad tačno u životu postajemo govnari, i shvatio sam da je to također u tom period puberteta, tad počinje. Počinju da se luče nove hemije koje trebaju da obezbijede potomstvo, da produže vrstu, dakle sam reproduktivni aparat nas pravi lošim ljudima, a sve u svrhu razmnožavanja. Dobijamo konkurenciju i strah da nam neko ne preotme ženku, postajemo borbeni, posesivni. Želimo da zapišamo teritoriju jer nam treba sigurno mjesto za razmnožavanje, grupišemo se sa istima da bi bili jači, da bi se osjećali sigurnije jer samo ako postoji odsustvo straha možete se osjećati slobodnim a samim tim i sretnim. Dok smo djeca, još nismo punokrvne životinje nego čiste duše. Da biste ostali dobri i kasnije, morate znati kako da iskontrolišete životinjske nagone zbog kojih osjećate zavist, mržnju, strah…
BiH izdvaja za kulturu 1,3 EUR po glavi stanovnika na godišnjem nivou, ne treba dalje pričati o kulturi ovog naroda, kultura je spala na pevaljku i kilu janjetine, takve manifestacije se finansiraju iz budžeta, jer je to sve što ljudi, koji ne ulažu u kulturu, mogu da razumiju.
U pismu Ayi poručujete da je svijet njen. Da li je Aya za Vas simbol onog života kakav ste i sami možda željeli? Koliko je bilo važno da knjigu zaključite upravo tim obraćanjem njoj? Kako gledate na generaciju koja dolazi—imaju li oni više šansi od nas ili ih čeka isti krug propadanja ako ostanu u ovoj zemlji?
– Pismo Ayi je poruka svim ljudima, naročito djeci. Generacija koja dolazi je intelektualno superiornija od predhodnih. U dvadesetak škola u regionu BLANK je lektira, pa ih često i rado posjećujem. Kad uporedim svoju generaciju i te mlade ljude, mi izgledamo kao mentalno zaostali. Njihova pitanja su toliko precizna da je prava rijetkost da toliko precizno pitanje dobijem od puno strijih od njih, te stvari mi govore o njihovoj zrelosti i pameti. Mislim da se školski sistem treba prilagoditi njima, njihovi mozgovi su prebrzi za taj zastarjeli sistem. Siguran sam da mogu da naprave genijalne stvari i da će ih i napraviti. Odbacili su potpuno koncept podjela, to je za njih nešto iz prošlog vijeka. Sve priče kojima se mi drogiramo, za njih su zastarjele priče za starce. Slično je bilo i u mojoj generaciji, ali onda je generacija prije moje, generacija mojih roditelja, otrovala sve površnim glupostima od kojih se još nismo oporavili. Mladi shvataju šta je u životu zaista važno, shvataju da je sam život jedini smisao života i ne gube vrijeme trežeći ga tamo gdje ga nema.
Dok sam čitala BLANK, često sam se pitala kako je moguće da sve te tragične stvari stanu u jedan život. U jedan život. Nema komičkih olakšica, nijednog trenutka predaha. Posebno su mi teško pale stranice na kojima ispisujete boravak na psihijatriji, jer je jedan od članova moje uže porodice bio na psihijatriji u Sarajevu. Upoznata sam sa surovošću našeg zdravstvenog sistema i sve te slike koje ste opisali su jasne u mojoj glavi. U knjizi se često osjeća bijes zbog stanja u BiH. Jedini svijetli trenuci u knjizi su djeca i zalazak sunca u rovu. Vidite li ikakvu nadu ili smo i dalje u onom istom rovu, samo bez puške?
– Zamislite, ljudi ovdje glasaju za istu ideju koja je kriva za smrt njihovih najmilijih. Dok ne odbace mržnju, sleš nacionalizam, ne razumijem kakvom se napretku nadaju. Da li su nacionalisti ikad, igdje odveli ljude u bolju budućnost?! Glupost je opasna po život, nikad je ne treba podcijeniti. Glupom čovjeku ne možete reći: stani da ti objasnim! Zato što nema kapacitet da shvati. Bilo šta.
Kako je došlo do ideje da BLANK postane predstava?
– To je zapravo ideja glumca Alena Muratovića, on je razgovarao sa Kokanom Mladenovićem i onda su me nazvali da pitaju imam li išta protiv da se to postavi na scenu. Kokan je izrazio želju da se radi u Kamernom teatru jer voli da radi sa tim ljudima, tako smo došli do Kamernog teatra, i ja mislim da ne postoji bolje mjesto za to.
Glupost je opasna po život, nikad je ne treba podcijeniti. Glupom čovjeku ne možete reći: stani da ti objasnim! Zato što nema kapacitet da shvati. Bilo šta.
Gledati sebe kroz knjigu je jedno, ali igrati vlastiti život na sceni potpuno je drugačije. U knjizi otvoreno govorite o svojim slabostima, a sad će sve to dobiti dodatnu dimenziju, kad bukvalno stanete pred publiku Kamernog teatra 55. Da li se osjećate ranjivije sada, pred živom publikom, nego kada ste pisali knjigu?
– Ja se ne stidim svog života, kakav god da je, bio je jedini put kojim sam mogao ići. Ja nisam mogao bolje. Da sam mogao, živio bih život drugačije. Kad sam našao snagu da ga promijenim, promijenio sam ga.
Marina Abramović u svom performansu The Artist is Present sjedi satima i izlaže se pogledu publike, bez maske, bez uloga—samo ona, kao ona. Vi sada na sceni izvodite Blank, priču svog vlastitog života, bez mogućnosti da se sakrijete iza lika. Koliko je to za Vas umjetnost, a koliko još jedno ogoljavanje? Da li ćete na sceni zapravo iznova proživljavati sopstvenu priču ili ćete biti samo zapravo lik iz knjige? Sada se ta ista gluma vraća unazad i suočava Vas sa svime što ste proživjeli. Da li će ovo biti Vaš najveći test?
– Ja ne igram sebe u ovoj predstavi, ne bih to ni želio ni mogao, prestar sam svakako, drugi glumci me igraju: Davor Golubović, Sin Kurt i Amar Selimović, ja sviram, gledam sa strane i uživam. Pa ne mogu više sve to proživljavati iz prvog lica, pa i ja sam samo čovjek. Dosta je.
I kakav je osjećaj sad posmatrati kako Vaš život postaje i pozorišna predstava?
– Prezanimljivo i zabavno.
Pismo Ayi je poruka svim ljudima, naročito djeci. Generacija koja dolazi je intelektualno superiornija od predhodnih. (…) Siguran sam da mogu da naprave genijalne stvari i da će ih i napraviti. Odbacili su potpuno koncept podjela, to je za njih nešto iz prošlog vijeka. Sve priče kojima se mi drogiramo, za njih su zastarjele priče za starce. (…)Mladi shvataju šta je u životu zaista važno, shvataju da je sam život jedini smisao života i ne gube vrijeme trežeći ga tamo gdje ga nema.
Koliko Vas je knjiga dodatno oslobodila? A sada i predstava—ima li nešto što ćete na sceni reći ili osjetiti, a što u knjizi niste mogli napisati?
– Kokan Mladenović i Vedran Fajković rade dramatizaciju, ne petljam se u to. Ja sam svoje rekao kroz knjigu, druge stvari koje imam da kažem reći ću kroz pjesme koje sam napravio za predstavu.
Da, u jednom frizerskom salonu u Sarajevu sam i načula da će u predstaviti biti i bend, da će svi glumci i glumice svirati, kako će to izgledati? Možete li nam išta otkriti u ovako ranoj fazi nastanka predstave?
– Već se priča po salonima? OK, otkriću vam, vratio sam se muzici na nagovor Kokana i ostatka ekipe i napravio kompletan soundtrack, BLANK će biti i predstava i koncert u isto vrijeme.
Naziv BLANK što sugerira i neku praznu stranicu za novi početak. Koja je Vaša sljedeća stranica? Radite li na nečem novom? Planirate li napisati još nešto ili je Blank bio Vaš obračun s prošlošću?
– Otkriću vam u junu.