Historijski muzej Bosne i Hercegovine ove godine obilježava 80 godina djelovanja. Njegova zgrada, koja i sama godinama plijeni pažnju domaće i svjetske javnosti, čuva na hiljade predmeta koji svjedoče o bogatoj i složenoj historiji Bosne i Hercegovine. Neki od tih eksponata nikada nisu bili pod svjetlima vitrina, decenijama su čuvani u tami depoa. Drugi su, iako nekada izlagani, ostali nijemi – njihove priče nikada nisu dovoljno jasno ispričane. Ovaj važni muzejski jubilej prilika je da osvijetlimo osam muzejskih predmeta iz sjene. To nisu samo neeskponirani eksponati – oni su svjedoci vremena, ali i refleksije historije samog muzeja.
Knjige sa Titovim potpisom
Na prvi pogled, bila su to samo tri primjerka Titove knjige Vojna djela, smještene među brojne druge u biblioteci Muzeja revolucije Bosne i Hercegovine. Godinama su stajale na istoj polici, tretirane kao obična stručna literatura. Jedan novinski članak iz decembra 1969. godine promijenio je trajno njihov status.
Posjeta Josipa Broza Tita jedan je od najslavnijih događaja iz historije Historijskog muzeja BiH. I danas se, s generacije na generaciju muzejskih uposlenika, prenosi priča o tom danu. Novinski članak sadržavao je detalje koji su objašnjavali atmosferu i protokol te važne posjete: bio je hladan decembarski dan; ispred Muzeja revolucije BiH se zaustavila kolona automobila s najvišim državnim vrhom; Predsjednik Tito se zadržao u razgledanju stalne postavke; interesovao se za organizaciju rada muzeja, broj zaposlenih i stanje zbirki; direktor muzeja, Moni Finci, upoznao ga je s tekućim aktivnostima i budućim planovima; kustosima je bila čast da drugarici Jovanki Broz uruče crvene karanfile, dok je njen pogled posebno zadržala slika ‘Jajce’, rad akademskog slikara Jovana Bijelića. Saznajemo da je na zamolbu bibliotekarke Stanislave Gagić, predsjednik je potpisao tri primjerka svoje knjige ‘Vojna djela’, koje su tom prilikom predane muzejskoj biblioteci.
Ta naizgled usputna napomena poslužila je kao motiv da se provjere knjige na policama muzejske biblioteke. Stajale su na policama! Danas se čuvaju kao eksponati od posebne vrijednosti.
Spomenik koji više ne stoji uspravno
Na adresi Đure Đakovića 41, ispred nekadašnje zgrade Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine stajao je kip Đure Pucara – rad renomiranog akademskog kipara Vena Jerkovića. Izliven u bronzi, na niskom postamentu od mermera, kip je decenijama gledao prema glavnoj ulici. Đuro Pucar, koji je u Drugom svjetskom ratu dobio nadimak Stari, prikazan je u stojećem stavu, figura je stilizirana, ali s očiglednim naporom da se zadrži realistički prikaz.
Ko je bio Đuro Pucar? Rođen 1899. godine u selu Kesići, bio je partizan, revolucionar i političar – učesnik narodnog ustanka, bliski saradnik Josipa Broza Tita i jedan od ključnih organizatora NOB-a u Bosni i Hercegovini. Nakon oslobođenja, obavljao je visoke političke funkcije. Umro je 1979. godine.
Početkom ’90-ih, u turbulentnom vremenu političkih i društvenih promjena, je spomenik oboren – a na bronzi su vidljivi tragovi oštećenja od gelera i pokušaja rezanja spomenika u zoni vrata. Historijski muzej BiH, prepoznat kao institucija koja čuva naslijeđe Drugog svjetskog rata i socijalizma, preuzeo je odgovornost za očuvanje ovih spomenika u vrijeme kada se javna percepcija socijalističkog naslijeđa i simbola mijenjala.
U 2024. godini, kip je očišćen i integrisan u novu stalnu postavku Wer ist Walter: Topografija antifašističkog otpora u Bosni i Hercegovini, koja je predstavljena u muzejskoj bašti. Oboreni spomenik u muzejskoj bašti nije više samo povenica s jednim čovjekom i njegovim političkim djelovanjem, već postaje alat za razmišljanje o tome kako se kolektivno sjećanje i memorijalizacija Drugog svjetskog rata oblikuju i reinterpretiraju u novim, postratnim društvima.
Jedrilica DFS 230
U Historijski muzej je stigla 1951. godine iz Drvara, gdje je i pronađena, sedam godina nakon jedne od najvažnijih operacija na tlu Jugoslavije – Desanta na Drvar. Prvi put je zavedena u muzejsku inventarku knjigu pod brojem 639. Tadašnji unos u inventar bio je kratak: Jedrilica neprijateljska (kostur) koja je učestvovala u Desantu na Drvar 1944. g. prilikom napada na Vrhovni štab. Nađena je u Drvaru 1951. godine. S obzirom na to da tada Muzej nije imao svoju zgradu, u napomeni se nalazi da je jedrilica smještena kod Hajre na čuvanju.
Jedrilica DFS 230 bila je inženjersko čudo svog vremena – tiha, brza i smrtonosna. Mogla je ponijeti 10 vojnika pod punom ratnom opremom ili 1250 kilograma tereta. Nastala 1932. u Njemačkoj, bila je revolucionarni korak u taktičkom ratovanju – prva desantna jedrilica isprobana u stvarnim borbenim uslovima. Njen borbeni debi dogodio se 10. maja 1940. kada su njemačke trupe s njom upale duboko u belgijsku teritoriju i iznenadile odbranu tvrđave Eben-Emael.
Četiri godine kasnije, oko 45 istih jedrilica s padobrancima generala Rendulića pojavile su se iznad šuma oko Drvara. Cilj je bio jedan – ubiti ili zarobiti Josipa Broza Tita. No plan je poremetila jaka protivvazdušna odbrana partizana. Jedrilice su morale biti ispuštene ranije nego planirano. Umjesto brzog i čistog udara, operacija se pretvorila u haos. Tito je uspio pobjeći. Prvo avionom do Italije, a zatim britanskim ratnim brodom na Vis.
Ali kostur jedrilice DFS 230 nije ostao nijemi svjedok samo jednog rata. U statusu eksponata, smještena u atriju Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, dočekala je još jedan rat: 1992. – 1995. Godinama nakon rata je jedrilica stajala u atriju, bez jasnog konteksta. Bilo je pokušaja da se integriše u muzejsku ekspoziciju: napravljena je replikajedrilice za taktilnu izložbu, pa se kasnije ta replika oslikala i postala svojevrsno umjetničko djelo – svaki korak je bio pokušaj da se jedrilici vrati glas, da se u njoj ponovo prepozna priča.
I tek 2023. godine, jedrilica je ponovo postala dio stalne muzejske postavke Wer ist Walter? – Topografija antifašističkog otpora u BiH. Mjesecima su studenti i profesori s Odsjeka za restauraciju i konzervaciju Akademije likovnih umjetnosti iz Sarajeva, strpljivo radili na njenoj obnovi. Skinuli su slojeve stare boje, polako vratili sjaj metalnim dijelovima, zaštitili je od propadanja. Jedrilica je bila spremna za svoj novi život.
Kustoski koncept Elme Hašimbegović, direktorice Historijskog muzeja BiH zahtijevao je više od puke postavke. DFS 230 nije trebala ležati – trebala je poletjeti. No, kako podići teški kostur, star više od 80 godina? Mehanizam su bili ljudi. Napravljena je skela. Rasporedile su se uloge. Oko 20 ljudi – tehničari, restauratori, studenti, kustosi – radilo je kao jedno tijelo. Sinhronizirano i pažljivo, uzdignuli su jedrilicu.
Skrivena poruka
Sastanak stručnog kolegija Historijskog muzeja BiH se, zbog radova na administrativnom dijelu zgrade, umjesto u kancelarijama odvijao u holu. Sastanak je prekinuo nenajavljeni gost, gospodin Anes Fazlić, koji je došao u muzej sa ciljem da sa kustoskim timom porazgovara o svom otkriću. U rukama je držao tri bijela okvira sa presovanim cvijećem, koje mu je poklonio bivši komšija Nedim Pločo, netom prije odlaska u inostranstvo. Kustoski tim je pažljivo otvorio preostala dva okvira…
Nedima Ploču je rat 1992. godine dočekao na Grbavici, dijelu Sarajeva koji je bio pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Odvojen od ostatka grada, Nedim je stvarao – presovane cvjetove pažljivo je složio u male drvene okvire. Ispod jedne od tih cvjetnih kompozicija, sakrio je poruku. Bila je to tiha ispovijest, sačuvana za neko nepoznato vrijeme:
Rekoše: ‘U radu je spas’. Pokušavam se evo spasiti praveći minijature dok na naše Sarajevo, na našu BiH, padaju granate… Neka ova minijatura svjedoči o istini, a istina je samo jedna.
Sarajevo, 10. maj ’92 – Pločo Nedim
Nakon rata, Nedim je odlučio napustiti Bosnu i Hercegovinu. Uoči odlaska, poklonio je nekoliko svojih minijatura novom komšiji Anesu Fazliću. Anes je namjeravao u ramove staviti fotografije svoje porodice. Međutim, prilikom otvaranja jednog okvira, pronašao je poruku. Bio je zatečen, a Nedim je već zaboravio da je uopće ostavio takvu poruku. Radi s tim šta misliš da treba, rekao je. I tako je skrivena poruka došla u Muzej.
Čudovišta iz ormara
Kada je Zlatko Sarajlija za vrijeme opsade Sarajeva počeo praviti figurice od plastelina, paralelno sa drugim kreacijama od najrazličitijih materijala, nije slutio da će nešto od njegovog stvaralaštva završiti u muzejskoj kolekciji. Njegova namjera bila je drugačija, želio je pokrenuti fabriku igračaka, koju je nazvao Toy-toy. Umjesto u masovnoj proizvodnji, Plastelinci su završili u potpunoj anonimnosti i tišini Zlatkovog ormara. Za njih je znalo svega nekoliko njegovih prijatelja, a jedan od njih je dojavio muzejskom timu da se u stanu na Koševu krije nevjerovatna muzejska priča.
Zlatko je bio ton majstor na radiju. Kolekciju od 53 plastelinske skulpture je izvajao uz pomoć tri alatke: pincete, turpije za nokte i malog noža. Pravljenje jedne figurice je trajalo najmanje 20 sati. Plastelin je nabavljao na pijaci – tamo gdje su ljudi razmjenivali robu, prodavali fragmente svojih prijeratnih uspomena ili svoje ratne izume. Pored knjiga, slika, odjeće, igračaka se na nekom od štandova našao i plastelin. Prema svjedočenju Zlatkove supruge Jasminke figure su nastajale čak i za vrijeme ratnih druženja. Zlatko je svojim prijateljima davao plastelin uz molbu da prave kuglice, trake i druge konstuktivne elemente. Zatim, uvezivao ih je u kompozicije koje su imale estetsku logiku, ali su dopuštale svakom plastelincu individualnu ekspresiju.
Kada su napokon iz porodičnog stana prebačeni su u depo Historijskog muzeja BiH, bilo je potrebno da se pažljivo tretiraju: završili su u rukama restauratora. Prema istraživanju restauratora Emira Kapetanovića, plastelinci predstavljaju izuzetno specifičnu i unikatnu kolekciju – ne samo po izražajnom i prepoznatljivom likovnom rukopisu Zlatka Sarajlije, već i po rijetkom materijalu i neobičnoj tehnici kojom su nastali. Oblikovani u ratnim uvjetima, bez standardnih alata i iz materijala koji ne trpi vrijeme, ovi plastelinci su umjetnički, tehnički i emotivni artefakti izuzetne vrijednosti.
Danas, osim što postali dijelom kolekcije Opkoljeno Sarajevo, plastelinci su oživljeni kroz ilustrovanu knjigu Nenada Veličkovića, objavljenu u izdavačkoj kući Buybook 2018. godine.