Ove godine u Barceloni održan je SUSTAINABLE CHALLENGE, sedma po redu edicija, koja se fokusirala na temu Kolektivnog krpljenja, ideju da budućnost mode ne leži u beskonačnoj novosti, već u sposobnosti da popravljamo i preoblikujemo ono što već postoji. Tokom četiri intenzivna dana u Disseny Hub Barcelona, 30 studenata iz cijele Europe radilo je na pretvaranju odbačenih komada odjeće u nove estetske i funkcionalne kreacije. Krpljenje je ovdje postalo alat za kreativnu inovaciju, a održivost nije trend, nego princip.
Među sudionicima bila je i Sumeja Osmančević, studentica Tekstilnog odsjeka Tehničkog fakulteta u Bihaću. Sumeju je dizajn privukao jer povezuje umjetnost, zanat i nauku, područja koja su joj uvijek bila interesantna. Studij u Bihaću omogućio joj je da razvije praktične vještine i kreativni pristup, ali i da konstantno širi vlastite ideje i vidike.
Kako se rodila tvoja ljubav prema modnom dizajnu i šta te motiviralo da upišeš Tekstilni odsjek u Bihaću? Kako danas gledaš na svoje dosadašnje iskustvo studiranja?
– Moja ljubav prema dizajnu se rodila iz konstantne želje za znanjem u različitim oblastima, od umjetnosti do zanata i nauke, a dizajn sve savršeno objedinjuje. Znatiželja je također bila veliki faktor u odluci da upišem Tekstilni odsjek, gdje se spajaju dizajn, inžinjerstvo i umjetnost koje mi je do sada kroz studij pokazalo da je odlična kombinacija. Moje sveopće iskustvo u dosadašnjem studiranju je donijelo znanje i zaključke što se konstantno razvijaju i idu u glavnu srž, a to je da budem kreativna.
Kako si saznala za Sustainable Challenge 2025 i šta te najviše potaknulo da se prijaviš? Možeš li opisati trenutak kada si saznala da ćeš imati priliku učestvovati i predstaviti svoj rad u Barceloni?
– Za Sustainable Challenge 2025 saznala sam na staromodan način, preko oglasne ploče kod ulaza na fakultet. Isti plakat je bio objavljen i na stranici odsjeka, a privukla me kratka rečenica koja je pozivala studente širom Europe da prihvate izazov. To je bilo dovoljno da mi zaintrigira pažnju jer volim izazove, ali i dovoljno da želim saznati više. Kada sam pronašla fotografije i videozapise s prethodnih godina, odmah sam odlučila prijaviti se. Prijava je išla vrlo prirodno, jer nije bila klasičan obrazac, sastojala se od pitanja o tome koliko živimo i razmišljamo održivo, čak i van studija. Odgovori su jednostavno izlazili sami od sebe, jer su ih zanimale stvarne navike i iskustva. Posebno ih je zanimalo sve što sam radila u smislu popravki, restauracije i kreativnog ponovnog korištenja materijala. Nakon desetak dana stigao je e-mail s obavijesti o rezultatima. Sjećam se da sam sjedila u kabinetu, dok su se oko mene odvijale ozbiljne aktivnosti, a ja sam krišom pročitala da sam primljena, želja da skočim od sreće bila je ogromna. Bila sam uzbuđena ne samo zbog priznanja, već i zbog prilike da upoznam još 29 istomišljenika i radim s profesorima koji svoj rad vide kao način života.
Kreacija Demending nastala je kao rezultat timskog rada. Kako je izgledala saradnja unutar tima i koja je bila tvoja uloga u samom dizajnerskom procesu? Odakle je krenula početna inspiracija za ovu kreaciju?
– Demending je zapravo bio naziv našeg salona, a odjevne kreacije koje smo stvarali predstavljale su proizvode unutar naših radnji, odnosno salona. Paralelno s procesom stvaranja, voditeljica izazova, prof. Amy Twigger Holroyd iz Nottinghama, uvodila nas je u ideologiju i značenje ovogodišnje teme, Kolektivnog krpljenja. Naši saloni zapravo su dio svijeta nazvanog World 12, gdje svaka sfera društva ima cilj održivosti. Kao modni dizajneri, naš zadatak bio je pružati usluge krpljenja i stvaranja nove robe od stare. Članovi i članice mog tima bili su fantastični. Isprva smo mislili da će biti haotično i da ćemo se posvađati, jer smo svi bili potpuno različiti. No kako je konverzacija tekla kroz skiciranje, brainstorming i šale, shvatili smo koliko imamo zajedničkog, posebno u pogledu održive mode i kreativnih mogućnosti. Naši različiti talenti i osobine pokazali su se kao savršen dodatak projektu. Početna inspiracija bila je bunt, svi smo dijelili želju da kontriramo masi. Razmišljali smo o punk estetici, Vivienne Westwood, ekstravaganciji i urbanom futurizmu. Podijelili smo se u podgrupe, a moj zadatak bio je da nakon završnih skica prikupim denim i spajam ga u tkaninu za šal, zatim proširim i krpim jaknu. Budući da je proces stvaranja u ovom dinamičnom okruženju zahtijevao stalna prilagođavanja, spojili smo kapu i šal, dok su kolege radile suknju, rukave na majici i detalje na gornjem dijelu odjeće te modne dodatke. S obzirom na to da volim vez i tkanje, uživala sam krpiti odjevne predmete različitim bojama, tako da svaki komad nosi poruku dinamičkog krpljenja i simboliku same ideje iza projekta.
Kako ste uspjeli objediniti različite stilove i pristupe članova tima u jednu koherentnu kreaciju, i što ste pritom naučili jedni od drugih?
– Naš krajnji proizvod nas je iznenadio, iako smo išli u željenom pravcu, ispalo je i više definisano od onog što smo očekivali. Našu krajnju kreaciju nazvali smo Urban fairy i bili smo mnogo ponosni što smo uspjeli da stvorimo skladnu cjelinu između ljudi koji su se upoznali prije nekoliko dana, a dolaze čak iz različitih dijelova svijeta, od Kolumbije, Nizozemske do Bosne i Hercegovine, pa čak i Japana. Sama estetika koju smo dobili sada je nosila i vizuelnu komunikaciju onog što smo naučili kroz predavanja i kratke radionice o samoj teoriji i načinu života održivosti i krpljenja. Nismo bili ni svjesni koliko mi svi zapravo živimo održivost, iako smo bili donedavno stranci jedno drugom.
Radionice i izrade trajale su četiri intenzivna dana, s kojim si se izazovima suočila tokom tog procesa, bilo kreativnim, tehničkim ili organizacijskim?
– Kao i u svakoj radionici teško je držati sve vremenski ograničeno kao što bude planirano, međutim ova radionica je uspjela da organizira sistem gdje smo svi mogli nesmetano i s najvećom koncentracijom raditi bez prepreka ili dodatnih pauzi. Čak je i samo putovanje do Barcelone protekao bez većeg umora, možda zbog adrenalina prouzrokovanog željom da radim, ali je definitivno svaki prizor budio znatiželju da osjetim, vidim i okusim šta me čeka. Iskustvo na drugim radionicama mi je dalo do znanja da se nakon dana punog rada nađe motivacija i za daljnje diskusije i izlaske sa kolegama i kolegicama. Odnos organizatora i učesnika je bio bez primjedbe, svi studenti i studentice su izrazili veliku želju za kooperativnost, međusobno pomaganje i van okvira svojih grupa, ali i druženja van granica radionice. Umor nikoga nije posjetio jer je atmosfera bila za surađivanje i pomaganje, čak bih voljela da moj cjelokupni studij posjeduje energiju kao što to ovakve radionice imaju.
Koliko ti je danas važno da moda i tekstil budu održivi, i misliš da li mladi dizajneri mogu donijeti stvarne promjene u modnoj industriji?
– Mnogo mi je važno da ljudi shvate ozbiljnost u kom dobu živimo i da na stare tradicije i stereotipe o odjeći i kupovini moramo svi kolektivno zaboraviti. Kvalitet samih materijala od kojih se odjeća izrađuje, cijene odjevnih komada, ritual šopinga i količina odjevnih komada koju posjedujemo, pa sve do krajnjeg otpada koji se stvara čitavim procesom je ukorijenjeno u nama kao da takvo treba da postoji kakvo jeste, i da nas sve posljedice toga ne dotiču. Ali oni nas itekako dotiču, jer nas mijenjaju od zraka koji dišemo do hrane koju jedemo. Mislim da je vrlo moguće razbiti lanac stereotipa modne industrije, jer se sve više mladih dizajnera vraća prema klasičnim, prirodnim ili nanovo korištenim materijalima. Također, tu pomažu i trendovi spore mode i manjih, lokalnih dizajnera i dizajnerica koji imaju priliku predstaviti svoj proizvod i široj publici zahvaljujući online zajednicama. Svi dizajneri dijele mišljenje da određene tvrtke ili brendovi nisu sinonim za kvalitetu, i da je kreacija koju dizajner osmisli u današnjem dobu dostupna i nosi poruku koju ljudi slušaju i razumiju.
Kako ti lično definiraš održivu modu i šta ona znači za tebe kao mladu dizajnericu?
– Održiva moda, upcycling, zero waste, recikliranje, krpljenje… sve su to pojmovi isprepleteni sa istom porukom, a svima moraju biti svakodnevnica i novo normalno. Zapravo je fascinantno koliko se među mladima na zapadu širi koncept održivosti u svakom segmentu, ne samo odijevanja, već i socijalnom, društvenom, rekla bih i političkom. Želim da iskoristim jednu vrlo dobru simbiozu praksi naših starijih o očuvanju, korištenju i samoj kvaliteti proizvoda sa obrazovnim aspektom dobrobiti održivosti koju nas uče kroz ovakve događaje. Živim te pojmove, jer moje stvaranje je dio mog života koji ne prestaje samo studijama modnog dizajna. Mnogo mi je drago da nisam jedina koja razmišlja u pravcu da nam krpljenje i nanovo korištenje tkanine nije ništa degradirajuće, nego korak da shvatimo šta odjeća koju nosimo zapravo znači.
Koju najvažniju lekciju nosiš iz Barcelone? Na koji način planiraš primijeniti to iskustvo i stečena znanja u svojim budućim projektima?
– To bi bila sama filozofija zašto na ovakav način stvaramo. Krećem stvarati od onog što već imam, za nekog je to otpad, a za mene nova forma, život. Dizajneri i dizajnerice poput mene ne realizuju svoju ideju kroz detaljne nabavke dodatnih novih materijala, mi vidimo komad što je oštećen ili napušten jer nije odgovarao nekome, i to nam je polazna tačka za cjelokupan proces. Definitivno ću primijenjivati stil dinamičkog krpljenja poput umjetnice Celie Pym, ali i drugih brojnih profesora i dizajnera s radionice slijede njene stope i stavljaju akcent na simbol popravljanja. Pored toga, sigurno ću primijeniti i promjenu same teksture kao što smo na svojim kreacijama na radionici ostavljali otvorene rubove, neravne šavove ili šabolnski print za promjenu boje – definitivno nosim bunt otpora prema dosadašnjem sa sobom.
Koji su tvoji planovi i ambicije nakon završetka studija? Postoji li neki poseban san, kolekcija ili projekt na kojem bih voljela raditi u budućnosti?
– Mnogo sam zainteresirana za tehnološki i funkcionalni aspekt odjeće gdje sam imala priliku na razmjeni studenata više o tome naučiti i saznati, ali sam zainteresirana i za estetska pitanja te samu igru sa formama. Planove ne volim vršiti u daljnju budućnost, a ambicija je da što više stvaram. Voljela bih stvoriti nekoliko kolekcija različitog karaktera i tokom studija, ako mi sve obaveze dozvole čak bi htjela i koji interdisciplinarni projekt sa drugim kolegama ostvariti. Postoji mnogo stvari i van modnog dizajna koje bih htjela realizirati, bezbroj je ideja, a vremena će nadam se biti.
Koji ti je najdraži dio procesa stvaranja odjeće – početna ideja, skiciranje, rad s materijalima ili trenutak kada se kreacija prvi put predstavi publici?
– Teško se odlučiti jer je sve ovisno o prirodi ideje, u nekim idejama koje bih više svrstala u haute couture su zanimljivije modne ilustracije i skice koje su u polju fantastike, iako se i one mogu prilagoditi u realan svijet. S tim da sam oduvijek voljela slikati i crtati, modni crteži su mi vrsta hobija kojom eksperimentišem ne samo s oblikom, već i teksturom koju bih mogla dobiti. Materijali su tu također bitan faktor jer znaju biti presudni u samoj namjeni odjevnog predmeta; ponekad krenem idejom za sezonsku koleciju laganog tipa, ali materijal s oblicima više surađuje za hladniju sezonu i obratno. Vjerovatno bih izdvojila i samo istraživanje, s tim da volim ići u što više detalja i u beskonačne srži, taj proces iako se oduži i teško se odlučim za krajnju temu, ali uvijek naučim nešto novo i daje mi korijen za idejom sa sasvim novom kreacijom. Nijedna informacija koju dobijem nije beskorisna, i sve se može oblikovati u sferi ako se osjećamo dovoljno ugodno s idejama u glavi.
Ko te još, osim umjetnice Celie Pym, inspiriše u svijetu mode i dizajna, i zašto su ti baš ti ljudi ili pravci posebno bliski?
– Uvijek sam u istraživanju oko dizajnera i njihovih kolekcija, volim se uvijek vratiti na početke od toga kako su nastajale velike modne kuće, tj. istraživati ljude čija su imena nosioci istih. Trenutno bih izdvojila Elsu Schiaparelli i Johna Galliana, volim avangardiste i eksploziju stvaranja u dizajnerskom i umjetničkom smislu 1920-ih i 1930-ih godina. Dugo godina prije dizajna sam se bavila historijom umjetnosti, i nju oduvijek objedunjujem kroz simbole u odjeću, mislim da je mnogo važno, kada pogledam velike modne dizajnere i dizajnerice svi su imali specifičan princip ispoljavanja svojih vjerovanja. Oni su živjeli to što su stvarali i radili, i tu su utkana njihova razmišljanja i vjerovanja. Volim korijene svih stvari što su danas uzeti zdravo za gotovo ili zaboravljeni, kao što je to tradicija u kontekstu odjeće i etnografije, mislim da smo mnogo bogati u našem okruženju s tim, ali da nažalost to pogrešno čuvamo i ne ispoljavamo zdravo u modernom vremenu. Godinama sam opsjednuta modom i promjenama tokom hippie pokreta i seksualne revolucije te šta ona znači za žene i druge marginalizirane grupe danas. Mislim da je jasno da imam i previše pravaca koji su mi interesantni i iz kojih vučem inspiraciju.
Za kraj, šta bi poručila mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine koji žele da se bave modom, tekstilom i kreativnim radom, ali se možda još uvijek dvoume ili nemaju dovoljno hrabrosti?
– Vaše ideje niko neće realizovati u stvarnost osim vas samih. Plaše nas sve u današnjem dobu kako smo sve već od mode vidjeli i prošli, ali svijet i dalje teče s novim idejama i naša je dužnost da budemo kreativni da im se suprotstavimo. Sve znanje i ideje koje nosite u sebi su vaše i na to najviše pravo imate i trebate biti ponosni i uvijek se nadograđivati i širiti vidike. Naš horizont je daleko – liniju razgraničenja između neba i zemlje ne smijemo jasno vidjeti, jer definisati šta je ostvarivo, a šta ne nije naša briga. Posao dizajnera je da razbije nemoguće i da stvara u eteru. Za razliku od ostalih, dizajneri su jedini koji u svemu mogu pronaći inspiraciju i stvoriti estetsku formu koja je funkcionalna i nosi poruku kakvu god on želi da bude.