Bosanskohercegovački vizuelni umjetnik Bojan Stojčić predstavio se pariškoj publici samostalnom izložbom pod nazivom Bureau fantôme (Fantomski biro). Postavka je otvorena u specifičnom kontekstu, unutar Biblioteke slavenskih studija na prestižnom Univerzitetu Sorbona, prostoru koji decenijama arhivira historiju, jezike i kulture istočne Evrope.
Stojčić, umjetnik mlađe generacije rođen u Sarajevu 1988. godine, u svom radu kontinuirano istražuje teme kolektivnog sjećanja, tranzicije i geopolitičkih apsurda. Njegova biografija, koja se proteže od sarajevskih ulica do berlinskih galerija i sad pariške galerije, odražava sudbinu čitave jedne generacije rasute po rubovima Evrope.
Centralni motiv izložbe Bureau fantôme oslanja se na pojam fantomskog prisustva, povlačeći direktnu paralelu sa političkom stvarnošću Bosne i Hercegovine. Fokus je na činjenici da je originalni primjerak Daytonskog mirovnog sporazuma, dokumenta ratifikovanog upravo u Parizu 1995. godine, koji služi i kao Ustav države, zvanično izgubljen.
Kroz seriju radova koji se oslanjaju na minimalizam i intervenciju u prostoru, Stojčić preispituje poziciju pojedinca u sistemu koji ga često tretira kao nevidljivog. U ovom razgovoru, Stojčić nam otkriva kako je to biti arheolog savremenosti u gradu koji slavi prošlost, zašto je humor njegovo najjače oružje i kako se snaći u letu, u tom vječnom raskoraku između svjetova.
Izlažeš u srcu akademskog Pariza, u prostoru koji se bavi historijom i jezicima istočne Evrope. Kako se tvoja poetika sarajevskog tranzicijskog iskustva snalazi u tim uređenim strukturama Sorbonne – kao sudar ili dijalog?
– Raditi sa institucijom poput Sorbonne samo po sebi je izazovno iskustvo. To je jako stara institucija sa jasno definisanim odnosima i prostorima rada. Budući da dolazim iz prostora nejasne strukture moja poetika je umjetnost intervencije. Mislim da sam u prostor Sorbonne i njihove Biblioteke Slavenskih Studija ponajprije intervenirao ostvarujući tako dijalog.
Pariz je grad arhiva i muzeja, dok Sarajevo često djeluje kao grad improvizacije i preživljavanja. Kako se te dvije energije susreću u tvom Bureau fantôme?
– Poezija je u Parizu način života, u Sarajevu preživljavanja. Sarajevo, kao i ostatak Bosne i Hercegovine oslobođeno je institucija i znanja. To oslobođenje započeto je kroz fizičko uništenje tokom rata, potom etničkom fragmentacijom kroz sklapanje mira, a završeno je višedecenijskom korupcijom kao proizvodom tog rata i takvog mira. Oslobođenje se manifestira u nedostatku bilo kakve strukture ili hronologije – što meni otvara mogućnost poezije. S druge strane Pariz, popularno nazvan gradom grad umjetnosti, ipak je jedan od centara svjetske moći sa institucijama i znanjem građenim vijekovima. Te dvije energije prirodno privlače jedna drugu.
Naslov izložbe, Bureau fantôme (Fantomski biro), zvuči kao mjesto gdje se administriraju sjećanja koja niko ne želi preuzeti. Šta za tebe predstavlja taj fantomski ured? I kakvi se predmeti u njemu arhiviraju?
– Fantom je senzacija koju vidimo ili osjetimo, ali zapravo ne postoji, stoga mi je taj pojam koristan u promišljanju političkog i historijskog trenutka kojem pripadam. S druge strane, ustavu i politici zemlje u kojoj živim činim se nevidljivim, no to ne znači da ne postojim. Probao bih to reći ovako; slično kao i u ostatku moje umjentičke prakse, u ovom uredu pokušavam arhivirati tragove prisustva i odsustva sebe i svoje zemlje.
Poezija je u Parizu način života, u Sarajevu preživljavanja. Sarajevo, kao i ostatak Bosne i Hercegovine oslobođeno je institucija i znanja. To oslobođenje započeto je kroz fizičko uništenje tokom rata, potom etničkom fragmentacijom kroz sklapanje mira, a završeno je višedecenijskom korupcijom kao proizvodom tog rata i takvog mira. Oslobođenje se manifestira u nedostatku bilo kakve strukture ili hronologije – što meni otvara mogućnost poezije.
U najavi izložbe pominju se odjeci Daytonskog sporazuma potpisanog prije više od tri decenije. Često geopolitiku tretiraš, ne kao mapu, nego kao nešto što ulazi u naše svakodnevice. Kako umjetnost može dekodirati traumu dokumenta koji je donio mir, ali zamrznuo život?
– Daytonski sporazum pregovaran je naravno u Daytonu, ali je ratificiran u Parizu, 14.12. 1995. godine. Ono što se kasnije dogodilo više spada u domenu poezije nego politike. Originalni primjerak Daytonskog sporazuma, koji je ujedno i naš ustav i danas, je izgubljen. Ta činjenica potakla me je da se vratim motivu fantoma koji istražujem već nekoliko godina.
Tvoji radovi često djeluju kao pokušaj dekodiranja političkih i historijskih tragova u prostoru. Da li umjetnik, po tvom mišljenju, može biti neka vrsta arheologa savremenosti?
– Da, mogli bismo reći to. Umjetnik baš poput arheologa dokumentuje, arhivira, otkopava i konzervira svoje vrijeme.
Tvoj rad često počiva na minimalnim gestama – kratkoj rečenici, intervenciji u prostoru, tišini. Zašto je upravo odsutnost u tvom radu često snažnija od slike?
– Pojam odsutnosti ispočetka nisam svjesno koristio u radu. Tek kada su drugi ljudi u svojim tekstovima o mom radu počeli koristiti taj pojam, osvijestio sam ga. Danas mi je jasno da je odsutnost poprilično oblikovala moj život, ali i čitave moje generacije. Ne raspolažemo tačnim podacima, ali Bosna i Hercegovina je izgubila negdje oko trećine stanovništva u zadnjih dvadesetak godina. To su čitave generacije sposobnih i obrazovanih ljudi rasutih po svijetu.
Vjeruješ li da vizualna umjetnost može reaktivirati sjećanja koja društvo potiskuje kako bi moglo funkcionirati?
– Vizuelna umjetnost može reaktivirati potisnuta sjećanja, ali ono što je meni uzbudljivije je sposobnost umjetnosti da anticipira ili spekuliše o novim obrascima organizacije društva ili funkcionalnosti života.
Tvoja generacija, rođena krajem osamdesetih, odrasla je između raspada jednog svijeta i sporog nastajanja drugog. Osjećaš li se više kao hroničar onoga što je nestalo ili kao arhitekta onoga što tek treba da se izgradi?
– Osjećam se u raskoraku između svijeta kojem nisam istinski pripadao i svijeta koji nikad nije stigao. Tu, u tom raskoraku osjećaj je kao u letu, što za svakodnevni život svakako nije dobra stvar, ali za stvaranje umjetnosti je neiscrpan materijal.
Jedno vrijeme si živio u Berlinu, kako publika u Njemačkoj i drugm zemljama, koja možda posmatra Balkan kroz prizmu egzotike ili dalekog konflikta, suočava s tvojim humorom? Da li je humor u tvom radu odbrambeni mehanizam ili alat za seciranje istine?
– Moje uvjerenje je da humor, ukoliko pravilno upotrijebljen, može biti jako koristan alat, ali i opasno oružje. Recimo sjajna bosanskohercegovačka umjetnica koja živi u Berlinu, Mila Panić, upravo na humoru i formi stand-up showa izvodi neke od najsvježijih i najsnažnijih performansa. Humor me je privlačio i u radovima avangardnih umjetnika prošlog vijeka koji su formirali moj umjetnički put, od Stilinovića do Baldessarija. U mom slučaju humor je dio poetike jer je dio moje ličnosti, ali možda zaista djeluje i kao odbrambeni mehanizam. Neke radove ne zamišljam nužno humorističnim, ali takvim se ispostave, što me uvijek raduje jer mi omogućava da na lagan i pitak način publiku uvučem u političku i socijalnu diskusiju.
Tvoj rad često tematizira ideju evropske periferije i poziciju drugog. Da li osjećaš da umjetnici iz jugoistočne Evrope još uvijek moraju pregovarati svoju vidljivost u međunarodnom umjetničkom sistemu?
– Kao mlađi umjetnik poziciju drugosti sam gledao kao problematičnu. Onog trenutka kad sam osvijestio da je ta pozicija nametnuta, počeo sam je koristiti u svoju korist, mijenjajući sintagmu u potpunosti. Zemlja je ipak okrugla, tako da iako se nalazim na istoku Evrope, gledajući iz druge perspektive u mnogim stvarima nalazim se zapadnije od zapada.
Kao mlađi umjetnik poziciju drugosti sam gledao kao problematičnu. Onog trenutka kad sam osvijestio da je ta pozicija nametnuta, počeo sam je koristiti u svoju korist, mijenjajući sintagmu u potpunosti. Zemlja je ipak okrugla, tako da iako se nalazim na istoku Evrope, gledajući iz druge perspektive u mnogim stvarima nalazim se zapadnije od zapada.
Tvoj put od Sarajeva do Tallinna, a sada do samostalne izložbe u Parizu, prati svojevrsnu mapu evropskih rubova. Gdje se u tom kretanju gubi identitet lokalnog umjetnika, a gdje nastaje onaj evropski, i da li ti je ta etiketa uopšte bitna?
– Iako zadnjih godina rijeđe izlažem u BiH, etiketu bosanskohercegovačkog umjetnika niti želim niti mogu mijenjati, jer to je ono što jesam i što je esencijalno za moj rad. No to ne znači da nisam internacionalni umjetnik, ili još bitnije svoj umjetnik. Pozicija na rubovima svih tih značenja je moja prirodna pozicija.
Uređivačka transparentnost:
Ovaj članak je pripremljen u skladu sa Uređivačkim smjernicama FBL magazina. Naša misija je osigurati tačnost, integritet i estetsku vrijednost svake objavljene informacije. Primijetili ste grešku ili želite uputiti ispravku? Javite nam se ovdje.
Sadržaj je autorsko vlasništvo FBL Creative, Mannheim.