Adis Kutkut Billain: Dobro došli u Cyberneuro svijet!

Datum objave
21/06/2022
razgovarala
Besima Svraka
fotografije
Andreja Marković-Venator

Nakon što je više od deceniju pomicao granice elektronske muzike, Adis Kutkut – Billain odlučio se zakoračiti u svijet filma s namjerom da snimi prvi drum’n’bass naučno fantastični film, Fugitive. Ovaj izazovni projekt rezultat je njegovih nelinearnih narativa koji se provlače kroz sva njegova izdanja, počevši od EP izdanja Blockfield, Colossus, Colonize, Extraction, Codename, pa albuma Nomad’s Revenge, te Lands Unbreached, a koji zajedno čine jedan poseban univerzum – Cyberneuro.

U iščekivanju premijere prvog bh. naučno fantastičnog kratkog animiranog filma, čija je radnja smještena u Sarajevo za 300 godina od danas, pročitajte intervju u kojem nam Billain, između ostalog, otkriva detalje koje nismo mogli vidjeti u dosad objavljenom traileru.

 

Otkud fascinacija japanskom kulturom, naučnom fantastikom i cyberpunk estetikom ili kako je počela Billainova priča?

– Japan je, zahvaljujući svojoj dugoj historiji izolovane kulture, izrodio jednu masu, možda najbitnijih i najoriginalnijih animatora, koji su svojim kuriozitetima privukli veliki dijapazon pisaca, i kroz nove medije u ranim dobima pravili nevjerovatne vizuelne i narativne eksperimente kroz žanrove filma, animacije i muziku. Dosta te originalnosti odjeknulo je u zapadnom dijelu svijeta tek kasnije nakon nevjerovatnih dostignuća Akire Katsuhiro Ôtomoa, te radova autora Masamune Shirowa i Satoshija Kona. Mislim da su to bili počeci mojih opredjeljenja da se edukujem mnogo više između istoka i zapada koji je tad izbacio sve najbolje od Kubricka, Ridleyja Scotta i Carpentera. Njihovi svijetovi stoje na jednoj tankoj niti koja je otvorena interpretaciji u umjetnosti koja nosi jedan tako naizgled naivan naziv cyberpunk, ali je daleko više od toga, gledajući korijene Orwella, Williama Gibsona i Brucea Sterlinga. Muzika i vizualna estetika se sama od sebe neuronski nadovezala prirodnim magnetizmom. U takvoj sredini sam se našao kao osnovac gladan VHS kaseta i B-rated filmova sa bilo kojim vidom narativa koji koliko toliko postavlja zanimljiva pitanja. Oduvijek sam razmišljao kako dalje i šta još može da nastane nakon cyberpunk žanra.

Ime Billain se veže za brzi i mahniti drum’n’bass stil, neurofunk, a sve je kulminiralo stvaranjem Colossus EP-a i prvim albumom Nomad’s Revenge iz 2019. godine. Tad se rađa Cyberneuro. Možeš li reći više o tom magičnom spoju cybepunka i neurofunka?

– Ne bih nazvao mahniti, ali ako je odraz današnjice onda i jeste, kao što je i ovaj svijet i ispod najmirnijh površina. Živimo u vrlo zanimljivom dobu koje je otključalo puni potencijal učenja preko interneta bilo koje vrste zanimanja i bilo koje vrste mindseta, pa tako i kulturnog izražavanja, a mi smo s okolnostima dobili neku vrstu dualnosti stvarnosti s obzirom na to gdje živimo, primajući budućnost u sadašnjosti okupiranoj politikom prošlosti. Zapravo, Blockfield EP iz 2010. smatram začetnikom mog manifesta da bi punim mahom Colossus EP potvrdio taj narativ. Nomad’s Revenge je prvi album koji nosi punu težinu zadatka da Cyberneuro kao pojam pojasni audiovizuelno izražavanje novog doba. Ne bih da zavaravam ljude kako je to nešto totalno novo, ali pokušavam zaokružiti metodologiju koju je teško opisati u prethodnim internacionalnim pokušajima. Od heavy metal magazina, preko Neotokya i Genius Partyja, pa sve do serijala Love, Death & Robots, oduvijek smo imali eksperimentalne medije koje je bilo teško opisati, a činio ih je tim stvaralaštva koji je želio napraviti nešto totalno drugačije od ponuđenih žanrova industrije koja danonoćno štanca sigurne produkte i time ne da prostora novim naučno-fantastičnim rizicima.

Živimo u vrlo zanimljivom dobu koje je otključalo puni potencijal učenja preko interneta bilo koje vrste zanimanja i bilo koje vrste mindseta, pa tako i kulturnog izražavanja

Nomad’s Revenge je prvi bh. sci-fi album koji je u potpunosti multimedijalan, u kojem se organski prožimaju muzika, ilustracija i video. Narativ je ispričan putem elektronske muzike koja ima i elemente radiodrame, dok je vizuelni segment kombinacija stripa, animacije i filma. Ti si illustrator i muzički producent, kako je došla ta potreba da spojiš to dvoje?

– U mom životu vizualno i zvučno izražavanje je sinestetski povezano od mojih malih nogu, drugim riječima vidjeti zvuk i čuti sliku je mašta koju i u starijem dobu smatram bitnim životnim vrijednostima. Imao sam sreće da se ta vrsta strasti nikada nije promijenila tokom odrastanja. Izučavajući sve što me zanima da postanem bolji u ilustraciji, grafičkom dizajnu, muzici i zvuku bilo je pitanje vremena da kada naučim pisati priče iskoristim sve znanje u jednoj singularnoj akciji. Tako je nastao album Nomad’s Revenge, koji je doživio potpuni uspjeh u Sjedinjenim Američkim Državama u smislu da mi je dao vjetar u leđa da nastavim stvarati u tom pravcu. Kada bih se zapitao čemu ta potreba, rekao bih da sve što radim, radim zaista strastveno i sa velikom dozom kurioziteta i želje da uvijek naučim nešto novo.

Tri godine nakon tog vizionarskog debitantskog izdanja Nomads Revenge, objavio si i drugi studijski album Lands Unbreached, koji je zapravo nastavak te cyberneuro sage

– Upravo je taj drugi album bio drugi temeljac kojim sam trebao dokazati tezu opipljivosti prvog albuma, te da sve nije samo puka stvar spoja slučajnosti, sreće ili nekog trećeg faktora. Međutim, ovaj put zaista polazim od toga da sam otkrio da želim ispričati veliku priču, s jednim istinskim filmskim osjećajem, što me tjera da svaki sljedeći korak bude veći od prethodnog. Tako je i film Fugitive zapravo povezan sa narativom ovog filma, a koji će moj fanbase da otkrije i uživa.

Ti si kreirao futurističke skulpture koje krase omote singlova, naslovnicu albuma je ilustrirao Andi Muhammad Khadafi iz Indonezije, u umjetničkom svijetu poznatiji kao Wellforged. Pored Khadafija, u tvom timu su i legendarni animator Hideki Inaba, te bosanskohercegovački ilustrator Boris Stapić. Kako se okupio taj zanimljivi tim kreativaca?

– Sa Hidekijem sam se spojio otkrivši njegovu vizuelnu moć, i refleksno sam mu poslao Infinite Blue traku za koju sam smatrao da bi mogao da osjeti viziju. Na moj šok rasplakao sam čovjeka trakom i tako smo i počeli raditi! Napisao sam priču u pravcu Hidekijevog stila, jer ono što je meni bitno jeste da svaki umjetnik ima svoj prostor u kojem on najbolje to pravi. Zadatak je bio opisati jedinstvo čovjeka sa Univerzumom. Onog momenta kada nam se pridružio moj prijatelj i ilustrator Boris Stapić, znao sam da ćemo napraviti nešto što nije postojalo u ovom stilu na cijelom svijetu. Na sedam minuta videa smo radili godinu i šest mjeseci, i što je najbolje od svega Adult Swim koji je bio grana Cartoon Networka nam je dodao video u repertoar emitovanja. Za sljedeći album želio sam da cover radi Enis Čišić, međutim, bio je pretrpan novim projektima, čime je iz vedra neba naletio Andi Muhammad Khadafi iliti Wellforged u mom feedu potraga za impresivnim ilustratorima i napravio cover iz priče za samo dvije sedmice. Smatram da je lično odgovoran što nam se dupla ploča rasprodala za 148% iznad cilja prodaje i štampe i ja sam lično odlijepio na kompleksnost scene i izgled protagonista uz silni feedback fanova.

Kako si spomenuo, i nadolazeći film Fugitive je dio ove intrigantne slagalice. Riječ je o prvom bh. naučno-fantastičnom kratkom animiranom filmu. Radnja je smještena u Sarajevo za 300 godina od danas. Zašto baš ta vremenska odrednica? I kada će film ugledati svjetlo dana?

– Gledajući tok dešavanja na globalnom nivou, prednosti i mane naših civilizacija, uopšte nije teško praviti kapitalističko-političke geo-predikcije na osnovu onih koji u rukama imaju tehnološku evoluciju i revoluciju. To su korporacije koje će tek da postanu nesto što vidimo danas u praksama Tesle, Applea, Googlea, Amazona, Microsofta, Samsunga, Xiaomia. Mi smo svi već u tranziciji gdje smo memorije razdvojili da pohranjujemo pola svega od naših života na telefone, koji su sve osim telefona. Digitalizacija podataka, valuta, i najzad u konačnici ljudskih vrijednosti je neizbježna, ali i dalje upitna što se tiče naših sopstvenih identiteta. Šta će se desiti ako civilizacija ne prestane sa polucijom okoline i okrene se kolonizaciji zbog biološko-viralne pandemije? Šta ostavljamo iza sebe? Jedan grad poput našeg koji je uvijek bio raskrsnica sila ima itekako puno toga da ispriča, kako prije i danas, tako i sutra. Tri stotine godina je proračun različitih faktora; konačnica država gdje su države zapravo megagradovi. Gledajući razvoj umjetne inteligencije i hibrida istih, ovim tokom moguće je pretpostaviti da ćemo ljudske memorije moći prebacivati u mašine. Film ćemo moći premijerno pogledati u junu ove godine.

Mi smo svi već u tranziciji gdje smo memorije razdvojili da pohranjujemo pola svega od naših života na telefone, koji su sve osim telefona. Digitalizacija podataka, valuta, i najzad u konačnici ljudskih vrijednosti je neizbježna

Dok čekamo premijeru, možeš li nam otkriti još neki detalj?

– Ono što mogu otkriti je da je film baziran na memorijama, vremenu, upitnoj granici između dva izvora inteligencije. Film povlači zakone kvantne fizike koju sam studirao zadnjih nekoliko godina da bih na jedan specifičan način mogao spojiti sve to u jedan dodatni sloj za ljubitelje zagonetki.

Kako kažeš u jednom intervjuu, nikad nije bilo lakše da se nešto objavi, međutim, istaknuti se teže je nego ikad. Više puta si istakao kako nastojiš kreirati stvari koje do sada nisu kreirane. Koliko je zapravo težak taj put koji si izabrao?

– Mislim da je izrazito težak ako ne pratim trendove i krenem praviti svoj trend. Sve postaje neko pseudo-ubjeđivanje da je nešto interesantno, i što je najgore ispada kao da samo pokušavaš nešto da prodaš. A ako se odlučimo za nešto mnogo šarenije i kreativnije, tu je začarani krug gdje treba napraviti ogroman vizualno zvučni projekt, i jako puno vremena se onda treba uložiti u isti. Dok se tako nešto odradi potraje i nekoliko godina, a kad izađe iskonzumira se “dok skrollaš” na telefonu, tako da je bitno biti dosadan u mjeri da ljudi vide da se nešto radi, mada je i to veliki smor jer za takvo nešto ipak trebaš tim ljudi, tako da ja imam sreće što sam bio dovoljno tvrdoglav da s ljudima dijelim samo kad nešto napravim vrijedno pažnje, i fanbase je postao nekako neovisan o tim trendovima.

Koliko je taj put težak kad si rođen u BiH? Kako to da i dalje ostaješ u BiH?

– BiH je love-hate relationship. U BiH možes sve, ali ne možeš ništa. U BiH možeš biti odsutan, a prisutan. Da sam ovisio o sistemu, kulturi, edukaciji i usmjeravanju od strane javnih sektora koji mrze svoj život radeći na šalterima CIPS-ovih papira, do sektora koji ne razumiju kakav obrt želimo u 21. stoljeću do nedigitalizovanih sektora, ja bih imao konačnicu na ulici, kao i puno mojih vršnjaka koji nikad nisu našli ljubav u poslu i poticaj za ličnu strast prema talentu i moćima koje imamo kao klinci koji su izrasli kao cvijeće iz betona, uprkos dešavanjima ‘90-ih. Ljudi ne shvataju, niti će ikada shvatati, jer dan danas osjećaju da se moraju takmičiti, a ne biti složni. BiH je strah od ogledala. Ja nastavljam jer sam razbio to ogledalo, koje nas uvijek tjera da gledamo iza sebe umjesto ispred. Puno mojih vršnjaka nije odraslo tom zadatku niti u širem smislu i svaki put bih se sa silnih turneja vraćao iz jednog mindseta u drugi, onako umjetno bipolaran, kao da moram mijenjati narav uz jezik koji govorim. Na kraju dana ide zaključak, ako znate šta radite svijet je jako mali, tako da se ne radi o tome da li ostati ili otići. Ja sam 25 godina van BiH na razne načine, a da nisam prešao granicu. Ako pričamo o mentalitetima, svugdje je na svoj način trulo u državi Danskoj.

BiH je love-hate relationship. U BiH možes sve, ali ne možeš ništa. U BiH možeš biti odsutan, a prisutan.

Codex, Phase i Toxic su još jedan stup stvaranja cyberneuro carstva. Svi ste okupljeni oko labela Metnem. Na čemu trenutno radite?

Isključivo svirke, malo smo razbacani projektima. Phase u Beogradu pravi neke nove projekte i trake za koje smatram da su njegovi novi vrhovi produkcije, Toxic u Novom Zelandu koji je apsolutni apex kompozitinga je radio na avataru i mnogim drugim filmovima i trenutno je zauzet tim projektima, ali ga to ne spriječava da pravi pravi lokalne gaže sa prejakim dekorima. Njega smo najviše poželjeli iz razloga što se dugo nije prebacio na ovaj dio naše planete. Sa Phaseom, naravno, sviram ove godine na EXIT-u, pa lagano pripremamo nova zvučna iznenađenja. Metnem malo stagnira iz razloga što svi imamo dosta posla. Ali i dalje smo u vodama kurioziteta kako dalje sa cyberneurom.

Koliko i na koji način kolaboracije mijenjaju tvoj kreativni proces?

– Kad bih pokušao pojednostaviti značenje – kolaboracije su diskusije dva stvaraoca, na temi koju zajedno pokupe i istraže da ispričaju nešto zanimljivo. I kad gledamo tako homogeno, u interakcijama uvijek naučimo puno toga jedni od drugih, nekad to ne mora ni biti traka koja će biti završena, već sami proces nas dovede do novih znanja, poput nekih radoznalih naučnika koji pršte sa upitnicima oko tehničkih procesa, pa sve do muzičkih ukusa i odluka muzičke teorije koja se uvijek nekako krije ispod slojeva mahnite muzike. Kolaboracije su divna druženja, poput zajedničkog ocrtavanja murala i svaki put bude drugačije. Naravno, nekad upoznamo i razlike i neslaganja jer upravo, kako sam već spomenuo, mnogo je homogeno.

Spominješ crtanje murala, znamo da si vrsni ilustrator i crtač. Od svih tvojih radova najviše su mi interesantni misteriozni Eyetifacts, oslikani kamenčići koje ostavljaš iza sebe širom svijeta. Kako i zašto si počeo crtati na kamenčićima i zašto su oni važni? 

– Mislim da sam počeo oko 2009. godine. Sa četiri godine sam nacrtao oči. Uvijek sam bio fasciniran narativom ljudskih očiju koje mogu da eksternalizuju dušu i smisao. Mislim da sam ih još kao introvertni klinac izromantizirao do nekih novih dubina posmatrajući ljude i energije, komunikacije i njihove borbe u nekim tišinama i životnim fazama onako kao remote posmatrač. To me je jako fasciniralo, kako oči nikad ne lažu. Mislim da sam ih na sve moguće nivoe i slojeve razgradio, od tehničkog do geometrijskog dijela. Jedna od tih stvari je ostala istrajna onako putujući prvo po nekim plažama, pa sve do turneja ili svirki. Oči na kamenjima. Zovem ih #eyetifacts i ostavio sam više od šest hiljada kamenčića oko svijeta da ih ljudi pronađu, sačuvaju i odnesu kući. To je moj poklon onima koji mogu nešto vidjeti u tim očima. Razlog zašto sam ostao ozbiljan prema Eyetifacts je što sam jednog dana ostavio kamen na plaži u Španiji, da bi mi se stariji čovjek na ivici svoje egzistencije javio godinu poslije. Htio je da se uvjeri da ovo nije neka šala nekog klinca jer je nosio kamen kao hamajliju tu godinu, te ga je oko podsjećalo na oko njegove kćeri. Ova priča je jako privatna i duboka tako da ne idem u detalje, ali mi je duboko urezala smisao u interakciji sa ljudima cijele planete i pokazala šta znači kada se neka poruka nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme, pa makar se nikada ne upoznali. Ispod svake odluke, bilo muzičke ili vizuelne, moja srž je bazirana na kultivaciji pravih ljudskih emocija. Mislim da nam je to zadnja linija otpora na ovoj planeti.

Zeen is a next generation WordPress theme. It’s powerful, beautifully designed and comes with everything you need to engage your visitors and increase conversions.

možda će vas zanimati
Billain, internacionalni producent sa bh. adresom nastupa na EXIT-u