Galerija Manifesto u protekle tri godine postala je jedno od najvažnijih mjesta savremene umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Pod kustoskim vodstvom Adne Muslije i uz podršku Benjamina Čengića, umjetnika i direktora galerije, zajedno sa sjajnim timom, Manifesto je prerastao iz ideje u živu platformu koja povezuje lokalne i međunarodne umjetnike i umjetnice, istražuje inovativne forme izražavanja i pomjera granice galerijskog prostora.
U razgovoru s Adnom Muslijom otkrivamo ključne etape razvoja galerije, najveće izazove i uspjehe, kao i njen pristup kustoskom radu, kako kroz selekciju umjetnika i umjetnica, tako i kroz kreiranje programa koji balansira između inspiracije, medijacije i profesionalnog angažmana.
Manifesto je za samo tri godine postao prepoznatljivo mjesto savremene umjetnosti. Kad se sada osvrneš, šta je bila najteža, a šta najljepša etapa u ovom razvoju?
– Protekle tri godine su zaista bile intenzivne. Nekada imam dojam da je u njih stalo barem šest godina, a nekada mi se čini da se sve desilo u tri sekunde. Iza nas je mnogo i divnih i izazovnih procesa, ali mi se čini da je mjesec dana crowdfunding kampanje koju smo radili još uvijek etapa neprevaziđenog uzbuđenja. Možda zato što je to ujedno bila i najteža etapa od koje je zavisilo samo postojanje galerije. Kada smo uspješno završili kampanju znali smo da Manifesto više nije samo ideja i san, već stvarnost s kojom i za koju se dalje valja boriti, pa je zato rekonstrukcija galerije bila nešto i najljepše i najteže što nam se desilo.
Koji je tvoj unutrašnji kriterij kada birate umjetnike i projekte koje Manifesto predstavlja? Postoji li neki potpis galerije koji ste svjesno gradili?
– Manifesto je do sada predstavio zaista raznolike umjetničke prakse, ali i tematske okvire. Međutim, bez obzira o kojoj vrsti umjetničke forme i pristupa umjetnosti da je riječ, jedan od ključnih kriterija naše selekcije jeste zrelost autorskog izraza. Ta zrelost za sobom uvijek vuče i izuzetnu svijest autorica i autora o onome što rade, ali i volju da se iskoči iz komfort zone. Moj kustoski rad često polazi od toga da s umjetnicama i umjetnicima njihovu praksu izvrnem naglavačke, ne bi li se njihova djela, ideje i promišljanja sagledali svježim očima. Ono što se vidi takvim očima je novo i izazovno. Zbog toga bih rekla da je jedan od potpisa Manifesta izazov – onaj koji mi stavljamo pred autorice i autore, naše saradnike, nas same, ali i našu publiku.
Kroz koje vrijednosti ili principe nastojite voditi galeriju, i kako ih branite u trenucima kada je teško ostati dosljedan?
– Rad, vizija i misija Galerije zasnovani su u 13. tačaka našeg manifesta, koji kao osnovne vrijednosti uzima solidarnost, kolektivizam i anti-kapitalizam. Biti dosljedan takvim vrijednostima je moguće, koliko god izgledalo izazovno. Uz dobre partnere, jak kolektiv i zajednicu koja dijeli vrijednosti.
U tvom kustoskom radu prepoznaje se jasna vizija. Kako gledaš na ulogu kustosa danas, da li je ona više edukativna, interpretativna, inspirativna ili nešto sasvim treće?
– Mišljenja sam da kustosi danas imaju izuzetno odgovornu ulogu. Puno odgovorniju nego što nam se priznaje. Upravo zato što kustoski rad, uz medijaciju koju sam ranije spomenula, podrazumijeva sve što si navela – i obrazovanje i interpretaciju i inspiraciju. Kustosi su ti koji biraju ono što će publika vidjeti, pa su samim time odgovorni za estetske, etičke, političke i ideološke stavove koji se publici predstavljaju. Čini mi se da je odgovornost i važnost kustoskih praksi i politika, kao i uredničkih u medijima naprimjer, na našim prostorima itekako previđena.
Moje lično shvatanje kustoske prakse, ali i uloge galerijskih prostora i institucija kulture je formirano kroz prizmu pojma medijacije. Drugim riječima, kada postoji jaz između publike i umjetnosti, naša dužnost je da pronađemo način da se taj jaz prevaziđe.
Šta misliš da kustosi/ice na našim prostorima najviše zanemaruju, a trebali bi tome posvetiti više pažnje?
– Kustoske prakse na našim postorima izuzetno su ograničene infrastrukturnim i produkcijskim kapacitetima, te naravno općim uvjetima rada. Zbog toga je nekada teško razlučiti da li je ono što vidimo u galerijskom ili muzejskom prostoru istinska odluka kustosa, ili rješenje koje je došlo silom prilika. Ako zanemarimo sve navedene uvjete, mnogo šta bi se svima nama moglo zamjeriti. Ipak, ja ne mogu tek tako zaboraviti uvjete u kojima radimo, ali ono na čemu uvijek insistiram jeste to da kustosi nisu osobe koja samo pišu uvodni tekst za izložbu, a što je česta pretpostavka ovdašnjih radnica i radnika u kulturi. Zato, pažnju valja podjednako posvetiti i selekciji radova, i prostoru, kontekstu i historiji koju on vuče za sobom, i publici i diskursu koji cijeli taj splet na koncu uspostavlja.
Kako bi opisala trenutno stanje savremene umjetničke scene u Bosni i Hercegovini? Postoji li energija, smjer ili trend koji te posebno raduje?
– Rekla bih da lokalna savremena umjetnička scena nosi veliki potencijal, koji, nažalost, samo u rijetkim primjerima bude u potpunosti ostvaren. Bez izvijesne doze inata, trvrdoglavosti, strasti i rizika, nije moguće kontinuirano razvijati ni umjetničku praksu, ni karijeru umjetnika. Kako većina umjetnika koji žive u BiH i predstavljaju našu zemlju na međunarodnom nivou, uz umjetničku karijeru imaju i onu sekundarnu koja plaća račune, umjetnička zajednica, a samim time i scena, obilježena je prinudnom samoeksploatacijom. Zbog toga je nerijetko dominantna energija scene usmjerena prema klasnim, rodnim i društveno-ekonomskim pitanjima. To su ujedno i tematski okviri koji mene kao kustosicu trenutno okupiraju.
S obzirom na tvoje iskustvo, šta je najveća prepreka razvoju mlade umjetničke scene nedostatak prostora, finansiranja, institucijske podrške ili nešto sasvim drugo?
– Umjetnik Velibor Božović je kao profesor na jednom kanadskom umjetničkom univerzitetu vodio predmet Taktike preživljanja. To, osim što implicira da mladi umjetnici mnogih zemalja dijele srodne izazove, govori i o tome kolika je potreba za osvještavanjem, problematiziranjem i alternativnim prevazilaženjem raznoraznih prepreka u izgradnji umjetničke karijere. Dakle, prepreke su mnoge, a faktori koji na njih utiču raznovrsni i kompleksni, jer su i ekonomski i politički i sociološki. Jedna od ključnih jeste nedostatak podsticaja za nove umjetničke produkcije i nedovoljan broj prilika za plaćeni umjetnički rad. Kako adekvatno platiti umjetnike kada mnogi javni pozivi priznaju maksimalnu raspodjelu sredstava za honorare u iznosu od samo 20% budžeta?
Bez izvijesne doze inata, trvrdoglavosti, strasti i rizika, nije moguće kontinuirano razvijati ni umjetničku praksu, ni karijeru umjetnika. Kako većina umjetnika koji žive u BiH i predstavljaju našu zemlju na međunarodnom nivou, uz umjetničku karijeru imaju i onu sekundarnu koja plaća račune, umjetnička zajednica, a samim time i scena, obilježena je prinudnom samoeksploatacijom. Zbog toga je nerijetko dominantna energija scene usmjerena prema klasnim, rodnim i društveno-ekonomskim pitanjima.
Koliko je publika utjecala na oblikovanje galerijskog programa? Jeste li svoj koncept mijenjali prema reakcijama publike ili ste dosljedno ostajali vjernoj početnoj misiji?
– Uvijek nastojimo osluškivati potrebe i želje naše publike. Jedan od ključnih razloga zbog kojih je ovogodišnji kustoski okvir bio posećen pojmu slike (image) jeste publika. Naša misija jeste da kroz odnos s publikom doprinosimo izgradnji savremene umjetničke scene. Moje lično shvatanje kustoske prakse, ali i uloge galerijskih prostora i institucija kulture je formirano kroz prizmu pojma medijacije. Drugim riječima, kada postoji jaz između publike i umjetnosti, naša dužnost je da pronađemo način da se taj jaz prevaziđe.
Misliš li da publika u BiH postaje otvorenija za savremenu umjetnost, i postoji li još uvijek određeni jaz između umjetnika i šire zajednice?
– Mislim da interes šire publike za savremenu umjetnost raste, dosta sporo, ali raste. Ipak, rekla bih da su za to mnogo više zaslužne društvene mreže, nego institucije. To nikako ne znači da institucije svojim javnim programima i uključivanjem zajednice u programske aktivnosti nisu dale veliki doprinos tom rastu. Itekako jesu. Naprosto, TikTok videi Marine i Ulaya su uradili puno više za afirmaciju savremene umjetnosti među generacijom Z. Mišljenja sam da treba iskoristiti momentum takvih situacija, te da rad na komunikacijskim strategijama mora biti jedan od ključnih prioriteta kulturnih politika, ne samo institucija kulture, već i nadležnih državnih instanci.
Naša misija jeste da kroz odnos s publikom doprinosimo izgradnji savremene umjetničke scene. Moje lično shvatanje kustoske prakse, ali i uloge galerijskih prostora i institucija kulture je formirano kroz prizmu pojma medijacije. Drugim riječima, kada postoji jaz između publike i umjetnosti, naša dužnost je da pronađemo način da se taj jaz prevaziđe.
Koje osobine najviše cijeniš kod umjetnika/ica s kojima radiš? Da li te više privlači rad koji je konceptualno snažan, estetski inovativan ili emocionalno provokativan?
– U radu najviše cijenim povjerenje i otvorenost. S obzirom na to da svaki proces konceptualizacije i produkcije izložbi nosi svoje izazove, nekada one koje mi stavljamo pred sebe i naše kolegice i kolege, nekada one koje naprosto ne možemo ni predvidjeti ni spriječiti, povjerenje je esencijalno. Glede mojih umjetničkih afiniteta, privržena sam praksama koje podjednaku pažnju posvećuju i sadržaju i formi. Kada jakom sadržaju, bilo da on podrazumijeva naglašen intelektualizam, emocije ili naprimjer lično iskustvo, date promišljenu i tehnički potkovanu formu, gotovo uvijek kao rezultat imate i kvalitetan rad koji uspješno komunicira s publikom.
Šta bi rekla da je najkompetitivniji, a šta najnježniji dio odnosa umjetnik–kustos?
– Ja se do sada nisam našla u situaciji koja je bila obilježena bilo kakvom kompetitivnošću, jer u svaku suradnju ulazim s dubokim uvjerenjem da je rad u kulturi kolektivnog, a ne individualnog karaktera. Zbog toga radije nastojim graditi odnose sa umjetnicama i umjetnicima koji su bazirani na brizi i nježnosti, te naravno već ranije spomenutom povjerenju. Mnogi umjetnici i umjetnice sa kojima sam imala priliku raditi u protekle tri godine su u radnom procesu postali i moji prijatelji i prijateljice, pa tu su ti odnosi ispunjeni brojnim trenucima nježnosti i bliskosti. Ja zaista nisam osoba koja umije povlačiti radikalne granice između profesionalnog i privatnog. To uvijek ima svoju cijenu, ali je ja rado plaćam!
Kako balansirate između potrebe da podržite mlade i neafirmirane umjetnike/ice i potrebe za održivim, profesionaliziranim galerijskim radom?
– Mislim da bez održivog i profesionalnog galerijskog rada nema stvarne podrške mladim autoricama i autorima. Naš cilj nije da budemo samo prostor u kojem će neka mlada umjetnica ili umjetnik imati prvo samostalno predstavljanje, već da kroz svoj vlastiti razvoj osiguravamo prilike za nastavak njihovog rada. Ukoliko galerija ne napreduje, neće napredovati ni umjetnice i umjetnici koji s njom blisko sarađuju. A i obratno.
Kada pogledate tri godine unazad, šta vidite kao prirodan sljedeći korak za Manifesto, ekspanziju, internacionalne projekte, nove forme umjetnosti, nove formate izložbi? Postoji li nešto što biste voljeli da Manifesto postane za pet ili deset godina, kulturno mjesto, škola, platforma, laboratorij?
– Manifesto je već započeo rad na novim umjetničkim koprodukcijama na međunarodnom nivou. Između ostalog, riječ je o koprodukciji dva eksperimentalna filma koji će biti predstavljeni 2028. godine. S obzirom na to da je Manifesto nastao kao hibridna platforma, te da uvijek paralelno radimo u više smjerova, nadam se da ćemo i za deset godina biti i mjesto koje zajednica rado posjećuje, i predstavnici savremene bosanskohercegovačke kulture u inostranstvu, i tim koji s istim entuzijazmom prihvata različite profesionalne izazove. Još se samo nadam da ćemo sve to raditi u malo boljim uslovima.
Šta smatraš najvećim iskorakom Manifesto galerije u ove tri godine, programskim, idejnim ili organizacijskim?
– Jedan od većih programskih i organizacijskih izazova bio je autorski projekt Promjena vremena Alena Šimića. Postaviti dramski komad u galerijskom prostoru koji nema teatarsku infrastrukturu, uz naravno izuzetno ograničen budžet, izazovno je samo po sebi, a pogotovo kada njegova postavka podrazumijeva multimedijalna režijska rješenja. Zbog toga je saradnja sa Šimićem jedna od onih na koju sam izuzetno ponosna, jer je unatoč svim izazovima, a sudeći po reakcijama publike, bila uspješna. Naravno, u ovom kontekstu moram spomenuti i ovogodišnju Manifeštu, koja je podrazumijevala tri scenografije i tri performansa u tri dana. Jedan od tih performansa bio je Photon koji je publici predstavio svjetlosnu instalaciju Ben Bendinga koja je posredstvom softwarea u realnom vremenu komunicirala s Indigovim live actom.
Vjeruješ li da umjetnost može mijenjati društvo ili joj danas više pripada uloga tihog, unutrašnjeg transformatora pojedinca?
– Ja sam sklona utopijama, pa vjerujem da umjetnost ima moć kolektivne transformacije. Naravno, ona uvijek ima neprikosnoven potencijal individualnih mikro transformacija, pa promišljanje o akumulaciji mikro promjena u makro promjenu hrani moju sklonost utopijama. Transformativna ili ne, umjetnost je ljudska potreba, ma koliko to u vremenu normalizacije genocida, klasnih i rodnih nepravdi, te opće političke i ekonomske neizvijesnoti zvučalo nesuvislo. Ipak je ona ta koja nas, u svoj neljudskosti kojom smo okruženi, podsjeća da smo misleća i osjećajna bića.