Moj prvi susret s Ajlom Alijagić, magistricom konzervacije i restauracije, dogodio se u august ove godine kad smo u čast desetog rođendana našeg magazina organizirali izložbu bh. umjetnika i umjetnica u Galeriji Roman Petrović. Tokom transporta umjetničkog blaga iz Srebrenika do Sarajeva, slika talentirane umjetnice Lejle Zukić doživjela je oštećenje koje je izazvalo pravu dramu. U potrazi za izlazom očajnički sam tražila pomoć na Facebooku. Divna Ida Fazlić je na moj post tagovala Ajlu Alijagić, koja je odmah reagirala i bezuslovno spasila sliku. Tako je počeo moj susret s ovom stručnjakinjom za konzervaciju kulturne baštine.
Ajla je nedavno zaronila dublje u svijet konzervacije objavivši značajan rad u prestižnom International Journal of Conservation Science časopisu. Njezin članak, nazvan Analytical Investigation of Two Socialist Realism Portraits Exposed to High Levels of Humidity. Case Studies from The Historical Museum of Bosnia and Herzegovina, označava pionirski korak u istraživanju kulturne baštine Bosne i Hercegovine na međunarodnoj sceni. Studija je prozašla iz njezine magistarske teze na interdisciplinarnom studiju konzervacije i restauracije i predstavlja prvi ozbiljan pokušaj analize materijala i tehnologije slika bosanskohercegovačkih autora. Ajlin naučni doprinos otvara vrata nepreglednom području istraživanja slikarskih tehnologija i materijala u Bosni i Hercegovini, dodajući tako dublju dimenziju našem razumijevanju umjetnosti u ovoj regiji.
Nedavno je objavljen tvoj prvi naučni rad, možeš li nam reći više o njemu? Zbog čega si posebno ponosna na njega?
– Zaista sam vrlo sretna i ponosna jer, prije svega, iza objavljivanja jednog naučnog rada u nekom renomiranom časopisu uvijek stoji mnogo rada, i sam izlazak članka je kruna na sav uloženi trud. Time vam naučna zajednica daje priznanje da je to što radite dobro, kvalitetno i predstavlja značajan doprinos nauci. No, moja ushićenost još je i veće jer je, do sada, objavljeno vrlo malo članaka o kulturnoj baštini iz Bosne i Hercegovine u nekom prestižnom naučnom konzervatorskom časopisu. Rad zapravo predstavlja dio istraživanja koje sam obavila u okviru svoje master teze na interdisciplinarnom studiju konzervacije i restauracije. Moja mentorica je procijenila da su rezultati značajni i da bi ih bilo dobro prezentirati naučnoj javnosti. Koliko je meni poznato ovaj članak predstavlja prvi rad o naučnom ispitivanju materijala i tehnologije izrade slika bosanskohercegovačkih autora. Niko se, dakle, ranije nije bavio slikarskim tehnologijama bosanskohercegovačkih autora i analizirao njihova djela sa aspekta materijala i tehnologije, što ovaj rad čini još značajnijim. Slikarske tehnologije moja su velika ljubav, hemija također, i bavljenje ispitivanjem materijala kulturne baštine nešto je čime bi željela imati priliku da se još više baviti u budućnosti.
Možeš li nam opisati svoj put od želje da se studira novinarstvo do konzervacije i restauracije kulturne baštine?
– U trenutku kada sam, prvi put, birala na kojem fakultetu bi da studiram, izbor studija u BiH bio je mnogo manji, nego što je to danas. Pritom, ja sam bila prilično nesigurna oko svog budućeg zanimanja, s obzirom da sam imala dosta širok spektar interesovanja. U tom momentu, novinarstvo mi se učinilo kao idealna prilika za nastavak istraživanja i upoznavanja svijeta oko sebe, ali i same sebe. Tokom studija i nakon diplomiranja, okušala sam se u radu u različitim medijima, odnosima s javnošću i marketing. No, ništa od toga me nije uspjelo potpuno opčiniti i brzo sam shvatila da svoje profesionalno ostvarenje ipak moram tražiti u nekoj drugoj oblasti. I tako, osam godina nakon sticanja diplome novinara, saznala sam da se na Univerzitetu u Sarajevu, osniva interdisciplinarni studij konzervacije i restauracije. Nekako, od prvog trena sam znala da je to ono za čim tragam. Bila je to ljubav na prvi pogled. Zanimanje kojim sam se oduvijek željela baviti, i koji, u svoj svojoj širini i interdisciplinarnosti, obuhvata neka od mojih najvećih interesovanja, poput prirodnih nauka i umjetnost. I tako je započela moja avantura studiranja konzervacije i restauracije. Danas, slobodno mogu reći, to je bio jedna od najljepših perioda u mom životu. Zaista sam jako uživala tokom studija sa sjajnim kolegama i profesorima, u jednoj jako dobroj atmosferi gdje smo svi, i studenti i profesori, imali misiju da unaprijedimo zaštitu naše kulturne baštine. Mnogi od nas su davali sve od sebe da postanemo vrhunski profesionalci, koji mogu ravnopravno surađivati na projektima sa kolegama iz zemalja sa mnogo većim tradicijama zaštite kulturnog naslijeđa od nas, i što je najvažnije, da možemo svoje znanje primijeniti na bosanskohercegovačkoj baštini i priskrbiti joj brigu i tretiranje kakvo zaslužuje.
Prije 9 godina je prvi put osnovan studij konzervacije i restauracije u Bosni i Hercegovini. Ti si zapravo jedna od prvih koja je studirala i magistrirala na tom studiju. Kako to da je tek 2014. osnovan tako važan studij? Koje značajne promjene su se desile tokom tih 9 godina?
– Tako je. Imala sam privilegiju da studij konzervacije i restauracije upišem odmah po osnivanju, i postanem jedna od prvih studenatica koja je pohađala, i u konačnici, završila takav dodiplomski i master studij u BiH. Složila bi se da je ovakav studijski program trebao i morao biti osnovan i mnogo prije, s obzirom na to da živimo na području sa bogatom i zanimljivom historijom, iza koje su ostali brojni i vrlo vrijedni materijalni dokazi, koji danas predstavljaju kulturnu baštinu, bitnu ne samo u lokalnim okvirima, već i mnogo šire. No, sam studij je pokrenut zahvaljujući ogromnom entuzijazmu pojedinaca, koji su bili svjesni koliko je važno imati obučeno osoblje koje će se brinuti o kulturnoj baštini, naročito u zemlji koja je izašla iz rata u kojem naslijeđe nije bilo pošteđeno razaranja. Na žalost, nakon moje generacije, upisana je još samo jedna generacija studenata konzervacije i restauracije, a potom, kako to kod nas obično biva, radi izostanka institucionalne podrške, studij je ugašen, odnosno napravljena je pauza od nekoliko godina dok se ponovo ne steknu uslovi za nastavak studija. I, konačno, prije tri godine ponovo je pokrenut studij. Međutim, još uvijek ne mogu reći da su se desili ogromni pomaci kada je riječ o zaštiti naslijeđa u našoj zemlji. Istina, sada ima više stručno osposobljenih osoba koje mogu da na adekvatan način brine o naslijeđu. Nažalost, i dalje ne postoji dovoljan interes i razumijevanje za potrebu ulaganja u brigu o baštini. Iako, moram priznati, u posljednje vrijeme mi se čini da bi stvari u ovom pogledu mogle ići na bolje.
Živimo na području sa bogatom i zanimljivom historijom, iza koje su ostali brojni i vrlo vrijedni materijalni dokazi, koji danas predstavljaju kulturnu baštinu, bitnu ne samo u lokalnim okvirima, već i mnogo šire
Kako bi opisala trenutnu situaciju i nivo pažnje koji se pridaje kulturnoj baštini u Bosni i Hercegovini? Kako vidiš ulogu državnih institucija u zaštiti i očuvanju kulturne baštine u BiH?
– Kulturna baština Bosne i Hercegovine svjedoči o sudbini naroda koji je stoljećima opstao na jednom vrlo osjetljivom prostoru, na mjestu sudara civilizacija, čiji uticaji su utkani u ukupni kulturni izričaj, ali svakako koja je izrodila neke svoje osobitosti. Nigdje u Evropi, narodi nisu bili razapeti između toliko kulturnih utjecaja, a da su istodobno zadržala elemente stare, autohtone kulture, kao na ovim prostorima. I zaista, nema razloga da se u kulturnom smislu osjećamo inferiornijim u odnosu na ostatak Evrope. Činjenica jeste da toga često nismo svjesni. Nažalost, kulturnoj baštini i njenom očuvanju u BiH se, još uvijek, pridaje tek minorna pažnja. Većina projekata koja se provodi finansirana je iz međunarodnih fondova. Dok, kod naših vlasti još uvijek nije dovoljno razvijena svijest o važnosti brige o kulturno-historijskom naslijeđu. Kulturna baština je jedan od najbitnijih elemenata svakog društva, naroda i nacije koja ih čini jedinstvenim i koja ih međusobno povezuje. Zato sve razvijene zemlje i velike nacije ulažu ogroman novac u zaštitu, prezentaciju i interpretaciju kulturnog naslijeđa i jako im je stalo da očuvaju i veličaju svoj kulturni identitet.
Koje su najveće prepreke s kojima se suočavaš u svom radu kao konzervatorica i restauratorica u Bosni i Hercegovini?
– Jedna od najvećih problem je što, mnogo ljudi, čak uopće ne razumiju čime se mi, zapravo, bavimo. S druge strane, vjerojatno kao i kod drugih profesija, oni koji naslućuju šta je opis poslova jednog konzervatora i restauratora, čest pomisle da se time mogu baviti već ako znaju ili misle da znaju slikati, klesati ili nešto slično. Svodeći našu profesiju na puki zanat. Međutim, posao konzervatora i restauratora, u savremenom smislu, mnogo je kompleksniji i zahtjeva od nas mnogo različitih znanja i sposobnosti. Upravo zato u programu našeg studija uključena su tri fakulteta – Akademija likovnih umjetnosti, Prirodno-matematički i Arhitektonski fakultet i znanja koja smo stekli na svakom od njih jednako su bitna za naš rad. Prosto nije dovoljno da znate da slikate da biste se bavili konzervacijom slika, morate razumjeti sve hemijske procese koji se dešavaju u interakciji različitih materijala koje primjenjujete tokom primjene neke konzervatorske metode, morate razumjeti na koji način je došlo do oštećenja, hemijske reakcije koje su se u toku vremena odvijale, morate poznavati teoretske postavke kako bi ste donijeli pravilnu odluku koje interventne metode primijeniti i da li uopće intervenirati. Zato se danas, na svim univerzitetima u svijetu, konzervacija studira najmanje pet godina, jer je bavljenje ovim poslom kompleksno i na konzervatorima je velika odgovornost. Međutim, u BiH se nerijetko ovim poslom bave pojedinci koji se nisu školovali za ovo zanimanje, niti posjeduju minimalna znanja koja bi ih kvalificirala za bavljenje ovom strukom.
Posao konzervatora i restauratora, u savremenom smislu, mnogo je kompleksniji i zahtjeva od nas mnogo različitih znanja i sposobnosti. Upravo zato u programu našeg studija uključena su tri fakulteta – Akademija likovnih umjetnosti, Prirodno-matematički i Arhitektonski fakultet
Možeš li nam reći više o svojim iskustvima u radu sa muzejima i galerijama u BiH?
– Većina kulturnih institucija u BiH vode bitku za opstanak. U takvim uslovima, konzervatori se najčešće pozivaju onda kada su predmeti u vrlo lošem stanju, nerijetko čak i kada su nepovratno uništeni. Veoma se malo pažnje pridaje preventivnoj konzervaciji, koja je, u proteklih dvadesetak godina, na svjetskoj razini, primarna mjera očuvanja kulturne baštine. U sistemima koji pridaju veliki značaja očuvanju baštine odavno su shvatili da je bolje novce uložiti u optimalne uslove čuvanja predmeta, kako bi se spriječio nastanak štete i usporilo njihovo starenje, koliko god je to moguće, nego kasnije izdvajati enormne novce na konzervaciju i restauraciju. S tim u vezi, pokrenuti su i mnogi doktorski studiji koji se bave različitim problematikama preventivne konzervacije i danas, u razvijenim zemljama, rijetki su muzeji koji na platnom spisku nemaju osoblje koje je zaduženo isključivo za preventivnu konzervaciju. U tom pogledu, istakla bi napore moje kolegice Azre Bečević-Šarenkape, više konzervatorice u Zemaljskom muzeju BiH, koja je zaista veoma stručna po pitanju preventivna konzervacija, usudila bih se reći jedna od najboljih na Balkanu. Jako sam sretna što imam priliku s njom sarađivati i od nje učiti radeći upravo na projektima preventivne konzervacije. Od posebno dragih saradnji, izdvojila bi i već dugogodišnju saradnju s Historijskim muzejom BiH. To je bio prvi muzej koji je, nama studentima prve generacije konzervacije i restauracije, otvorio svoja vrata, omogućio da već na samom početku osjetimo kako izgleda raditi u muzejskom okruženju. Uvijek sam ushićena kada imam priliku da radim na djelima iz ovog muzeja. Jedan od prvih projekata na kojim sam radila u ovom muzeju također se ticao preventivne konzervacije, kroz kojih sam se prilično dobro upoznala sa njihovim zbirkama, i dobro znam koje bogatstvo čuvaju u svojim depoima, ali i koliko napora ulažu da sačuvaju dio baštine koja je danas nepravedno zanemaren.
Kažeš da se kod nas vrlo malo pažnje pridaje preventivnoj konzervaciji, koje preventivne mjere smatraš ključnim za očuvanje kulturne baštine?
– Prije svega, svo osoblje koje radi u muzejima trebalo bi proći osnovnu obuku rukovanja, pakovanja i prenošenja muzejskih predmeta, naročito u uslovima kada muzeji i galerije nemaju mogućnost zaposliti osobe koje bi nadgledale i vodile ovakve procese. To bi sigurno značajno umanjilo broj oštećenja predmeta. Također, važno je nastojanje da se u depoima obezbijedili što optimalniji uslovi, jer treba imati na umu da je na izložbama, obično, prezentiran veoma mali dio onoga što se čuva u muzejima. Također, u organizaciju izložbi bi trebali biti uključeni konzervatori ili barem osobe koje poznaju najveće rizike za određene predmete, ovisno o materijalima od kojih su predmeti koji se izlažu sačinjeni, jer nerijetko čak i kratkotrajno izlaganje predmeta ne adekvatnim uslovima osvjetljenja, temperature, vlage… može uzrokovati oštećenja. Posebno me zabrinjava što ne primjećujem da se, u našim muzejima i galerijama, razmišlja o djelovanju u slučaju nekih katastrofa poput poplava ili požara i sl. Nije mi poznato da i jedna muzejska institucija u BiH ima definiran plan djelovanja u slučaju prirodnih katastrofa. Nažalost, mogućnost da se takve katastrofe dese, veće su nego što mislimo. O tome svjedoči požar koji je 2019. godine izbio u crkvi Notre Dame u Parizu, jednom od najznačajnijih objekata svjetske baštine. Unatoč svim mjerama zaštite koje su zasigurno postojale u samom objektu, ipak je došlo do požara. No, zahvaljujući dobro osmišljenom planu evakuacije pokretnih predmeta iz ove crkve, spašeno je 90% predmeta, među kojima su neki, poput trnova kruna Isusa Krista, od neprocjenjive vrijednosti. Sam proces gašenja požara je, također, pomno osmišljen i proveden tako da ne uzrokuje dodatna oštećenja. Pri tome, važno je naglasiti, sve je obavljeno bez ikakvih ljudskih gubitaka. Također, ranije je sam objekt veoma precizno dokumentiran, što omogućava njegovu potpunu obnovu. Samo nekoliko mjeseci prije ovog događaja, također u požar, potpuno je uništen 200 godina star Nacionalni muzej Brazila u Rio de Janeiru i sve što je u njemu čuvano. Tu nije postojao plan evakuacije predmeta i takva šteta je nenadoknadiva. Zahvaljujući ovim događajima u fokusu stručne javnosti našla se problematika zaštite baštine u slučaju velikih katastrofa, organizirane su brojne konferencije, objavljeni mnogobrojni radovi i knjige… Međutim, kod nas nisam primijetila da se neko zapitao šta u slučaju da se jedna takva katastrofa desi u nekom našem muzeju.
Posebno me zabrinjava što ne primjećujem da se, u našim muzejima i galerijama, razmišlja o djelovanju u slučaju nekih katastrofa poput poplava ili požara i sl. Nije mi poznato da i jedna muzejska institucija u BiH ima definiran plan djelovanja u slučaju prirodnih katastrofa.
Kako vidiš budućnost konzervacije i restauracije kulturne baštine u Bosni i Hercegovini? Kako se odnos društva prema kulturnoj baštini može promijeniti i unaprijediti?
– Postoji zaista još mnogo način na koji se, ne samo može, nego i mora, promijeniti i unaprijediti naš odnos prema kulturnoj baštini, a samim time i naša potreba da je čuvamo. Kako sam već spominjala, jedna od najbitnijih promjena do koje bi trebalo doći, što prije, jeste buđenje svijesti kod svakog pojedinca. Nesvjesni smo koliko kulturno bogatu zemlju imamo, kakvim sve bogatstvima smo okruženi. Smatram da bi se muzeji i galerije trebale više potruditi oko same prezentacije kulturne baštine kako bi privukle mlađu populaciju. To podrazumijeva, između ostalog i, primjenu savremenih tehnologija: virtualne stvarnosti, hologrami, umjetne inteligencije… mogućnosti su zaista neograničene, i ne zahtijevaju nužno sve velika financijska sredstva. Dapače, neka rješenja kojim će se privući i zainteresirati, naročito, mlađa publika vrlo su jeftina. Što se tiče budućnosti konzervacije i restauracije u BiH, sama činjenica da konačno imamo studij konzervacije i restauracije, obećava da bi se u budućnosti pogled na zaštitu baštine mogao promijeniti. Sada već možemo očekivati i zahtijevati da se na pozicijama konzervatora u muzejima, galerijama, zavodima zapošljavaju konzervatori. Do nedavno, na žalost na takvim pozicijama zapošljavani su ljudi sa neadekvatnim zvanjima i znanjima, što je nerijetko rezultiralo čak i štetom po naslijeđe. Jednostavno, nije bilo dovoljno stručnjaka, i tek nekoliko njih imalo priliku da studiraju konzervaciju i restauraciju vani, s obzirom da se radi o studijima koji su i u drugim zemljama rijetki i da ih je uglavnom izuzetno teško upisati jer, u pravilu, primaju veoma mali broj studenata na godišnjem nivou.
Koji su najznačajniji predmeti bh. kulturne baštine na kojima si radila i zašto su ti posebno dragi?
– Svaki predmet na kojem sam radila za mene je poseban. Svaki nosi neku priču, koja me potpuno opčini u momentu kada na njemu radim. Ne pravim razliku, bilo da se radi o značajnim ili onim manje značajnim djelima, jednako sam uzbuđena. Naravno, rad na bosanskohercegovačkom naslijeđu za mene predstavlja posebno zadovoljstvo. Imala sam priliku da radim na djelima nekih od najistaknutijih bosanskohercegovačkih umjetnika poput: Voje Dimitrijevića, Ismeta Mujezinovića, Maria Mikulića, Ljube Laha, Mersada Berbera, Salima Obralića, Boška Kučanskog…
Mi smo se zapravo upoznale zbog jedne oštećene slike. Naime organizirali smo izložbu i prilikom transporta iz Srebrenika u Sarajevo jedna slika je oštećena. Dijelom nepažnjom kurira, dijelom što nije spakovana kako treba. Očajnički smo tražili nekoga da spasi sliku, ti si se javila po preporuci Ide Fazlić. Možeš li nama običnim smrtnicima objasniti kako je izgledao proces spašavanja slike? Kako je izgledala restauracija u ovom slučaju?
– Da, jedna nezgoda uspjela je da nas poveže. Slika je zaista bila jako oštećena, ali moram priznati da takva oštećenja uopće nisu rijetka i da sam se u svom dosadašnje radu često susretala sa djelima koje su oštećene uslijed nepravilnog rukovanja i prenošenja. I to ne samo kad nas. To je još jedna razlog zašto bi konzervator trebao da bude konsultiran prilikom pakovanja, transporta i rukovanja djelima. Svojevremeno sam učestvovala na jednoj konzervatorskoj radionici na kojoj smo, podijeljeni u grupe, dobili zadatak da spakujemo kokošje jaje, koristeći materijale koje imamo na raspolaganju, tako da kada bude bačeno sa visine od cca. 10-15 m ostane nerazbijeno. To ilustrira način na koji konzervatori moraju razmišljati i preveniraju moguće nezgode. Mislim da bi svi muzejski radnici trebali proći obuku pakovanja i rukovanja sa artefaktima. To bi zasigurno značajno umanjilo broj oštećenja. No, kada ipak do njih dođe, kao i u ovom slučaju, pomoć konzervatori je nužna. Slika je tokom prenošenja doživjela više udaraca, od kojih su neka i probila platno. Bilo potrebno izravnati platno, a potom i sanirati nastala puknuća istog. Sve se u konačnici, dobro završilo. Iako mi je žao što je nastala šteta na samoj slici, zaista mi je drago što sam zahvaljujući njoj upoznala dragu Lejlu Zukić, autoricu nastradale slike, kao i tebe Besima.
Sliku si spasila. Ipak sudbina nekih umjetničkih dijela nije da budu ‘vječna’, postoji ipak nešto poetično u tome što neka od njih blijede tokom vremena, slažeš li se?
– Svako umjetničko djelo, od momenta kad nastane, počinje da stari i propada. Čak i najoptimalnijim uslovima ono doživljava niz promjena koje se ne mogu zaustaviti, ali naporima konzervatora se njihov život može značajno usporiti. U tom pogledu preventivna konzervacija je ključna. Mnogi znakovi starenja čak dodaju vrijednost nekom djelu, i ne treba ih ni pokušavati ukloniti ili prikriti. Principi savremene konzervacije nalažu da se poštuje vremenitost nekog predmeta: njegov život i sve ono što je to djelo doživjelo i preživjelo od momenta nastanka. Međutim, kada opstanak samog djela postane ugroženo onda na scenu stupaju konzervatori. Još jedna tendencija u savremenom pristupu konzervaciji kulturne baštine upravo je poštivanje vremenitost predmeta, onoga što je proživjelo i preživjelo, i da se zapravo interveniraju samo ona oštećenja koja ugrožavaju opstojnost predmeta ili narušavaju njegovu čitljivost. Ja sam veliki zagovornik ovog principa, i u svom pristupu uvijek nastojim da primijenim samo minimum intervencija, maksimalno poštujući samo djelo, intenciju autora, poštujući tragova koje je proteklo vrijeme ostavilo na njima.
Vidjela sam jednu fotografiju na kojoj si ti kako restauriraš, djeluješ poprilično mirno, iz moje perspektive taj posao djeluje stresno, koliko je teško breme odgovornosti koji imaš prilikom restauracije i kako se nosiš s tim?
– Posao konzervatora izuzetno je odgovoran, s obzirom na to da u svojim rukama često imate jedinstvene, unikatne, posebne predmete koje krase različite vrijednosti, sa kojim se neko društvo i zajednica identificiraju i u kojima se prepoznavanju i jednostavno nemate pravo da se ponašate nonšalantno, neodgovorno i neprofesionalno. To, dakako, može biti vrlo stresno jer je odgovornost ogromna, no, s druge strane da bi ste adekvatno odgovorili zadatku koji je postavljen pred vas kao konzervatora, morate biti smireni i maksimalno koncentrisani. Smirenost je, zapravo, jedna od najvažnijih karakternih osobina koju morate posjedovati, ako se želite baviti ovim poslom. U svakom momentu morate imati sve pod kontrolom. Zato je važno prije početka rada na samom djelu pokušati sve precizno isplanirati, pripremiti se, pokušati predvidjeti sve moguće situacije. Na mnogim konzervatorskim radionicama na kojim sam učestovala, često su nas savjetovali da ukoliko imamo loš dan ili nam iz nekog razloga padne koncentracija, radije odustanemo od daljeg rada i vratimo se djelu tek kada uspijemo potpuno da se koncentrišemo i smirimo. I sama sam se uvjerila da je to jedini način da dobro radim svoj posao. Konzervacija nije trka na kratke staze, nije cilj što prije stići do kraja, to je više maraton, rad na djelima zahtjeva strpljenje, istrajnost i upornost, važno je kvalitetnije obaviti zadatak koji je pred nas postavljen, iako smo često opterećeni rokovima u kojima se od nas zahtijeva da obavimo posao.
Koje su tvoje dugoročne ambicije i ciljevi u oblasti konzervacije i restauracije kulturne baštine?
– Moja velika želja je da unaprijedim pristup zaštiti baštine u našoj zemlje. Trudim se stalno dodatno educirati, posjećivati institucije koje imaju duge tradicije u oblasti kojom se ja bavim, kao i ostvarivati kontakte sa svjetski stručnjacima u ovoj oblasti, a sve kako bi stekla što više iskustva i usvojila najbolje prakse u očuvanju baštine i u konačnici to sve primijenila na bosanskohercegovačkoj baštino, koju osjećam bliskom i svojom. Direktno se identificiram sa ovom baštinom, i ne postoji ni jedno veliko umjetničko djelo kojim bi se željela baviti više neko djelima i predmetima nastalim u našoj zemlji, rukama naših predaka, koji noše dio našeg identiteta.