Nakon ljetnje pauze, LIFT – prostorne inicijative nastavili su sa svojim dvogodišnjim programom Noći arhitekture 2022/23. U prostorijama Urban design studio Sarajevo održane su 23. po redu Noći arhitekture pod nazivom Noći /arhitekture/: Spomenika kada je i zvanično otvorena putujuća izložba Arhitektura. Skulptura. Sjećanje. Umjetnost spomenika Jugoslavije 1945-1991 koju su zajedno producirali Galerija Dessa – Architectural centar iz Ljubljane i Architectuul. Radi se o istraživanju koje traje već nekoliko godina, tačnije od marta 2019. godine kada se Dessa i Architectuul udružuju sa časopisom AB-arhitektonski bilten te nizom autora, istraživača, fotografa i institucija kulture sa prostora bivše Jugoslavije i šire, da bi započeli projekt izložbe (skraćenog naziva) Umjetnost spomenika Jugoslavije koja nakon 3 godine sada već broji 46 mapiranih Spomenika Narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije. Vremenom i kroz buduće saradnje, u planu je da se ovaj broj poveća te da se u konačnici mapiraju svi Spomenici NOB-a. Ova izložba ima za cilj da prestavi i valorizuje jedinstvenu arhitekturu jugoslovenskih Spomenika, te je planirano da bude otvorena u svim bivšim jugoslovenskim republikama. Cilj je da se podigne svijest o vrijednosti Spomenika, te da se skrene pažnja na njihov kulturološki i vanvremenski značaj da bi se na ovaj način pružila određena vrsta podrške održavanju i očuvanju Spomenika.
Nakon otvorenja izložbe u sklopu Noći spomenika, održana je i panel diskusija sa Boštjanom Bugaričem, jednim od kustosa izložbe i urednikom i istraživačem iz Architectuula, inače slovenačkim arhitektom i aktivistom koji živi između Ljubljane, Kopra i Berlina. Boštjanu se na panelu pridružila Mejrema Zatrić, predsjednica DocomomoBH i docentica na International University of Sarajevo, inače arhitektica i historičarka arhitekture sa adresom u Sarajevu.
Izložba Arhitektura. Skulptura. Sjećanje. Umjetnost spomenika Jugoslavije 1945-1991 je izuzetan istraživački poduhvat, posebno u kontekstu toga da je putovala kroz skoro sve zemlje bivše Jugoslavije te da je na istraživanju i izradi izložbenog materijala radilo više ljudi – istraživača, fotografa, dizajnera, lektora, itd. Koji je značaj ovakvog jednog projekta i zašto je bitno da se na ovakav način radi na prikupljanju podataka o spomenicima NOB-a?
Boštjan_Nakon raspada bivše Jugoslavije početkom ’90-ih godina prošlog stoljeća, ukupan i tačan broj spomenika nije bio poznat. Ipak, da je frekvencija izgrađenih spomenika ostala ista do 1991. kao što je bila između 1945. do 1961., danas bismo imali više od 40,000 spomenika. Situacija je mnogo kompleksnija nego što se čini jer ne postoji jedinstven pristup valorizaciji i održavanju ovog naslijeđa, što spomenike ostavlja ranjivim te nerijetko u stanju totalne nebrige i raspadanja. Godine 2019. galerija Dessa, časopis AB-Arhitektonski bilten i online arhitektonska platforma Architectuul započeli su izložbu Arhitektura. Skulptura. Sjećanje. Umjetnost spomenika Jugoslavije 1945-1991. Kuratorski tim je odabrao nekoliko spomenika na osnovu visoke arhitektonske i umjetničke vrijednosti njihovih struktura, imajući na umu i izuzetne kontemplativne kvalitete njihovog prostornog dizajna. Spomenici su beskompromisan simbol odavanja počasti čovječanstvu i poštovanja prema žrtvama, prikazan kroz individualnu umjetničku ekspresiju njihovih autora.
Raspadom Jugoslavije u pojedinačne nezavisne države 1991. čini se da se potreba za očuvanjem sjećanja iskazanog kroz spomenike gasi. Kao rezultat, trenutno stanje spomenika, njihovo obnavljanje, održavanje te cijelokupan tretman zavisi od regije do regije. U nekim mjestima, prošlost i težnje prijašnjih generacija se čuvaju sa poštovanjem, dok u nekim mjestima spomenici su u potpunosti napušteni, ostavljeni da propadaju te čak i oskrvnavljeni. Zbog njihove apstraktne prirode, danas se spomenici koriste na najrazličitije načine, kao što je snimanje reklama, muzičkih videa ili čak i modnih revija – ovakva upotreba spomenika od strane pojedinaca koji nemaju nikakvo poštovanje, a ni znanje o prošlosti, predstavlja zloupotrebu i nepoštovanje prema žrtvama i sjećanju na njih.
Mejrema_Nekada su male stvari kompleksnije od velikih, a projekt kućice može da ima veći značaj za arhitekturu od projekta biznis nebodera. U slučaju spomenika NOB-a, međutim, njihova veličina je apsolutno srazmerna njihovom značaju, pa je time i značaj ove izložbe grandiozan kao spomenik na Tjentištu. On se intuitivno jasno osjeća, ali ga je teško sistematično opisati. Da namjerno banaliziram: značaj je u onome što mi (društvo) dugujemo spomenicima, ali i u onome što spomenici mogu učiniti za nas. Ovaj dug, kao i ova potencijalna korist traže od nas da konačno kvalifikujemo, u kolektivnoj imaginaciji, Socijalističku Jugoslaviju – i to ne kroz deklerativne, ideološke kategorije. Izazov je sagledati tu istoriju kroz kvalitetu svakodnevnog života, bogatstvo društvene infrastrukture, subjektivni, emotivni doživljaj emancipacije i modernizacije u samo jednoj generaciji, uzimanje antifašizma zdravo-za-gotovo. Prikupljanje podataka o spomenicima ima moć da naročito solidno i sugestivno započne definisati polje kulture memorije o vremenu u kome su ove (iz današnje perspektive gledano) priviliegije bile građanska normalnost.
Raspadom Jugoslavije u pojedinačne nezavisne države 1991. čini se da se potreba za očuvanjem sjećanja iskazanog kroz spomenike gasi.
Na Noćima spomenika smo pričali i o tome da uočavamo jasnu razliku između spomenika NOB-a i spomenika koji su se u Bosni i Hercegovini mahom izgradili nakon rata 1992-1995. Šta je to što spomenike NOB-a čini bezvremenskim?
Mejrema_U toku posljednjih nekoliko godina jugoslovenska arhitektura (i skulptura) su se vratile na kulturnu scenu regiona. Čak i najdobronamjerniji komentatori ne ostaju imuni na klimu istorijskog revizionizma pa tako nailazimo na teze da su umjetnici koji su stvarali spomenike NOB-a bježali u apstrakciju od zagušujuće ikonografije totalitarne vlasti. Moja istraživanja, međutim, daju osnova za potpuno drugačiji zaključak: raznovrsnost referenci mikro-kulturnih polja u glavnim kulturnim centrima, drugarska utakmica između republika, erudicija i opšta kultura autora, na kraju krajeva i politička nesvrstanost stimulisali su nesvakidašnju, vanredno senzibilnu i pametnu konceptualizaciju forme. Nedavno uništenje mostarske Partize je obnovilo interes istraživača za ovaj spomenik, pa su se u medijskom prostoru pojavila svjedočanstva o kreativnom procesu Bogdana Bogdanovića, njegovog autora. Simbolika materijala, jezik geografije, klasična mitologija, lokalna-vernakularna značenja ugrađeni su u mostarski obronak, da bi slavili nepobjedivost i jednakovrijednost ljudskog života. I pitanje i odgovor su ovdje, dakle, vanvremenski koncipirani. A koliko su bili diktirani konformizmom sa ili otporom prema zvaničnim državotvornim narativima? U Bogdanovićevim prisjećanjima upadljiv je sudar između uzvišenih tema autorovog koncepta i raznih nivoa racionalizacije (uključujući finansijsku) koje je diktirao birokratski aparat bezosjećajnog mirnodopskog moralnog okruženja. Čini se da je danas sve okrenuto, ako ne naglavačke a onda nasuprot konstelaciji koja je stvorila spomenike NOBa: birokratski aparat je prožet (etno-nacionalnim) emocijama a erudicija i inspiracija umjetnika time, izgleda, paralizovane.
Boštjan: Kroz njihov izuzetan umjetnički jezik, spomenici nas podsjećaju na dostojanstvo ljudskog života i smrti. Oni su nevjerovatno snažni markeri otvorenog javnog prostora zajedničke bivše države. Njihov jedinstven arhitektonski i umjetnički dizajn i oblikovanje, postavili su spomenike u polje bezvremenskog koje nije ograničeno geografskim niti kulturološkim granicama, godinama, rasama ili političkim pogledima. Spomenici su spona sa prošlosti; oni podsjećaju na dostojanstvo ljudskog života i smrti. Oni će biti sjećanje, podsjetnik da se ovakva stradanja nikada više ne ponove.
Kroz njihov izuzetan umjetnički jezik, spomenici nas podsjećaju na dostojanstvo ljudskog života i smrti. Oni su nevjerovatno snažni markeri otvorenog javnog prostora zajedničke bivše države.
Koliko politika (treba da) igra ulogu u kreiranju kulture sjećanja? Pričamo li ovdje o top-down ili bottom-up pristupu? I da li se na kraju dana sve svelo na čisti populizam bez ikakvog traga konkretnim strategijama?
Mejrema_Mislim da su u konvencionalnoj državi inicijative odozgo i odozdo neizostavne na putu prema kolektivnoj interpretaciji naslijeđa. To, međutim, nije naš slučaj pa je i primjena ovih međunarodnih iskustava ograničena. Nivo na kome se u BiH definišu zvanični narativi je do kraja monopolizovan sitnim i primitivnim stranačkim strategijama, a kontraverzni spomenici NOB-a lako postanu strateške figure. Osim toga, i u puno uređenjijim i stabilnijim zemljama uloga arhitekta kao istraživača materijalne kulture sjećanja nije institucionalno definisana – institucija zaštite naslijeđa je često preuštogljena i ograničena predavno uspostavljenim načinima rada. Nada zato leži (naročito kod nas) u nevladinom sektoru i arhitektonskom aktivizmu – mapiranje značenja, njihova interpretacija i konceptualizacija su zadaci koji se ispravno mogu izvršiti samo na terenu, u bliskom kontaktu sa kompleksnim i zamršenim pejzažima svakodnevnog života. Sloboda koju donosi rad van institucionalnog okvira se, međutim, plaća drugim vrstama ograničenja: prezentacija rezultata nema osigurano mjesto u materijalnom prostoru. Zato su digitalni prostor i digitalni mediji ključni za ovaj način izgradnje kulture sjećanja. Izuzetan primjer ovakvog rada je studija Nezaboravljeni grad, posvećena upravo mostarskom spomen-groblju, koju je uradila arhitektica Aida Murtić u interdisciplinarnom timu. Ovo istinsko istraživačko djelo nas oduševljava, ali nas utoliko više i žalosti njegova ograničena diseminacija – kreiranje digitalnog prostora u kome će ovakvi napori dobiti punu vidljivost i povezanost sa realnim prostorom je nezavistan zadatak u kome arhitekti, ponovo, imaju ključnu ulogu.
Također, imamo na našim prostorima čestu pojavu, a to je da počnemo cijeniti ono što imamo tek kada neko drugi uoči potencijalnu vrijednost. Slično se desilo i sa MoMA izložbom: The Concrete Utopia, Architecture in Yugoslavia 1948-1980 – koliko je bitno da ostatak svijeta zna priču o jugoslovenskim spomenicima? Ali da je ta priča kontekstualizirana, a ne kako to često biva svedena na površno oduševljenje betonskom plastikom?
Boštjan_Kada pričamo o reprezentaciji jugoslovenskog arhitektonskog naslijeđa, posebno o spomenicima NOB-a, ne možemo da ne spomenemo izložbu u sklopu Jugoslovenskog paviljona na 39. Venecijanskom bijenaleu iz 1980. godine. Tada su Bogdan Bogdanović, Dušan Džamonja, Slavko Tihec i Miodrag Živković prezentirali svoje radove sa idejom izgradnje novog društva. Nekoliko godina nakon tog događaja, Jugoslavija se počela raspadati. Ratovi na Balkanu ’90-ih godina su doveli do uništenja ogromnog dijela naslijedstva jugoslovenske arhitekture. Prije nešto manje od 10 godina, priču o jugoslovenskom naslijeđu, ponovo je aktualiziralo Udruženje hrvatskih arhitekata u saradnji sa Maribor Art Gallery kroz regionalni projekt Unfinished Modernizations – Between Utopia and Pragmatism. Izložba u MoMa-i je bila nastavak na postojeću mrežu saradnika. Prezentirati jugoslavenski modernizam u njujorškoj MoMA-i je bila prilika da se dođe do publike na globalnom nivou. Izložba je pokazala koliko je jezik moderne arhitekture na teritoriji cijele Jugoslavije bio inovativan i snažan, moćan. Vladimir Kulić, ko-kurator MoMA izložbe, objasnio je kako ova inovativna, interesantna arhitektura takođe postoji i u bivšem socijalističkom svijetu. Jugoslavija je odličan primjer koji pokazuje koliko je ova priča mnogo komplikovanija nego što se to čini na prvu.
Mejrema_Spomenici NOB-a su jedinstvena pojava u istoriji vizualnih umjetnosti – po razmjeri i vezi sa pejsažom bliski land artu, po izrazu apstraktnoj i simboličkoj umjetnosti. Zato ih je primjetila i prisvojila i ekspertna i popularna globalna publika – svi smo nekada, u toku prošle decenije, naišli na društvenim mrežama na poneku galeriju slika popularnih spomeniks uz neizostavne komentare o monumentalnosti i čudnovatosti ovih dekontekstualiziranih i neidentifikovanih objekata. Onda je, 2018. godine došla MoMA-ina Konkretna utopija u kojoj su spomenici NOB-a bili jedan od highlighta. Saradnja sa institucijama-hegemonima kao što je MoMA je dvosjekli mač. Uz vidljivost, diseminaciju, publicitet, potvrdu dolaze redukovanje, komercijalizacija i gubitak u prijevodu. Mislim da je, ipak, ovakva izloženost na svjetskoj kulturnoj sceni stvorila simbolički kapital koji je na raspolaganju kulturnim radnicima, turističkim zajednicama, lokalnim vlastima sa prostora bivše Jugoslavije. Šta ćemo uraditi sa njim je pitanje koje uslovljavaju politička i kulturna inventivnost (a ovi napori nas mogu natjerati i da obavimo zvaničnu kvalifikaciju naše jugoslovenske istorije sa početka priče). Za mene je ipak jedan od najuzbudljivijih potencijal spomeniks da djeluju na globalnoj političkoj sceni – da se izrazim slengom primjerenim društvenim mrežama: antifašizam nikada nije izgledao tako cool.
Spomenici NOB-a su jedinstvena pojava u istoriji vizualnih umjetnosti – po razmjeri i vezi sa pejsažom bliski land artu, po izrazu apstraktnoj i simboličkoj umjetnosti
U junu ove godine svjedočili smo uništavanju kamenih cvjetova na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru. Ovim vandalskim činom, izgubili smo, ne samo Mostar i Bosna i Hercegovina, već cijeli region, jedan značajan dio graditeljskog naslijeđa – ali čini mi se i mnogo više?
Mejrema: Istina je da je veći dio javnosti teško podnio slike razvalina prekrasnog, plemenitog mjesta. Moj intimni doživljaj je bio višeslojan: bila sam zgrožena i zabrinuta kao arhitektica i istoričarka (uništeno je vrijedno umjetičko djelo i materijalno naslijeđe), kao građanka (koje su strukture nezvanično ovo podržale i šta radi policija?) i kao majka (gdje su počinioci/barbari i da li su toljage/maljevi još uvijek kod njih?). Najteže suočenje na koje je ovo nedjelo primoralo naše društvo je ipak sa fantomskim postojanjem motiva i ubjeđenja koje su suprotne onome što označava pojam anti-fašizam. Osim toga, naši lokalni fantomi su u sve većem i vidljivijem društvu globalne plemenske zajednice koja se zvanično (i previše politički korektno) naziva globalna ekstremna desnica. Lako je pred prizorom polomljenih kamenih cvjetova, naročito uz znanje o svjetskoj razmjeri ove političke i civilizacijske degeneracije, osjetiti strah i očaj. Ipak, u ljudskoj je prirodi da se u trenucima najveće malodušnosti prene i usredsredi na ono što je pozitivno (tome nas, na kraju krajeva, i uče kretaivne strategije koje su stvorile forme spomenika NOB-a): pokušaj uništenja Partize je hitan poziv za aktiviste u kulturi i politici da se udruže i porade na alternativnoj organizaciji istraživanja, interpretacije, edukacije i zaštite. Globalno oduševljenje našim spomenicima NOBa nam nameće odgovornost da oko njih nastavimo graditi istinsku kulturu savremenog anti-fašizma koja, sa takvim licem, ima mogućnost da inspiriše svijet. Ako ovo nedjelo podstakne koordinirani angažman i umrežavanje odozdo u cilju re-integracije spomenika NOBa u naše društvo, onda smo, rekla bih, i dobili nešto veoma važno. A Partiza će preživjeti. Da parafraziram Bogdanovićev komentar na prve poslijeratne vandalizacije njegovog spomenika – nemoguće je uništiti, ugravirana je u pejzaž.
Boštjan_Izuzetno je važno da razumijemo značenje dostojanstva prošlih historijskih događaja na teritoriji bivše Jugoslavije. Između 1945. i 1990. izgrađeno je na hiljade spomenika posvećenih Nardodnooslobodilačkoj borbi. Nakon 1947. godine, izgradnja spomenika se sprovodila pod posebnim komitetom koji su sačinjavali stručnjaci, bivši borci i politički predstavnici Federacije Asocijacija boraca Nardonooslobodilačke borbe. Nakon Drugog svjetskog rata, spomenici su izgledali kao jednostavne, realistične skulpture, koje su poslije postale u velike socijalističke realistične spomenike poput onih u Sovijetskom savezu ili Istočnoj Evropi. Poslije raskola sa Staljinom 1948. godine, u Jugoslaviji počinje novi umjetnički izražaj – apstarktni modernizam postaje glavni umjetnički izražaj u bivšoj Jugoslaviji te sa sobom donosi novi inovativni pristup, monumentalnost i izvanredno pejzažno oblikovanje, poput Jasenovca, Tjentišta i Kozare. Ovi spomenici nisu samo apstraktne strukture koje memorijaliziraju užasne prošle događaje i pobjedu nad fašizmom, nego, i dodatno, operiraju kao politički alati za artikulisanje vizije države o novoj budućnosti.
Ne bih rekao da ovi spomenici izgledaju kao ostaci neke druge civilizacije. Ova slika je kreirana u knjizi fotografija pod nazivom Spomenik koja je publikovana 2012. godine pod autorstvom Jan Kempenaersa. Umjesto naučnim pristupom, autor prikazuje spomenike kao stvorenja u pejzažu. Kempenaersov interes se svodi na estetsku prezentaciju savršenih oblika I formi ali bez konteksta. Njegove slike nemaju nazive spomenika; spomenici su označeni brojevima. Ovakva estetska prezentacija ujedno negira i kontekst, kao i zašto i gdje su spomenici podizani. Sa ovim projektom [izložba] mi ponovo vraćamo spomenicima kontekst.
Pokušaj uništenja Partize je hitan poziv za aktiviste u kulturi i politici da se udruže i porade na alternativnoj organizaciji istraživanja, interpretacije, edukacije i zaštite
Vaše obje organizacije kroz koje djelujete, Mejrema u Docomomo BH, a Boštjan kroz Architectuul, bave se istraživanjem i prikupljanjem podataka između ostalog – možete li objasniti na koji način jedan entuzijasta arhitekture može doprinijeti ukoliko to želi?
Mejrema: Docomomo Bosna i Hercegovina je udruženje ljubitelja moderne arhitekture i svega onoga što ona predstavlja u arhitektonskoj i opštoj istoriji (građanski duh, društvenu emancipaciju i blagostanje, monumentalnost javnog sektora, definisanje i kontrolu standarda, izvrsnost u arhitekturi u svakom segmentu) – cilj nam je unaprijediti status naslijeđa moderne ali i koristiti ovu zaostavštinu u svrhu edukacije arhitekata i građanskog društva. Udruženje je osnovano kao sub-platforma Asocojacije arhitekata u Bosni i Hercegovini za naučni i stručni istraživački rad, ali i aktivizam – zato, učlanite se da pomognemo spomenicima kako bi oni pomogli nama. Kontakt mail ldocomomo.bh@aabh.ba.