Jutro koje je promijenilo sve: Sebas Velasco i deset godina ljubavi prema balkanskom betonu

Postoje umjetnici koji prolaze kroz gradove, i postoje oni kroz koje gradovi prođu, ostavljajući neizbrisiv trag na platnu i u srcu. Sebas Velasco, umjetnik koji dolazi iz Baskije, pripada ovoj drugoj skupini. Ono što je 2015. godine počelo kao radoznalo putovanje prema Sarajevu i Beogradu, pretvorilo se u decenijsku kreativnu opsesiju prostorom bivše Jugoslavije.

Njegova veza sa Sarajevom prošle je godine dobila duboki institucionalni i emotivni pečat kroz veliku samostalnu izložbu u Historijskom muzeju BiH, gdje smo prvi put mogli u punom kapacitetu osjetiti njegovu fascinaciju našim prostorom. Danas, godinu dana kasnije, Sebas se vraća u grad kako bi u Galeriji Manifesto zaokružio ovo desetogodišnje putovanje.

Povodom promocije njegove prve velike monografije The Morning Will Change Everything: A Journey Through Former Yugoslavia 2015–2025, koja će se održati u petak, 10. aprila u 19:30h, razgovarali smo o tome zašto mu je mozak na maternjem, baskijskom jeziku bliži samom procesu slikarstva, kako je u magli Grbavice pronašao najljepše boje naših života i zašto je baš Sarajevo postalo centralna tačka njegovog umjetničkog univerzuma.

Ova knjiga nije samo katalog slika; to je emotivni arhiv posttranzicijskih ulica u kojima je Sebas, kao bliski stranac koji dijeli naš južnjački senzibilitet, pronašao ljepotu tamo gdje mi često vidimo samo sivilo i zaborav.

Deset godina je dug period za jednog umjetnika. Sjećaš li se one precizne sekunde 2015. godine kada si shvatio da Balkan nije samo usputna stanica, već tvoja umjetnička opsesija? Šta je bila ta inicijalna kapisla, miris lož-ulja, specifična nijansa betona ili pogled nekog neznanca?

– Ne, nije to bio neki precizan trenutak ili osjećaj. Prije 2015. godine nekoliko puta sam putovao na hrvatsku obalu, u Sloveniju i Crnu Goru, ali baš je to specifično putovanje 2015. godine, kada sam otišao u Beograd i Sarajevo, bilo ono gdje sam zaista osjetio da je to nevjerovatno inspirativno mjesto i jednostavno sam osjetio potrebu da se vratim.

Naslov monografije je Jutro će promijeniti sve. Osim što je to referenca na kultnu pjesmu, šta to jutro simbolizira u tvom radu? Da li je to optimizam nove nade ili onaj surovi, sivi trenutak kada se u post-tranzicijskim gradovima sve ogoli?

– Osim te reference na pjesmu Indexa, sviđa mi se što je to jedna vrlo otvorena i dvosmislena rečenica, u smislu da nešto može ili počinjati ili završavati. Jesmo li u posljednjim trenucima uživanja u nečemu, ili ćemo upravo doživjeti one prve? Također, tu je i važno prisustvo noći kao atmosfere koja se prožima kroz cijelu knjigu. To je univerzalno shvaćen ciklus — to da se krećemo iz noći u dan, potencijal onoga što će doći, bilo to na bolje ili na gore.

Dolaziš iz Baskije, regije koja, baš kao i naš region, ima dubok i specifičan odnos prema tradiciji, jeziku i svom radničkom, industrijskom naslijeđu. U tom kontekstu, ti si ovdje istovremeno i stranac i neko ko prirodno dijeli taj sličan južnjački, ponosni senzibilitet. Da li ti je upravo ta pozicija bliskog stranca pomogla da vidiš stvari koje mi, koji ovdje živimo, uzimamo zdravo za gotovo ili ih namjerno ignorišemo? Postoji li neka naša mana, ili neka estetska nepravilnost, u koju si se nepopravljivo zaljubio?

– Ljudski, definitivno osjećam da među nama postoji povezanost, i možda postoji taj mediteranski duh koji nas ujedinjuje sa ljudima na Balkanu. Ali ne znam do koje mjere to utječe na način na koji doživljavam pejzaže ili atmosferu, jer me, čak i kad je riječ o gradovima, estetski više privlači Sarajevo nego Mostar, na primjer, a Mostar djeluje više mediteranski. Zato mislim da taj Mediteran više igra ulogu na ljudskom nivou, u tome koliko se lako povezujemo s ljudima ovdje, nego što je stvar svjetlosti ili atmosfere.

Možda sam se, na neki nesvjestan način, zaljubio upravo u te nesavršenosti. Možda mi se to sviđa zato što bolje priča priču predmeta, a predmeti pričaju priču o životu koji se odvija. Između zgrada stoji klupa, pored klupe ulična svjetiljka, sve s tim dizajnom koji je vrijeme pomalo zaboravilo. Tu je i ponešto hrđe, pa je nešto popravljeno, pa opet slomljeno, pa ponovo popravljeno. Sve to priča priču o nama ljudima. U tom smislu, apsolutno.

Tvoj rad se često bavi vizuelnim arhivom posttranzicije. Ljudi ovdje često bježe od brutalizma i oronulih fasada, videći ih kao simbol neuspjeha. Kako si ti uspio u tom sivilu pronaći poseban intenzitet boja i tekstura?

– Mislim da je veoma pozitivno to kako je ovo pitanje postavljeno, jer čak i kroz način na koji slikam, čovjek se može dotaknuti neuspjeha, a to je kontradikcija s kojom živim. Možda imam pozitivnu ideju o Jugoslaviji, a opet, kad je slikam, može se steći i utisak neuspjeha. Jedna stvar je ono što ja lično osjećam prema nekom historijskom periodu, a druga je slikarski način posmatranja svijeta, gdje se ne zaustavljaš da razmišljaš o tome da li je to bio neuspjeh ili ne.

Čak i ako je riječ o neuspjehu, sviđa mi se ta kontradikcija projekta koji je osmišljen da ljudima pruži ono najbolje, stanove, parkove; a onda on na neki način uspije, a na neki ne. To govori o nama ljudima i našim proturječnostima. I onda, da, u onom najobičnijem pronađeš ljepotu ako pogledaš dublje ili duže. U bojama, u travi koja izbija iz betona. Te zgrade su poput presjeka svega što život jeste: ljepota svjetlosti, sivilo svakodnevice, ožiljci i dostignuća. Volim ih kao svjedoke svih tih različitih stvari koje ljudi pokušavaju stvoriti — i dobrih i loših.

Tvoje slike pejzaža često djeluju kao da je čovjek upravo izašao iz kadra, ali je ostavio svoj trag, svjetlo u prozoru, parkiran Golf 2. Da li ti je lakše ispričati priču o ljudima Balkana kroz predmete koje posjeduju, nego kroz njihove portrete?

– To je vrlo dobro zapažanje. Zaista volim stvari koje su pomalo izvan kadra, ili da stvorim sliku na kojoj se nešto upravo treba dogoditi ili se upravo dogodilo. Na taj način iskustvo posmatrača traje duže. Ako prikažeš nešto veoma eksplozivno, nekoga ko se smije ili skače, posmatrač to odmah vidi i time je trenutak završen. Ali kada usmjeriš pažnju na ono što prethodi ili slijedi, otvara se duži prostor za razmišljanje. Zato pokušavam da se igram s tim, kadrirajući odsustvo radnje umjesto velike radnje.

A što se tiče predmeta, možda je previše reći da pokušavam ispričati priču o balkanskim ljudima. Ali sviđa mi se ideja da predmeti kojima smo okruženi pričaju naše priče. Ulična svjetiljka, automobil, enterijer, radijator, hodnik, svi oni imaju sposobnost da postanu slika ljudskog djelovanja.

Postoji li neka konkretna zgrada, ulica u Sarajevu koji ti je bio najteži prevesti na platno, a da si na kraju uspio?

– Iskreno govoreći, obično kada odlučim nešto naslikati, to je zato što jedva čekam da to slikam. To nije toliko intelektualan proces, i radost je veća od same borbe. U slikanju uvijek postoji borba, ali radost je snažnija, pa to ne doživljavam kao patnju; zaista uživam u tome. Također, ne pokušavam nešto predstaviti savršeno. Gradim vlastite stvarnosti spajajući trenutke sa različitih mjesta, pa ne osjećam onu frustraciju oko preciznosti. Ako želimo konkretan primjer, možda ne zgrade već atmosfere, slika Desde Esta Orilla, koja prikazuje jedan od četiri žuta nebodera na Grbavici, imala je vrlo specifično svjetlo, tu maglu, tu vlagu u zraku. To je zahtijevalo mnogo truda. Ali bio sam toliko unesen u to da dočaram taj trenutak, da je volja bila jača od napora. Bio je to izazov, ali ne zato što sam želio zgradu prikazati identično, već više zbog osjećaja tog trenutka. Odati počast atmosferi je ključno. To je sve.

A što se tiče predmeta, možda je previše reći da pokušavam ispričati priču o balkanskim ljudima. Ali sviđa mi se ideja da predmeti kojima smo okruženi pričaju naše priče. Ulična svjetiljka, automobil, enterijer, radijator, hodnik, svi oni imaju sposobnost da postanu slika ljudskog djelovanja.

Knjiga je na baskijskom, španskom, engleskom i našem. Postoji li neka riječ ili koncept vezan za tvoj rad koji si uspio objasniti na baskijskom, a koji je apsolutno neprevodiv na ostale jezike?

– To je prelijepo pitanje, ali mislim da ne postoji ta jedna riječ u koju bih sve to mogao pretočiti. Jedna zanimljiva stvar kod baskijskog jezika je da je redoslijed riječi u rečenici obrnut. Mozak se mora prilagoditi više nego kada prelaziš s engleskog na španski. Pažnja se usmjerava na drugačije dijelove rečenice, što je možda bliže samom procesu slikanja. U baskijskom jeziku objekt dolazi prvi, a tek onda glagol. To može djelovati vrlo slikarski, prvo vidiš predmet, a zatim počinješ istraživati šta ćeš s njim učiniti. Možda je to intuitivniji način razmišljanja.

Kažeš da je knjiga vizuelni i emotivni arhiv. Jesi li svjestan da su neka mjesta koja si naslikao 2015. godine danas vjerovatno srušena ili renovirana? Osjećaš li se kao dokumentarista koji spašava Balkan od zaborava modernizacije?

– Moja namjera nije da slikam sa ciljem da nešto ovjekovječim ili napravim dokumentaciju; više je riječ o bilježenju vlastitog iskustva u mjestima u kojima se nađem, gdje god to bilo. Uz to, shvatam da mnoge stvari koje sam naslikao više ne postoje – desilo se da sam zabilježio nešto što je u međuvremenu nestalo. Zgrade, da, ali i automobile; na svojim prvim putovanjima viđao sam mnogo Yugo automobila, a danas ih viđam znatno manje. I pitam se, a i često poredim sa Poljskom gdje se zgrade u posljednje vrijeme više obnavljaju… To je kontradiktoran osjećaj, jer su neke od tih renovacija vjerovatno dobra stvar za ljude, za stanare. Ali istovremeno, zgrade gube mnogo od svog karaktera. Tako da imam svijest o tome kako se stvari mijenjaju, i to brzo.

Što se tiče modernizacije, volim vidjeti tu namjeru da se dostigne vrhunac onoga što je u to vrijeme bilo moderno. Poput uličnih svjetiljki, taj trud da se stvori najnoviji dizajn. A onda to vidiš skupa sa propadanjem, slojevima popravki, i to stvara nešto snažno.

Osjećam da je u Jugoslaviji tog vremena postojao značajan trenutak za arhitektonske projekte i mnogo više raznolikosti nego u drugim socijalističkim zemljama. Na drugim mjestima ili u drugim sistemima, prioriteti su bili drugačiji. Vrijeme pomaže da se to razumije, ali doživljavati to u sadašnjosti je također nevjerovatno zanimljivo.

Da li te je ikada bilo strah da tvoj rad može biti protumačen kao romantiziranje tuđe muke ili siromaštva? Kako povlačiš liniju između iskrenog divljenja vizuelnom identitetu Balkana i puke eksploatacije njegove post-ratne estetike?

– To je vrlo dobro pitanje. Sarajevo me više zanima kao postsocijalistički grad nego kao postratni. Ne privlače me ožiljci rata. Ali ja živim u kontradikciji: kao osoba, osjećam ljubav prema Balkanu, ljudima, historiji, društvu i jeziku, dok moje slikarsko ja traži neke druge stvari. Atmosfera se ponekad poklopi s tim osjećanjima, a ponekad ne.

Ne mogu postavljati granice slikaru u sebi. Ako me privuče nešto što je više oronulo, moram to pratiti. Ne pokušavam biti dokumentarista niti prikazati objektivnu stvarnost. To je subjektivno iskustvo. Ponekad su ljudi ponosni kada vide svoja naselja u mojim radovima, što mi je jako drago, ali ipak želim biti jasan – moja namjera nije da dokumentujem stvarnost, već da izrazim nešto iskonsko. Ti prevodiš vlastita osjećanja, izražavaš sebe kroz slike, a ne objektivnu istinu onoga što vidiš. To je ključno.

Tvoj put je krenuo od grafita i ulične kulture do monografije i galerijskih izložbi. Da li je ulica i dalje tvoj primarni studio ili si kroz ovaj desetogodišnji proces postao više istraživač i arhivista nego ulični umjetnik?

– Uvijek sam sebe smatrao slikarom koji povremeno radi murale. Nikada se zapravo nisam doživljavao kao ulični umjetnik. Čak i u ranim godinama, u poređenju sa drugima, radio sam manje murala. Ali odrastanje uz slikanje na napuštenim mjestima, u fabrikama i uz željezničke pruge, razvilo je u meni osjećaj za te prostore i za zajednicu koja se tada formirala. Mnoga moja prijateljstva i odnosi u regiji razvili su se upravo kroz lokalne street art i grafiti zajednice; to je bio izuzetno važan dio načina na koji se povezujem s prostorom.

Uvijek sam održavao praksu rada u ateljeu, uporedo sa interesovanjem i radoznalošću prema bivšoj Jugoslaviji. Moj rad može biti zasnovan na istraživanju i na neki način bilježiti ono što jeste ili što je bilo, ali to nije njegova namjera. To istraživanje proizlazi više iz moje vlastite radoznalosti i strasti, i toga kako to hrani moju praksu. Radi se o tome da postanem svjesniji mjesta, svjetlosti, atmosfere, temperature, ali i stvari poput određenih naselja, zgrada ili znakova. Zato ne bih rekao da je to arhivski rad u smislu dokumentovanja Sarajeva. Više se radi o mom vlastitom procesu i tome kako se on razvija kroz vrijeme.

U ovoj knjizi prvi put otvoreno pišeš o svom procesu. Šta je bilo najstrašnije u tom činu ogoljavanja? Da li je lakše naslikati mural od 20 metara ili napisati esej o tome zašto ga slikaš?

– Bilo je teško, sigurno, ali drago mi je što sam to uradio. Pomoglo mi je da artikulišem svoje misli i pogledam na svoju praksu iz druge perspektive, jasnije videći te dvije strane, ličnu i onu formalniju. Na primjer, narandžasto svjetlo u prozoru naspram sivog betona funkcionira za slikara baš kao boje u Cézanneovoj mrtvoj prirodi. Ali istovremeno, radi se i o toplini doma unutra naspram hladnih blokova vani, o znakovima života iza prozora naspram praznijeg urbanog pejzaža.

Osjećam da je u Jugoslaviji tog vremena postojao značajan trenutak za arhitektonske projekte i mnogo više raznolikosti nego u drugim socijalističkim zemljama. Na drugim mjestima ili u drugim sistemima, prioriteti su bili drugačiji. Vrijeme pomaže da se to razumije, ali doživljavati to u sadašnjosti je također nevjerovatno zanimljivo.

Zamisli da otvoriš ovu monografiju za 30 godina. Šta bi volio da ona kaže tadašnjim generacijama o ovom periodu (2015–2025) koji smo mi preživjeli, a ti zabilježio?

– Mislim da knjiga nije toliko dokument o tome kako je bivša Jugoslavija izgledala od 2015. do 2025. godine, koliko putovanje kroz moj umjetnički proces; ljubavno pismo gradovima bivše Jugoslavije, a naročito Sarajevu, koji su inspirisali moj rad tokom ovog perioda. Vidi se kako su se slike razvijale – nekad preciznije, nekad slobodnije, uz različite kompozicije i izvore. Jedan dio knjige je više fotografski, sa mojim fotografijama ili onima koje sam snimio istražujući automobile i zgrade, što bi bio neki iskreniji odraz samog fizičkog prostora.

Za trideset godina moglo bi biti zanimljivo vidjeti moju vlastitu evoluciju, uporediti je sa onim što ću tada raditi i vidjeti koliko je tog balkanskog duha ostalo u meni.