Alma Subašić: Arhitektica sevdaha

Kaže se da je arhitektura okamenjena muzika. Ako je to istina, onda naša sagovornica ne projektuje samo prostore, već gradi trajna, emotivna skloništa od zaborava. Odrasla u Konjicu, u domu u kojem se sevdalinka nije čuvala za posebne prilike, Alma Subašić-Omerović svoj muzički put započela je rano, snimajući za arhiv RTV-a BiH sa svega deset godina. Danas, kao jedna od najzanimljivijih interpretatorica sevdaha svoje generacije, ona na scenu donosi nešto sasvim unikatno, sinergiju glasa i arhitekture. Doslovno.

Kao magistrica arhitekture, pjesmu posmatra kroz matematičku preciznost i čistu emociju, Za nju sevdalinka ima svoje temelje, nosive stubove i ornamente koji bez prave konstrukcije gube smisao. Prošle godine, ta unutrašnja geometrija pretočena je u njen treći album Sevdah del Alma (Sevdah iz duše). Naziv je to koji kroz igru riječi spaja njeno ime, koje na španskom znači duša, španski jezik i čitav jedan životni krug u kojem je prate vrhunski muzičari, harmonikaš Damir Galijašević i etnomuzikolig Zanin Berbić, ali i oni s kojima je sve počelo, njeni otac i brat.

S Almom smo razgovarali o granici između tradicije i modernosti, o ženama koje čekaju iza mušebaka, o onoj sekundi tišine nakon posljednjeg stiha. I o tome zašto, u svijetu koji više nema strpljenja ni za šta, sevdah možda nikad nije bio potrebniji.

 

Kaže se da je arhitektura okamenjena muzika. Da je sevdalinka građevina, od kojeg materijala bi bila sagrađena i kako bi izgledali njeni prozori?

– Ako govorimo o prostoru koji i danas nosi sevdalijski duh bosanske kuće, njene avlije i mahale, moja prva asocijacija je Svrzina kuća, danas depadans Muzej Sarajeva. Izgrađena od prirodnih, lokalnih materijala poput kamena, drveta, ćerpiča i ćeramide, mislim da bi upravo od takvih materijala bila sagrađena i sevdalinka. Njeni prozori nekada su imali mušepke, a danas bi to možda bili neki savremeniji prozori u svijet, ali i dalje sa zadržanom toplinom, prirodnošću i puno dnevne svjetlosti, dovoljno otvoreni prema svijetu, a opet dovoljno visoki da sačuvaju intimu i toplinu doma.

Kao magistrica arhitekture, kako posmatrate geometriju sevdalinke? Postoji li u pjesmi nešto što biste nazvali nosećim stubom ili ornamentom koji se ne smije srušiti?

– Arhitektura me vjerovatno naučila da i u pjesmi pronađem jasnu strukturu. Svaka sevdalinka ima svoj temelj, ravnotežu i mjeru. Za mene je njen nosivi stub uvijek priča i emocija koju nosi. Ako je to vjerno sačuvano i ispričano, pjesma može podnijeti i novi aranžman i određenu savremenost u interpretaciji. A ornamenti… to su svi melizmi u glasu, sitne fraze i ukrasi koji pjesmu i njenog interpretatora čine prepoznatljivim. Ali ornament bez temelja nema smisla, tako da na kraju sve u sevdalinci ima svoje mjesto i značajm, a zajedno stvara jednu cjelinu i ravnotežu.

Šta za Vas lično znači termin sevdah?

– Može zvučati kao floskula, ali za mene je sevdah zaista način života. Sevdalinka je prisutna u gotovo svakom danu mog života i na neki način je postala neodvojivi dio mene. Ona je dio mojih raspoloženja, mog mira i opuštanja, ali i mog posla, istraživanja i umjetničke inspiracije.

Ime Alma potiče od latinske riječi almus (plemenita, ona koji hrani), dok na španskom jeziku znači duša. Ono simbolizuje unutrašnje biće i brižnu prirodu, a kroz izraz mi alma koristi se za iskazivanje najdublje emocije i bliskosti. S obzirom na to da sevdah bez duše ne postoji, mislite li da je Vaš put bio zapisan onog trenutka kada ste dobili ime? Koliko je duše potrebno uložiti u jednu pjesmu da bi ona postala bezvremenska?

– Posebno mi je drago špansko značenje imena Alma, pogotovo jer sve više shvatam koliko je ta duša važna u sevdahu. Možda zaista postoji određena simbolika u tome, pa je i moj posljednji album dobio naziv Sevdah del Alma (Sevdah iz duše). A koliko je duše potrebno za jednu bezvremensku pjesmu, teško je izmjeriti. Mislim da publika uvijek osjeti kada je pjesma interpretirana iskreno. Možda baš zato treba pokušati pjesmi dati dio sebe, jer vjerujem da joj upravo to može dati trajnost i bliskost sa ljudima.

Često se desi da se dva umjetnika sretnu, ali rijetko se desi da se njihovi svjetovi tako prirodno poklope kao Vaš i Damirov. Šta je to što ste u Damirovom pristupu prepoznali kao svoje?

– Kod Damira sam prepoznala brojne ljudske i umjetničke kvalitete, između ostalog i hrabrost da tradiciju posmatra kao nešto što je živo, a ne muzejsko i zaleđeno u vremenu. To razmišljanje mi je veoma blisko. I meni je važno da sevdah ostane svoj, ali da ne zvuči kao da pripada samo prošlosti. Mislim da smo se tu prirodno razumjeli, u tom odnosu između uvažavanja tradicije i potrebe da sevdalinka živi i danas.

Može zvučati kao floskula, ali za mene je sevdah zaista način života. Sevdalinka je prisutna u gotovo svakom danu mog života i na neki način je postala neodvojivi dio mene. Ona je dio mojih raspoloženja, mog mira i opuštanja, ali i mog posla, istraživanja i umjetničke inspiracije.

Danas se često govori o modernom sevdahu. Gdje povlačite liniju između neophodne evolucije žanra i čuvanja onoga što nazivamo glasom iz sehara?

– Smatram da je evolucija svake tradicije prirodna i neizbježna, pa tako i sevdalinke. Sevdah je kroz historiju uvijek mijenjao svoje oblike, od načina izvođenja do pratećih instrumenata i prostora u kojima se izvodio. Ali ono što je važno jeste da se u toj promjeni ne izgubi njegova suština. Za mene je ta granica upravo u iskrenosti interpretacije. Aranžman može biti savremeniji, ali ako se izgubi ona unutrašnja toplina i intimnost koju ona nosi, onda se izgubi i ono što je suštinsko i što prevazilazi samu formu. Zato mislim da je važno pronaći ravnotežu između novog izraza i uvažavanja onoga što sevdalinku čini prepoznatljivom.

Kako mlada žena u 21. vijeku pronalazi zajedničku tačku sa ženama iz prošlosti o kojima pjeva, onima koje su čekale, čeznule i voljele iza kapija i mušebaka? Da možete sjesti na kafu sa bilo kojom ženom iz sevdalinke, šta biste je pitali o ljubavi, a šta o slobodi?

– Mislim da se emocije o kojima se pjeva u sevdalinci zapravo nisu mnogo promijenile. Promijenili su se vrijeme, okolnosti i način života, ali su čežnja, ljubav, strah od gubitka i potreba za bliskošću i dalje isti. Možda danas više ne postoje iste prepreke kao nekada, ali postoje neke druge vrste udaljenosti i čekanja sa kojima se ljudi i dalje poistovjećuju. A kada bih mogla sjesti na kafu sa nekom ženom iz sevdalinke, vjerovatno bih je pitala o njenom životu, o njenoj percepciji ljubavi i slobode, ali i o tome da li smatra da se njen glas dovoljno jasno čuje. Zanimalo bi me koliko je prostora imala da bira vlastiti život, vlastite odluke i način na koji će voljeti. Mislim da se upravo između ljubavi i slobode krije mnogo toga što se u sevdalinci često samo naslućuje.

Smatram da je evolucija svake tradicije prirodna i neizbježna, pa tako i sevdalinke. Sevdah je kroz historiju uvijek mijenjao svoje oblike, od načina izvođenja do pratećih instrumenata i prostora u kojima se izvodio. Ali ono što je važno jeste da se u toj promjeni ne izgubi njegova suština. Za mene je ta granica upravo u iskrenosti interpretacije. Aranžman može biti savremeniji, ali ako se izgubi ona unutrašnja toplina i intimnost koju ona nosi, onda se izgubi i ono što je suštinsko i što prevazilazi samu formu.

Koju pjesmu još uvijek niste osvojili, a imate strahopoštovanje prema njoj? Šta čekate da se desi u Vama da biste je otpjevali?

– Postoji više takvih pjesama za koje osjećam da su potrebne godine i određeno životno iskustvo da bih im se mogla istinski približiti. Mislim da neke pjesme traže posebnu emotivnu i umjetničku zrelost i zato ne žurim da ih osvojim. Prirodno prihvatam taj proces sazrijevanja i iskreno uživam u svom umjetničkom putu, jer vjerujem da svaka pjesma dođe u pravi čas u životu.

Izvođače i izvođačice sevdaha često nazivamo čuvarima baštine. Osjećate li taj epitet kao orden ili kao teret?

– Epitet čuvarice baštine sa sobom nosi i veliku čast, ali i određenu odgovornost. Sevdalinka jeste važan dio našeg kulturnog naslijeđa i lijepo je kada ljudi u vama prepoznaju nekoga ko to naslijeđe poštuje i čuva. Ali istovremeno mislim da sevdalinka ne može opstati samo ako je čuvamo isključivo u jednom obliku, bilo da je riječ o tradicionalnom ili savremenom pristupu u očuvanju. Jedno ne isključuje drugo, nego se upravo u toj ravnoteži sevdalinka razvija i traje. Zato taj epitet više doživljavam kao podsticaj da prema toj muzici uvijek pristupam odgovorno, sa poštovanjem, ali i sa vlastitim umjetničkim identitetom.

A kada bih mogla sjesti na kafu sa nekom ženom iz sevdalinke, vjerovatno bih je pitala o njenom životu, o njenoj percepciji ljubavi i slobode, ali i o tome da li smatra da se njen glas dovoljno jasno čuje. Zanimalo bi me koliko je prostora imala da bira vlastiti život, vlastite odluke i način na koji će voljeti. Mislim da se upravo između ljubavi i slobode krije mnogo toga što se u sevdalinci često samo naslućuje.

Živimo u eri brzog konzumiranja sadržaja. Kako se borite za pažnju slušaoca u svijetu koji više nema strpljenja za dugu sevdalijsku pauzu ili imanet? Da li je sevdah čin bunta protiv ubrzanog svijeta?

– Smatram da je danas najveća zamka upravo u tome da pomislimo kako nas brojevi, pregledi i statistika određuju, vrednuju i pozicioniraju kao umjetnike. Za mene postoje mnogo važnije stvari od toga. Zato pratim svoj unutrašnji osjećaj i ostajem vjerna muzici koju osjećam bliskom. Na kraju, vjerujem da sve pronađe svoju publiku. Sevdah danas djeluje kao suprotnost ubrzanom svijetu, gotovo kao neka vrsta meditacije, i možda je upravo zato ljudima i potreban.

Šta se dešava u onoj sekundi tišine nakon što otpjevate zadnji stih, a publika još nije počela aplaudirati?

– U toj sekundi svi još uvijek ostanu u pjesmi. I publika i mi koji smo na sceni. A onda aplauz nekako vrati ljude nazad u trenutak i prostor. To su trenuci koje ne možete isplanirati niti odglumiti i upravo zato uvijek budu vrlo spontani i posebni.