Došli smo u Veneciju zbog Bijenala. Dok su ulice oko Giardinia i Arsenala gorjele od protesta, ostavki žirija i diplomatskih kriza, u četvrti San Polo vladala je drugačija vrsta nemira. Ona koju pravi ljepota kad odbije biti tiha. U Palazzo Pisani Moretta, jednoj od najljepših gotičkih palača na Grand kanalu, Fondazione Dries Van Noten otvorila je svoja vrata izložbom The Only True Protest Is Beauty.
Kako je nastala Fondacija
Dries Van Noten napustio je 2024. modni brend koji nosi njegovo ime, nakon više od trideset godina na čelu jedne od najpoštovanijih modnih kuća u svijetu. Umjesto penzije, odlučio se za nešto ambicioznije.
Zajedno s partnerom Patrickom Vangheluweom, u ljeto 2025. kupio je Palazzo Pisani Moretta od porodice Sammartini, koja ju je čuvala posljednjih 45 godina. Palača je bila zatvorena za javnost. Van Noten i Vangheluwe osnovali su neprofitnu kulturnu instituciju, Fondazione Dries Van Noten, s jasnom misijom da kažu kako zanatstvo nije relikvija prošlosti, nego živi jezik koji treba prostor da evoluira.
Fondazione Dries Van Noten nije galerija u klasičnom smislu. Pored izložbi, planira rezidenecije i edukativne programe. Do kraja 2026. otvara se i Studio San Polo, drugi prostor Fondazione Dries Van Noten koji će biti posvećen radionicama, performansima i razmjeni između kreativaca, studenata i zanatskih majstora. Arhitekturu studija potpisuje Giulia Foscari, dok restauraciju samog Palazzo Pisani Moretta, zakazanu za jesen 2026., vodi venecijanski arhitekt Alberto Torsello.
Palazzo Pisani Moretta po prvi put u historiji otvorena je za javnost 25. aprila 2026., na Dan svetog Marka, zaštitnika Venecije.
Palača kao saučesnica
Palača se, inače, sa Grand kanala vidi savršeno jasno, međutim, do nje se dolazi kroz jedan uzak prolaz koji je gotovo nevidljiv ako ne znate gdje tražiti. Google mapa nam je pomogla. Imali smo sreću što smo se dobro organizirali i posjetili je prvog dana dolaska, bila je sredina sedmice. Već su dani nakon toga, četvrtak i petak bili pretrpani, posjetitelji su nagurani čekali na ulazak.
Na samom ulazu dočeka vas malo dvorište, kratka pauza između ulice i svega što slijedi, i onda palača počne otkrivati sebe.
Izgrađena u 15. vijeku u stilu venecijanske gotico fiorito (cvjetna gorika), Palazzo Pisani Moretta stoji direktno na Grand kanalu između Rialto mosta i Ca’Foscari. Porodica Pisani preuzela je palač u ranom 17. vijeku, a njenu zlatnu eru pokrenula je Chiara Pisani, koja je između 1735. i 1750. naručila radikalnu rokokó transformaciju, pa je srušeno originalno gotičko stubište, podignuto je monumentalno novo, a stropove je oslikao Giambattista Tiepolo, zajedno s Jacopom Guaranom, Gasparom Dizianijom i Giuseppeom Angelijem. Palača je domaćin bila ruskom Caru Pavlu I i Joséphine Bonaparte. Onda je zatvorena.
Kustos i scenograf izložbe je sam Van Noten, koji je radio zajedno s Geertom Brulooteom. Arhitekturu intervencija potpisuje Torsello Architettura, svjetlosni dizajn studio marionanni, a produkciju scenografije Uni.S.Ve.
Van Noten je postavio izložbu tako da je plača njena saučesnica, Tiepolove freske razgovaraju sa savremenim objektima, rokokó zlatni listovi bude kontekst i kontradikcija u isti mah.
Naslov koji je manifest
Naslov izložbe preuzet je od američkog pjevača i aktiviste Phila Ochsa, čije su pjesme postale protest-himne 1960-ih. Originalna rečenica glasi: U ovakvim ružnim vremenima, jedini pravi protest je ljepota. Van Noten je odlučio zadržati samo drugi dio, nije htio izložbu koja počinje od ružnoće.
U tome je sva inteligencija ove prezentacije. Ona ne pristaje na jadikovanje. Inzistira da je ljepota, ona koja pomalo boli kad je gledaš, politički čin. Zanatstvo kao otpor. Rukom rađeno kao argument.
Kroz 17 prostorija raspoređenih na tri sprata palače, više od 200 radova – moda, nakit, staklo, keramika, skulptura, fotografija — slaže se bez fiksne kustoske logike, vođeno instinktom i kontrastom. Disciplinski hijerarhije ne postoje, pa haute couture stoji uz keramiku, historijsko staklo uz savremenu skulpturu, arhivski nakit uz instalaciju od industrijskog otpada.
Prizemlje: udar na ulasku
U prizemlju, u Androneu, dočekuje vas Peter Buggenhout s monumentalnom skulpturom iz 2012. — više od četiri metra visoka, sastavljena od kartona, željeza i ljudskog otpada. Brutalna, gotovo nasilna prema simetričnim istarskim kamenim stupovima pored kojih stoji. Buggenhout postavlja ton izložbe odmah, ljepota ovdje nije dekoracija, ona je emocionalni zahtjev.
Belgijski umjetnik koji gradi od ostataka i odbačenih materijala pojavljuje se još nekoliko puta kroz izložbu, u dijalogu s Lacroixovom monumenalnom nevjestom, u zlatnoj Camerino d’Oro, u prostoriji Part and Whole, kao stalna gruba kontradikcija koja palači ne daje da postane ugodna.
Napetost kao metoda
Na prvom spratu prostorije se smjenjuju po temama: Pobjeda svjetla nad tamom, Zlato i grimiz, Boje govore, Priroda morte, Dio i cjelina, Savijanje svjetla, Konfrontacije.
Kičmu izložbe čine komadi Christiana Lacroixa i Comme des Garçons. Lacroix je Van Notenov dragi prijatelj, i to se osjeća u načinu na koji su njegovi komadi postavljeni, ne kao muzejski eksponati, nego kao aktivni sugovornici. Ovdje su ikonski komadi, kao što je couture iz jeseni/zime 1988. koji je bio na naslovnici Voguea, monumentalna nevjesta iz 2001. zavijena u slojeve čipke i nakita. Na kraju, u zlatnoj Camerino d’Oro, stoji njegova posljednja vjenčanica iz 2009. Napravljena je od arhivskih fragmenata i sjećanja na studio koji više ne postoji.
Comme des Garçons donosi radikalno drugačiju energiju, skulpturalne siluete koje izazivaju tijelo, forme koje odbijaju ono što od odjeće očekujemo. Uz njih stoje nadrealne crvene perike koje je kreirao Julien d’Ys, legendarni frizer čiji su sketchbookovi izloženi na drugom spratu.
Steven Shearer, kanadski umjetnik, provlači se kao tiha nit kroz cijelu izložbu. Njegovi veliki portreti spavajućih figura, ranjivi, bez obrane, negdje između mira i smrtnosti, razgovaraju s baroknim platnima Pietra Liberija kao da su nastali u istom atelijeru.
Boje, materijali, otpor
Joyce J. Scott u prostoriji Colors Speak izlaže rad iz serije From the Day After Rape, sjaj afričkih perli i stakla koji nosi teret seksualnog nasilja. Virginia Leonard odgovara ekspanzivnim keramičkim kompozicijama u plavoj i zlatnoj.
U Nature Morte, Kaori Kurihara donosi keramičke biljke iz nepostojeće botaničke stvarnosti, precizne i hladne, oduzimaju cvijeću svu prijatnost i vraćaju mu tajanstvenost. Rebecca Manson izlaže dvometarsko krilce leptira od 12.000 porculanskih fragmenata. Katsuyo Aoki postavlja pozlaćenu porculansku lubanju pred delikatna rezbarena ogledala iz 18. vijeka. Bruno Amadi donosi staklene leptire, simbole duše u letu iz tradicije flamanskog slikarstva.
U prostoriji stolica, nekadašnjem skladištu palače, Lionel Jadot presvlači bakinu stolicu gumirajućim navlakama i čeličnim oprugama. Wendy Andreu u Empire Ghost Chair koristi stari empire okvir kao skrivenu jezgru presvučenu konopom, originalni volumen se nazire, ali je preobražen. Seongil Choi, Chris Fusaro i Nifemi Marcus-Bello dopunjuju prostoriju eksperimentima s materijalom i funkcijom.
Uz Buggenhoutovu skulpturu i Lacroixov komad u prostoriji Confrontations stoji i Ayham Hassan, mladi palestinski dizajner koji koristi tradicionalne tehnike veza kao čin otpora i kulturnog identiteta. Sreli smo ga u Veneciji, ekskluzivni intervju uskoro objavljujemo na FBL-u.
U Bending Light središnji komad je stol od puhanog stakla bez ijednog metalnog ili drvenog dijela, posebno izrađen za ovu prezentaciju. Izradio ga je Armand Louis za Wave Murano Glass. Iznad njega visi historijski luster iz palačine kolekcije. Oko njega, organske forme Alexandera Kirkebya i celularne forme japanske umjetnice Ritsue Mishima rađene u Muranu. Konzole od stucco marmora izradio je Uni.S.Ve. koristeći tradicionalne venecijanske tehnike.
Tranzicija između svjetova
Prelaz između spratova nije hodnik, to je instalacija. Na postolju stoji kristalna kugla Václava Ciglera koja lomi i reflektira arhitekturu palače oko sebe. Uzduž stepenica postavljeni su stakleni svijećnjaci studija marionanni, rađeni posebno za ovaj projekt kao savremena reinterpretacija venecijanskog svjetla.
Drvo, metal, iluzija
U prostoriji posvećenoj drvetu, Joris Laarman izlaže stolice koje dokazuju da digitalna preciznost može dostići nivo zanatske vještine. Nasuprot tome, Lionel Jadot slavi pronađene objekte kroz monumenalnu lustru od repurposiranog materijala. Atelier lachaert dhanis predstavlja bronzani stol koji imitira patchwork od otpadnog drveta, majstorska iluzija o vrijednosti materijala.
U bivšoj kapeli, Ann Carrington od pribora za jelo kreira cvjetne aranžmane i forme koje nalikuju kljovama. Ta skrivena agresivnost kulminira u crvenom srcu probodenom sječivima. Misha Kahn dijeli prostor tekućim metalnim pregradnim zidom. Joris Laarman izlaže metalnu stolicu načinjenu mikrostrukturnim gradijentima, a Hyeokjin Jung aluminijumsku vazu koja skriva delikatni lak iznutra.
Cvijeće, insekti, zlato
U Language of Flowers, Lilla Tabasso izlaže hiperrealistično cvijeće od stakla rađeno muraneskim lampwork tehnikama, botanička mimikrija koja izgleda živa, a zapravo je zamrznuta. Pored nje stoje tri Ettore Sotassova totema iz ’80-ih i ’90-ih.
U Chaos and Order, Hubert Duprat izlaže zlatne, sedefaste i tirkizne čahure. Nisu ih napravili zlatari, napravile su ih ličinke sedamonca (caddisfly larvae) stavljene u rezervoar s metalima i dragim kamenjem.
U Skin, Shearerovi monumentalni portreti nagih spavajućih figura stoje uz barokna platna Pietra Liberija. Richard Štipl donosi izobličene skulpture, Bruno Barbon venecijansku tradiciju drvene izrade, a Monika Rościszewska u staklu hvata krivinu ženskih leđa.
U Camerino d’Oro, obloženoj zlatnim listovima i stukaturama, Buggenhoutova sirova skulptura stoji uz Lacroixovu posljednju vjenčanicu iz 2009. U vitrini, Codognatova lubanja od zlata ukrašena kameom i kristalima zaključuje Memento Mori motiv koji protiče cijelom izložbom. Prijelaz u sljedeću prostoriju obilježava Adeline Halot, njene zlatno tonirane tkanine tkane inovativnim tehnikama grade most između metala i niti.
U završnoj prostoriji, Sala 17, ukrašenoj najstarijim primjerima zlatne chineserije u Veneciji, atelier lachaert dhanis dovodi percepciju do granice. Stepenišne ploče izgledaju umrljano bojom, ali mrlje su poludrago kamenje. Kanta izgleda korišteno, ali odlivena je u srebru. Alexander Kirkeby izlaže staklene forme koje svakodnevne objekte uvijaju u organske, neprepoznatljive strukture. Finalna Lacroixova silueta stoji kao sentinela.
Šahovnica snova
U bivšoj Muzičkoj sobi na drugom spratu stoji L’Échiquier des Songes (Šahovnica snova) Josepha Arzoumanova. Autor ima 23 godine, rođen 2002., Francuz armenskog porijekla. Van Noten ga je pronašao na Instagramu. Šahovnica je rađena tri godine i dovršena noć uoči otvaranja. Materijali: žuto zlato, sterling srebro, obojeni safiri, smaragdi, rubini, topaz, citrin, turmalin, bijeli i crni dijamant, Murano staklo, sedef, armenski vulkanski kamen, bronca i čelik, kao i robotske komponente. Stol ispod je intarzija od breze, padauk drveta, dimljenog eukaliptusa, oraha, tamo drveta, brijesta i mahagonija obojenog u plavi sikamore. Šahovske figure izrađene su kao nakit, svaka zasebna priča. Na izradi je radilo 23 zanatska majstora različitih specijalnosti: zlatarstvo, srebrninarstvo, brončarstvo, muranski uradak, intarzija drveta, pravoslavne minijature, svileni vez, rezbarenje na sedefu.
Robotska ruka, presvučena zlatnom tkaninom i svilenim vezom, pomiče figure u beskonačnom slijedu kojim upravlja vještačka inteligencija. Logika iza pokreta nije šahovska strategija, nego ljubavna priča Arzoumanovljevih bake i djede koji su se upoznali u SSSR-u, na obali zaleđenog mora kraj Lenjingrada. AI istražuje sve moguće putove koji su mogli dovesti do tog susreta, kao da pokušava izračunati sudbinu.
Ovaj komad je mikrokosmos cijele izložbe, ručna izrada i tehnologija ne bore se nego sarađuju. Historija i budućnost igraju šah za istim stolom.
The Only True Protest Is Beauty
Nakon izložbe izašli smo na fondamentu (terasa uz kanal) palače, i dočekalo nas je sunce. Dan prije padala je kiša cijeli dan. Venecija mokra, siva, turisti s kišobranima. Sjedili smo uz Grand kanal, uz šum vaporetta, i polako slagali utiske.
I upravo tu, Phil Ochsova rečenica iz ’60-ih dobiva novu težinu. The Only True Protest Is Beauty nije romantičan bijeg od stvarnosti. To je tvrdnja da zanatstvo, pažnja, trud uložen u materijal i formu ima moralni naboj. Da nešto napraviti rukama, srcem i mozgom, u trenutku kada sve ide prema brzom, jeftinom i prolaznom, jeste politički čin.
Venecijanski bijenale 2026. obilježili su protesti, ostavke žirija i diplomatske krize. U takvom trenutku, Van Noten je odabrao drugačiji odgovor, ne izjavu, nego izložbu. Pedesetak autora i atorica, više od 200 radova, jedna palača. I naslov koji kaže sve.
Izašli smo kroz isti uski prolaz kroz koji smo ušli. Vani gondole na Grand kanalu, buka vaporetta, gomila turista s kartama u rukama. Sve isto kao i sat ranije. Samo su nam oči bile malo drugačije.
Praktične informacije
The Only True Protest Is Beauty nije privremeni događaj uz Bijenale, ona je otvaranje trajne institucije. Fondazione Dries Van Noten planira godišnji program izložbi, rezidenecija i edukativnih inicijativa. Palazzo Pisani Moretta, koja je bila zatvorena za javnost generacijama, sada je dostupna svima. s ulaznicom, ali i kroz program Become a Friend (članstvo od 20 eura, 10 eura za mlađe od 26 godina).
Izložba je otvorena do 4. oktobra 2026. u Fondazione Dries Van Noten, Palazzo Pisani Moretta, San Polo 2766, Venecija.
Više tekstova o Venecijanskom bijenalu 2026. pratite ovdje: Venecijanski bijenale 2026 – svi tekstovi
Uređivačka transparentnost:
Ovaj članak je pripremljen u skladu sa Uređivačkim smjernicama FBL magazina. Naša misija je osigurati tačnost, integritet i estetsku vrijednost svake objavljene informacije. Primijetili ste grešku ili želite uputiti ispravku? Javite nam se ovdje.
Sadržaj je autorsko vlasništvo FBL Creative, Mannheim.