Ina Arnautalić je iz Sarajeva u Berlin došla 2014. Razlog dolaska je bio Master na UdK iz kostimografije, kojom se tad već profesionalno bavila više od deset godina, a koju ne možeš studirati u BiH. Nikad nije imala mentora/icu iz profesije, a imala je potrebu za novim znanjem ili bar za potvrdom da je ispravno ono kako je sebe naučila da radim. Željela je naučiti nove i jednostavnije poslovne trikove.
Mostarsku glumicu Maju Zećo Berlin je privukao zbog radoznalosti, željela je učiti, razvijati se dalje, kao glumica, ali i kao čovjek, a to je moguće samo ako si radoznao. Interesovalo je kakav je život u jednoj sređenijoj sredini, potpuno novoj, šarenolikoj i u mnogo sfera naprednijoj. Godine 2018. na MESS-u upoznaje Christinu Drawer, koja je došla iz Berlina da volontira na Festivalu MESS. Pozvala je Maju u goste u Berlin, Maja je došla na nekoliko sedmica i ostala.
Ina i Maja su se počele družiti kad se Maja preselila u Berlin, jer su nekim čudom živjele u zgradi do zgrade, toliko blizu skoro da su mogle mahati sa prozora jedna drugoj, što je za grad kao Berlin zbog njegove veličine, skoro nemoguća slučajnost. Dijelilo ih je samo jedno maleno dvorište.
Ove godine Ina i Maja su napravile teatarsko čudo u Berlinu. Predstava Kako smo se smijali / Was Haben Wir Gelacht premijerno je prikazana u programu festivala Radar Ost 2021, koji se održavao od 7. do 10. oktobra, a koji godišnje organizira Deutsches Theater Berlin. Predstava je nagrađena aplauzom i dugim ovacijama. Najpopularniji berlinski teatarski online magazin Nachtkritik pohvalio je predstavu. Tekst nastao početkom 2021, proizašao je iz istraživanja Maje Zećo i Ine Arnautalić, a čiji su autori Adnan Lugonić, Mirza Skenderagić i autorica Nejra Babić. U kreiranju konačne verzije teksta bila je uključena cjelokupna ekipa predstave. Režiju je radio Sandin Puce pod mentorstvom svjetski renomiranog teatarskog reditelja Luka Percevala.
U malo dužem intervju sa Majom i Inom donosimo sve detalje o predstavi i njihovom životu u Berlinu.
Da li danas nakon toliko vremena provedenog u Berlinu, taj grad možete nazvati svojim domom?
INA_Trenutak kad sam počela voziti auto u Berlinu bez navigacije, kad sam osvijestila da sam imam dovoljno širok krug dobrih prijatelja ovdje, kad su mi sve silne kafane i barovi dosadili, kad više nisam osjećala FOMO (Fear Of Missing Out) i da je OK da čitav vikend ostanem kući je bio momenat kad sam shvatila da je Berlin postao moj. Kad odem u Sarajevo nedostaje mi Berlin automatski, a kad sam u Berlinu, nedostaje Sarajevo; tako da sam u jednom trenutku shvatila i pomirila se sa činjenicom da će mi uvijek nešto nedostajati.
MAJA_Fali mi još štosta što bi me vezalo za Berlin da bih ga nazvala domom. U Sarajevu sam se osjećala ko kod kuće, a ovdje mi treba još nekoliko godina staža kako bih se udomaćila i opustila. Nisam sigurna da je Berlin pravi izbor za mene, zato što je možda ipak malo prevelik za mene, ali za sad ostajem tu.
Kakva su bila vaša prva iskustva po dolasku u Berlin, kako je izgledala prva godina? Je li u njemu teško ili lako živjeti? Da li ste i u jednom trenutku razmišljale da se vratite u BiH?
INA_Na početku sam bila strašno izgubljena i uplašena, ali istovremeno uzbuđena i sretna, pa su te dvije dijametralno opozitne emocije napravile pravi balans da me zadrže ovdje. Sada, poslije skoro 8 godina nemam više ni prolaznih misli o povratku. Berlin je ispočetka težak, konfuzan, hladan i prevelik; pogotovo ako dođes na zimu kada je to apsolutno drugačiji grad nego na ljeto. Često sam čula izraz da ljudi koji dođu u Berlin ne dođu da se pronađu već da se izgube, što jeste na neki način tačno. Ono što je isto istinito je da je uzbudljiv do maksimuma, da je raznolik, da u kojoj god da si fazi u životu ima sve što ti na pamet padne, da je najzeleniji grad u Evropi i da slobode ima na izvoz.
MAJA_Prva godina je bila upravo takva kakvom je Ina opisuje, za mene možda prestrašna i mračna, ali bile su tu i drugi čimbenici koji su činili da se tako osjećam. Osjećala sam se ko da mi je neko srce iščupao i htjela sam se vratiti. Međutim, krenule smo brzo raditi projekt, Ina i ja i tako sam ostajala sve duže i duže. Prije toga sam dobila angažman u Rimini Protokolu i ostala zbog te saradnje a malo prije toga u Berliner Ensemblu koji su mi davali nadu da ipak ima šanse da uđem u teatarske krugove i tu. Sad više razmišljam unaprijed, šta još mogu napraviti dok sam ovdje, tj. kako se mogu razvijati u Berlinu, u Njemačkoj, prije nego što se vratim, ako se uopšte vratim.
Možete li podijeliti s nama jednu anegdotu sa početka upoznavanja s Berlinom?
INA_Kad sam tek doselila, nisam još uvijek imala telefonsku karticu niti internet, a veličina ovog grada mi je bila zaprepašćujuća, imala sam konstantni potpuno nerazumni strah da cu ući u neki Ubahn koji će me greskom odvesti u neki daleki dio grada, i da se više nikad neću znati vratiti, manično u grču svakih 10 sekundi bih provjeravala da li se krećem u dobrom smjeru. Navečer bih Boga molila da mi odagna strah od Ubahna. Danas u javnom prevozu mogu zatvorenih očiju ući u Ubahn ako treba.
MAJA_Sjecam se stvari koje su me oduševljavale, npr. kolone ljudi ispred pozorišta. Došla sam na predstavu u Berliner Ensemble, misleći kako ću kupiti kartu odmah na ulazu, na šalteru. Međutim, iznenadila me kolona ljudi ispred pozorišta. Pitala sam ih šta čekaju, rekoše mi da čekaju da se otvori blagajna da vide da li je neko otkazao, pa možda uspiju kupiti kartu….Oduševljeno i pomalo šokirano sam ih gledala, stajali su dva sata prije početka predstave u redu, na hladnoći i kiši i čekali na kartu za predstavu… Pitala sam se da li je to realno?
Šta vam najviše nedostaje iz Sarajeva/Mostara?
INA_Familija i prijatelji prije svega, ćevapi koje nikad nisam jela dok sam dolje živjela, a sad svi znaju da me pravo sa aerodroma odvedu kod Ferhatovića, jednostavnost kretanja i stizanja sa pozicije A na B, jednostavnost birokratije, hodanje kroz grad gdje sretneš mnogo dragih ljudi potpuno slučajno, te jako važna stavka – ogromna količina dobrih provala i smijeha.
MAJA_Sve ovo što je Ina nabrojala potpisujem samo ne Ferhatovica (smijeh), oprostite, ja sam kao pravi turista iz Mostara uvijek jela u Želji i goste vodim u Želju. Ovo je izjava ko kad kažete navijačima Sarajeva da navijate za Želju. Jako mi nedostaje naš smisao za humor ovdje. Mi baš nemamo granice kad je riječ o smijanju i na svoj i na tuđi račun. Ta vrsta slobode mi fali počesto.
Predstava Kako smo se smijali’ / ‘Was Haben Wir Gelacht premijerno je prikazana u programu festivala Radar Ost 2021, koji se održavao od 7. do 10. oktobra, a koji godišnje organizira Deutsches Theater Berlin. Predstava je nagrađena aplauzom i dugim ovacijama. Najpopularniji berlinski teatarski online magazin Nachtkritik pohvalio je predstavu. Svjetski renomirani pozorišni reditelj Luk Perceval je rekao kako ste pomjerile ogromno brdo, ne samo u Berlinu, nego u cijeloj Njemačkoj. Osim što ste bile idejne pokretačice predstave, Majo ti glumiš isto u predstavi, a ti Ina si radila kostime. Da li ste sad, nakon što su se utisci malo slegli, zapravo svjesne koliko veliku stvar ste napravile?
INA_Ja još uvijek nisam. Mislim da treba proći još neko vrijeme, pa da možemo retroaktivno da vidimo realnu količnu posla i impakta koji smo sa ovom predstavom napravile. Reakcije ljudi na predstavu su dale dobar uvod u taj osjećaj, tako da dok se ne slegne sve, ostajemo skromne.
MAJA_Mi smo čini mi se svjesne koliko smo truda uložile i koliko je sve ovo bilo zahtjevno i to čini mi se samo nas dvije znamo šta smo brda prešli da se desi ovo i sve to na njemačkom jeziku. Ono što me relaksira jeste što nismo više pionirke u ovom obliku posla i što sad naše Udruženje Kunstblock u Berlinu ima prilično dobru reputaciju i sve same pluseve. S tim vam je lakše pokucati na mnoga vrata. To nam daje sigurnost. Pored kreativne direkcije čitave predstave, što je bio veliki izazov i zadatak, nas dvije smo radile i ono što su naši primarni fahovi, Ina kostimografiju, a ja glumu. I na tom polju dobile fantastične kritike.
Predstava je nastajala duge tri godine, kako je zapravo sve počelo, iz čega se i kako rodila ideja? Snimile ste i dokumentarni film, koji je trenutno u postprodukciji.
INA_To je bila divna noć, koje se obje jako dobro sjećamo. Maja je dobila poziv za neki tajni party negdje u čudnom dijelu grada. Na pozivnici je pisao naziv tramvajske stanice na kojoj moramo izaći, od stanice do lokacije na podu su bile nacrtane strelice, koje su nas dovele do starog napuštenog zatvora, u kojem je bilo puno soba u kojima su se odvijale razne umjetničke ili zabavne aktivnosti. Maja i ja, inspirisane lokacijom i količnom ljudi, smo došle na ideju da pokušamo napraviti svoju predstavu u stambenoj zgradi, u kojoj se dešava simulacija opsade Sarajeva/Mostara, a gdje glumci igraju samo duhovite situacije iz rata. Tada smo odlučile aplicirati za fondove koji će nam omogućiti da napravimo široko istraživanje na temu “humor u ratu”. Podržala su nas dva njemačka fonda, DAKU i Maecenia Stiftung, tako da smo nakon toga otišle u Sarajevo i Mostar i napravile intervju sa 25 ljudi, pročitale mnoštvo knjiga i pogledale više od 100 filmova i dokumentaraca iz arhiva SaGe koji su nastali u toku rata. To istraživanje je na kraju rezultiralo u jednosatni dokumentarac.
MAJA_Možda je zanimljivo i pomenuti kako sam prije premijere predstave, u oktobru, bila pozvana na jednu veliku izložbu u jednoj fabrici na periferiji Berlina, bar mi se činilo da je na periferiji grada, a u organizaciji Denisa Hegića i njegovog Museum of now. Otišla sam i shvatila da mi je lokacija poznata, ali nisam jos sigurna dal je to mjesto na kojem smo Ina i ja bile tu noc kad se rodila ideja za Kako smo se smijali. Nastavila sam hodati dugačkim hodnicima i sve su mi se vraćale slike nas dvije sa tog partyja, sve prostorije su mi se činile poznate, ali sam mislila da u Berlinu ima bar stotinjak takvih objekata. Onda sam uslikala nekoliko prostorija, zgradu izvana i jednu kockicu koju sam izvukla na lutriji a na kojoj piše humor. Poslala sam slike Ini i pitala je da pogodi gdje se nalazim. Ina je iz prve pogodila. Da, zaista je to bilo to čudnovato mjesto gdje je nastala naša ideja.
Mirza Skenderagić, Adnan Lugonić i Nejra Babić su autori/ca finalnog teksta, kako je došlo do saradnje s njima? Kako je izgledao taj proces s obzirom na to da ste vas dvije u Berlinu, oni u Sarajevu?
MAJA_Poželjele smo raditi sa mladim, afirmisanim dramaturzima iz BiH. S Adnanom Lugonićem Lugom sam već nekoliko puta sarađivala, na njegovu preporuku ali i drugih kolega, kontaktirali smo Nejru Babić i Mirzu Skenderagića o kojima smo također čuli sve najbolje, ali smo imale i priliku da ih upoznamo i kroz njihova djela. Pozvale smo još nekoliko autora, pa su ostali oni koji su se ohrabrili upustiti u ovaj proces. Radili smo često skupa, online, preko zooma, noću, do sitnih sati, razgovarali o idejama, o scenama, o likovima i nastojali inspirisati jedni druge. Koristili smo i materijale koje smo već skupile u intervjuima koje smo Ina i ja pripremili godinu prije. Skupljale smo i dalje priče od naših poznanika putem mailova, čitale i nadopunjavale naše djelo. Na kraju su u konačnoj verziji teksta koja se djelimično promijenila tokom procesa učestvovali i sami glumci i glumice, obogaćujući tako naše djelo dodatno.
Režiju je radio Sandin Puce pod mentorstvom velikog Luca Percevala.
MAJA_Da, Sandina poznajem iz djetinjstva, kretali smo se u i istom društvu. Kad sam došla u Berlin, naš zajednički prijatelj, pjesnik, Mehmed Begić mi je rekao da mu se javio i dao mi njegov kontakt. Sandina prije toga sigurno nisam vidjela nekih desetak godina, a onda sam mu se javila na Mešinu inicijativu. Završio je režiju u Njemačkoj i ostao raditi i živjeti u Berlinu. Ina i ja smo bile oduševljene načinom na koji razmišlja i njegovom kreativnošću. Ponudile smo mu saradnju, zapravo je to i njegova prva pozorišna režija. A Luka sam upoznala prije dvanaest godina na festivalu koji je organizovao East West Centar u Sarajevu. Luk je tad dolazio sa predstavom koju je rezirao za Schaubühne, Smrt trgovačkog putnika i držao radionice glumcima i rediteljima. Učestovala sam na njegovim radionicama i imali smo priliku mnogo pričati i upoznavati se kroz rad na sceni. Nakon toga sam poželjela opet nekad raditi s njim. Ina je predložila da mu se javimo. Napisala sam mu pismo i nadala se da će me se sjetiti. Na našu radost, odmah je odgovorio, iznenađen i oduševljen. Došao je u Berlin, nakon razgovora nam je ponudio mentorstvo. Bilo je veliko zadovoljstvo učiti od Luka. Njegova masšta je neograničena i životno iskustvo koje nosi sa sobom i koje nesebično dijeli sa svima je neprocjenjiv poklon koji smo dobili od njega.
Ono po čemu je posebna ova predstava je njena netipična pozornica. Naime, komad je postavljen u kući Vertwaltherhaus u centru Berlina koja je okružena starim grobljem. Zahvaljujući scenografu Draganu Dendi i dizajnerima zvuka Enesu Zlataru i Janu Longerichu sredinom oktobra ove godine Verwalterhaus je izgledala autentično, kao da je prošla kroz vremeplov i smjestila se u centar Sarajeva tokom opsade 1994. Koliko god je posebna scena predstave, toliko je i ograničavajuća i isključivo vezana za taj prstor, da li ćemo ikad imati priliku pogledati predstavu u nekom od gradova u BiH?
MAJA_Jako nam je bilo bitno da srušimo šetvrti zid između publike i glumaca kako bi publiku, donekle mjere, izjednačili sa glumcima. Željeli smo da se publika osjeća također kao stanovnik te kuće/zgrade jer jedino tako uspjevaju da dožive sva iskustva kao svoja i ohrabre se da se smiju našim zajedničkim anegdotama nastalim upravo tu u tom trenutku, bar se tako činilo. To nam je bilo važno jer smo shvatile da se ustručavaju smijati anegodatama koje smo prepričavali iz rata. To nas je potaknulo da se pozabavimo tematikom humora, a potom da istražujemo još dublje ali konkretnije, tematikom humora u ekstremnim okolnostima a u našem slučaju je to bio rat. Sad dolazim i do odgovora vezano za gostovanje u BiH. Naša namjera jeste da dođemo i da postavimo ili odigramo predstavu u BiH. To uvelike zavisi i od naših partnera, sponzora, saradnika ali i mjesta igranja. Nadamo se da ćemo naći adekvatnu “pozornicu” za našu predstavu.
Predstava je okupila glumce i glumice iz zemalja bivše Jugoslavije. Kako je izgledao proces biranja glumaca i glumica za predstavu?
MAJA_To su mahom naše kolege i kolegice koje smo već poznavale i za koje smo vjerovale da bi se dobro uklopile u cijelu priču, Vernesa Berbo, Jasmina Musić, Toni Gojanović. Ukazali smo im povjerenje i ponudili im da budu dio naše priče, a koji su ugradili svoje lične ratne priče u komad i na taj način obogatile dodatno priču. Jedino Mehmeta Yilmeza iz Gorkog teatra nismo poznavale lično. Njega je preproučila kolegica Berbo, koja je već sarađivala s njim i imala odlično iskustvo. Mehmet je bio savršena karika zajedno sa još jednom kolegicom Mirom Kresse koja se prvi put našla na sceni i zaigrala u pozorišnom komadu. Mira ima sedam godina i igrala je djevojčicu Ninu koja je ujedno bila i okosnica drame jer sve sto publika vidi je Ninino sjećanje na ratne dane u Sarajevu. Aleksandar Teslu je takđer porijeklom sa naših prostora ali već dugi niz godina živi i radi u Berlinu. Igrao je već u mnogim teatrima i filmovima diljem Njemačke, Austrije i Švicarske.
Da li je ovakva predstava ‘one lifetime project’ ili mislite da biste mogle ponoviti ovakav uspjeh? Da li se vaša saradnja završava na ovoj predstavi ili možda imate u planu još neki zajednički projekt?
MAJA_Pa to sad zavisi od naših apetita i ambicija. Mislim da ni Ina ni ja nismo iskrica koje povremeno zaplamti i brzo se ugasi. Radimo i radile smo do sada sjajne stvari i sigurna sam da ćemo još kako zajedno, tako i odvojeno napraviti još važnih i sjajnih projekata. Da li će biti ovog uspjeha, to zavisi od mnogo faktora, ne samo od naše angažiranosti i posvećenosti nego ponekad i od toga da li su nam se sve karte poklopile ili ne. Nažalost to je tako, nekad je pitanje sreće i trenutka. Mislim da smo mi uhvatile trenutak i iskoristile ga jako dobro.
Predstava je nastala pod pokroviteljstvom Grada Berlina / Hauptstadtkulturfonds, Rudolf Augstein Stiftunga, TuWas Stiftunga, te Heinrich Böll Stiftunga iz Berlina i Sarajeva, a u saradnji sa Deutsches Theatreom. Mislite li da biste ikad dobile takvu podršku u BiH? Da li je Berlin zaista ‘obećana zemlja’ za sve svjetske umjetnike i kreativce?
INA_Da smo u BiH započele ovaj projekt neke stvari bi bile mnogo lakše, a neke mnogo teže. Vjerovatno ne bismo mogle obezbjediti isti budžet, ali bi organizacija bila mnogo lakša, čini mi se. U Njemačkoj ima dovoljno sredstava za kulturne projekte, međutim proces aplikacija i količina dokumenata i pismenih obrazloženja koja se moraju predati je enormna, te i dalje ništa nije zagarantovano, pitanje je sreće, koju smo mi očito imale sa ovim projektom. Ne znam da li je Berlin obećani grad za sve umjetnike i kreativce, mislim da nam je šansa ista gdje god da smo, mislim da je upornost presudna u ovom slučaju.
MAJA_Slažem se da je upornost najbitnija. Ali pomalo vjerujem da su ipak veće šanse da se napravi ovako velik projekt u Berlinu ili bilo gdje drugo Njemačkoj nego kod nas, bar kad je riječ o samostalnim projektima i slobodnim umjetnicima.
Berlin – pravi multikulturalni grad prepun umjetnosti, kakva je inače pozicija umjetnika, muzičara s Balkana u gradu u kojem u jednoj ulici živi bar još 20 umjetnika/ca?
INA_Ono što jeste prednost Berlina/Njemačke je da uvijek ima publike na pretek šta god da se dešava, novaca također ima dovoljno u vidu kulturnih asocijacija i fondova. Preinspirativno je živjeti gdje se svaki treći, četvrti čovjek bavi nekim vidom umjetnosti, i ukoliko imaš dovoljno snage, inspiracije, elana i strpljena da se boriš sa silnim aplikacijama i birokratijom, mjesta i novaca ima dovoljno za sve umjetnike koji ovdje žive.
MAJA_Divno je što na svakom koraku nailazis na inspiraciju. Imam osjećaj da se svi ljudi koji ovdje žive bave nekom vrstom umjetnosti. I to je nekad naporno, ali i nije. Nekad je jako je lijepo, spontano, opušteno, inspiracija na inspiraciju, dosta se eksperimentiše, ispituju se vlastite i tuđe granice, a sve kroz kreativnost i dosjetljivost.
Koje su sljedeće stepenice u vašim karijerama, ako ih možete predvidjeti?
INA_Trenutno je film Deset u pola, za koji sam radila kostimografiju, u distribuciji širom regije, što me jako raduje, iako sama još nisam imala priliku da ga pogledam, a jedva čekam. Što se predstave tiče, imamo u planu da nastavimo dalje igranje ove predstave, da putujemo eventualno po festivalima, ili da je čak opet nekad iduće godine igramo u Berlinu, što će zahtjevati ponovni proces traženja podrške od fondacija i asocijacija, ali ovaj put će vjerovatno biti lakše s obzirom na to da nam je sad taj proces u potpunosti poznat.
MAJA_Definitvno planiramo budućnost predstave a pored toga ja bih trebala snimati slijedeći mjesec za jednu popularnu njemačku seriju. Omiljenu seriju svih Njemaca, bar po onome što mi rekoše, a ja je poznajem još iz doba izbjeglistva. Eto, toliko godina se snima ta serij, kultna je i njihov klasik. To me jako veseli.