Kosovska rediteljica, scenaristica, montažerka i producentica Norika Sefa jedna je od najistaknutijih autorica nove generacije evropskog filma. Njen dugometražni prvijenac Looking for Venera osvojio je brojne međunarodne nagrade, a upravo za taj film Sefa je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti na Sarajevo Film Festivalu. Film se istakao suptilnim, ali snažnim prikazom ženske perspektive i ličnog oslobađanja unutar zatvorenih društvenih okvira.
Ove godine, Norika Sefa se na Festival vratila u novoj ulozi – kao članica žirija iste te nagrade, koja se dodjeljuje ostvarenjima što na promišljen način doprinose vidljivosti, ravnopravnosti i osnaživanju žena u kinematografiji. Žiri je ove godine nagradio film Bog neće pomoći rediteljice Hane Jušić, prepoznajući njegovu autentičnu posvećenost prikazivanju kompleksnosti ženskog iskustva izvan stereotipa i očekivanja.
U ovom razgovoru s Norikom Sefom otvaramo važne teme o položaju žena u filmskoj industriji – kako evropskoj, tako i regionalnoj – o promjenama koje se tek naziru, ali i o snazi filma da kroz male, promišljene izbore mijenja način na koji posmatramo svijet oko sebe.
Bili ste prva dobitnica Nagrade za rodnu ravnopravnost za svoj film Looking for Venera. Kako ste doživjeli taj trenutak i šta ta nagrada znači za Vas, lično i profesionalno?
– Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći otpornost, moraju, i uz to se uče drugačije prihvatati neuspjeh kao dio putovanja. Nagrade poput ove donose jednu drugačiju vrstu svijesti. Ova nagrada nije pitanje statusa, već cijenjenja tog procesa i te perspektive. Također, podsjeća nas, ponekad hitno, da je rodna ravnopravnost u kinematografiji i dalje proces u razvoju. Moramo toga biti svjesni. Za mene je ova nagrada predstavljala priznanje ne samo filmu, već i životnim iskustvima koja on predstavlja. Profesionalno, dala mi je podstrek da nastavim pričati priče koje propituju norme i stereotipe.
Filmska industrija i dalje je duboko neravnopravna. U Evropi, samo 26% produkcija režiraju žene. Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, recimo, većinu izjava za medije davali su muškarci, a samo četiri žene bile dostupne medijima na crvenom tepihu i mediji su se više fokusirali na njihov izgled nego na njihov rad. U Paviljonu, filmu reditelja Dine Mustafića, koji je otvorio Sarajevo Film Festival, žene su uglavnom bile svedene na stereotipne uloge. Kako vidiš ovu vrstu reprezentacije i šta nam ona govori o položaju žena u industriji?
– Nisam bila upoznata s ovim statistikama. Iskreno, nisam to osjetila na Sarajevo Film Festivalu. Bila sam članica žirija koji je dodijelio nagradu najboljem filmu kojeg je režirala žena. Bilo je mnogo filmova koje su napravile žene i koje su također dobile priznanja. Za mene, osnaživanje ženskih glasova u filmu znači davanje sebi dozvole da rizikujemo i budemo uključene u sve faze procesa stvaranja filma. Prečesto se ženama sugerira da se bave pisanjem, planiranjem, dok se tehnička polja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje doživljavaju kao muška domena. Nije samo stvar pristupa, već i promjene mentaliteta koji nas dijeli po rodu. Srećom, to se počinje mijenjati.
U filmu Paviljon, muškarci zauzimaju sve pozicije moći – načelnik, doktor, policija – oni vode revoluciju, dok su žene sporedne: neke šute, druge su seksualizirane ili predstavljene kroz negativne stereotipe, a čak je i smrt prikazana kao žena u brushalerima. Mislite li da ovakva reprezentacija odražava širi problem regionalne kinematografije?
– Nisam gledala film koji spominjete, niti sam čitala o njemu, tako da ne mogu komentarisati taj konkretan primjer. Ali da, ovo jeste problem koji se ponavlja u regionalnoj kinematografiji – ne zato što autori svjesno odlučuju umanjiti žene, već zato što film nasljeđuje kodove društava iz kojih nastaje. Ako društvo daje moć muškarcima kao načelnicima, doktorima, revolucionarima, a žene pozicionira kao tihe, seksualizirane ili potrošne – onda će i film to reproducirati, osim ako svjesno ne odlučimo da te kodove razbijemo. Mene ne zanima samo prikazivanje žena u moćnim ulogama, već i propitivanje samih struktura percepcije koje žene čine simbolima ili ukrasima. Da bismo promijenili film, moramo promijeniti način na koji gledamo svijet.
Kako se rodne barijere manifestuju na Kosovu, gdje je filmska scena još mlada i u razvoju, u poređenju s evropskim kontekstom? Ima li sličnosti i razlika?
– Na mladoj filmskoj sceni poput one na Kosovu, barijere možda izgledaju manje ukorijenjene jednostavno zato što su strukture još u formiranju. Kada je industrija mala, pristup resursima, finansiranju i mrežama često se i dalje odvija po istim rodnim linijama kao i drugdje. Razlika je u tome što su u Evropi ti hijerarhijski odnosi institucionalizirani kroz dugu historiju produkcije i kritike, dok je na Kosovu izazov da se ti modeli ne prenesu. Prednost mlade kinematografije je što se može zamisliti drugačije – i ima priliku da ne ponovi iste obrasce.
Vi ste rediteljica, producentica i montažerka, nosite više uloga. Mislite li da se od žena u filmu često očekuje da rade sve kako bi bile shvaćene ozbiljno?
– Ne nužno. Ja sam autorica koja pravi vrlo lične filmove, i volim biti uključena u različite faze procesa. Istovremeno, dolazim iz male industrije gdje nedostatak infrastrukture često znači da članovi ekipe preuzimaju više odgovornosti da bi se film uopšte realizovao. Za mene, obavljanje više uloga nije stvar dokazivanja sebe kao žene, već realnost rada u okruženju gdje svi doprinosimo na različite načine kako bi film nastao.
Kada se govori o ženskoj perspektivi u filmu – da li Vam taj pojam djeluje osnažujuće ili ograničavajuće?
– Uvijek me zanimalo osporavanje dominantnih narativnih struktura, tu moralizirajuću kinematografiju koja nas uči da svaki lik mora proći kroz predvidivu transformaciju i postati cliché, svodeći složene ljude na predvidljive narativne stereotipe. Na isti način, i termin female-centered film može postati još jedna vrsta kalupa, još jedna normativna etiketa. Meni nije važno da li je film napravljen od strane žena ili je film o ženama, već da li narušava pretpostavke i poziva nas da osjećamo izvan unaprijed zadanih uloga ili pogleda. Za mene, žensko u filmu nije kategorija – to je pukotina u sigurnosti načina na koji smo naučeni da gledamo svijet.
Šta mislite da je ključno za pravu sistemsku promjenu – kvote, institucionalne politike, edukacija, mentorstvo… ili sve zajedno?
– Nije samo stvar pristupa, već mijenjanja načina razmišljanja koji nasljeđujemo, vrste edukacije koja još uvijek dijeli posao po spolu. Sve počinje upravo od te baze.
Vi ste aktivni i u podučavanju i predavanju. Kako mlade žene koje se bave filmom danas doživljavaju rodnu ravnopravnost? Jesu li svjesnije i glasnije, ili se i dalje suočavaju s istim nevidljivim preprekama kao i tVi na početku?
Kad je riječ o podučavanju, u različitim dobnim skupinama još uvijek postoji teret da pišu priče koje će uspostaviti njihovu sliku na ekranu, kao da nešto moraju ispraviti. Ili pak osjećaj hitnosti da ispričaju vlastite priče. Mnoge studentice nikada nisu vidjele sebe ili svoje iskustvo predstavljeno na filmu, ili su vidjele pogrešnu, nepotpunu sliku. Značajan prvi korak je da počnu razmišljati kako da prikažu svoje iskustvo. Mnoge su odrasle u okruženju gdje su razgovori o reprezentaciji, inkluziji i moći u industriji vidljiviji nego što su bili kada sam ja počinjala. Zapravo, vidim da je dio moje uloge kao profesorice da ih podržim da se dalje razvijaju, ali i da ih stalno podsjećam da propituju ono što im je unaprijed definirano.
Koji su pozitivni primjeri osnaživanja žena koje ste vidjeli u evropskoj kinematografiji i koji bi mogli poslužiti kao model za naš region?
– Sve je više žena uključenih u različite aspekte filmskog stvaralaštva. Također, pojavljuju se novi pristupi i priče koje ne djeluju kao da nastaju iz potrebe da se pozicionira ženska perspektiva ili lik, već im se jednostavno dozvoljava da u potpunosti postoje na ekranu i ostvare svoj puni potencijal.
Gledajući unaprijed – kako za Vas izgleda prava rodna ravnopravnost u filmu i gdje vidite sebe u toj borbi za promjenu?
– Ne želim se fokusirati na riječ borba, ne volim taj izraz. Mislim da ću pažnju usmjeravati na to kako priče na kojima radim izazivaju ili uznemiravaju postojeće norme. Da poremete neka očekivanja, da koriste film kao sredstvo za propitivanje onoga što nas okružuje. Vjerujem da se promjena može desiti i kroz te male izbore – u načinu na koji sarađujem sa svojim saradnicima, u tome šta zajedno stavljamo u fokus, i kako svaka ličnost doprinosi oblikovanju svijeta koji prikazujemo. Mislim da na taj način mogu doprinijeti kretanju ka toj ravnopravnosti.