Nakon četiri EP izdanja i koncerata širom Evrope (Montreux Jazz Fest, Cully Jazz Festival, Sarajevo Jazz Fest, Ljubljana Jazz Festival, Alternative Dublin Festival itd.) muzičarka Lana Kostić – Lakiko 14. aprila izdaje prvi album What To Do, How To Live?
Prateći audio-vizualni kratki film LAKIKO | A HYBRID IDEA također će biti objavljen 14. aprila. Film je osvojio nagrade na filmskim festivalimaStockholm City Film, European Cinematography AWARDS ECA, Experimental Dance & Music Festival 2022, a bit će prikazan i u New Yorku na Black Bird Film Festu krajem aprila ove godine.
What To Do, How To Live? je Lakikin debitantski album i otpjevan je gotovo u potpunosti na bosanskom jeziku koristeći vokalnu tehniku iz tradicije sevdalinke i klasičnog pjevanja. Komad eksperimentalnog performansa, umjetnička vizija izvučena je iz perioda duboke kontemplacije, osvrtanja unatrag, razmišljanja o savremenom balkanskom iskustvu, njenom odrastanju u Sarajevu, ožiljcima i teškoćama koje su grad i ljudi morali da podnose i razmišljanju o tome kako će se odvijati budućnost.
Prateći kratki film, Lakiko – hibridna ideja, u režiji njemačkog reditelja Manfreda Borscha, sniman je na različitim lokacijama u Sarajevu i okolini i osvojio je nagrade, uključujući najbolju režiju na Stockholm City filmu 2022., a javno će biti objavljen u 14. aprila 2023.
Lakiko trenutno živi u Lucernu u Švajcarskoj. Nakon školovanja za klasičnu violončelisticu na akademiji u Bremenu i unverzitetu umjetnosti u Bernu, Lakiko je stvorila svoj zvučni svijet uz pomoć odjeljenja za neurologiju u Bielu. Povezana sa EEG mašinom, eksperimentisala je sa
violončelom i glasom istovremeno koristeći svoje moždane talase kao partituru. Materijal koji je rezultirao doveo je do serije koncerata širom Evrope.
Balkanski narod, neobična klasika, beskrajni glissandi loopovi, jeziva i vrpoljljiva elektronika, te violončelo: uvijek iznova, tiho i ljuto.. Sve Lakikine pjesme su prožete političkim sentimentom ali na njen veoma nepolitički način sa temama o šansama ili nedostatku promjene društvene klase (Tobogan), rodnoj ravnopravnosti (The Woman Is Stronger Than The Man In Me), i našu sklonost kao društva da ponavljamo iste stvari iznova i iznova (Junaci).
Za Lakiko, umjetnost i politika su isprepletene.
– Muzika je najveći dio mog života. I obrnuto, moj život je najveći dio moje muzike, objašnjava ona.
Lanino prvo upoznavanje s violončelom bilo je prilično zanimljivo koje se dogodilo kada je imala samo 4 godine.
– Vozila sam se s majkom u liftu i nešto pjevušila, a koncertni majstor Zagrebačke filharmonije u to vrijeme, koji je također bio u liftu, rekao mi je da imam dobar sluh i ogromne ruke i da moram svirati violončelo, kaže ona.
Taj susret u liftu zauvijek joj je promijenio život. Kao klasična violončelistica Lana je nastupala u Zürcher Oper, Theater Bern, Theater Bremen. Sarađivala je na raznim interdisciplinarnim projektima u savremenom pozorištu (Biennale München, Reitschule Bern, Konstanzer Musiktage, Musikfestival Bern), te izvodila i pisala muziku za film i pozorište.
Lakiko je mračna i introspektivna kombinacija akustičnog violončela obogaćenog nizom efekata s mističnim onostranim pjevanjem i vokalizacijama, zapanjujuća je i moćna. Tim prije, s njenom teškom temom za koju kaže da je mogla biti otpjevana samo na njenom maternjem bosanskom jeziku, jer nema drugih riječi kojima bi se ove misli izrazile.
– Moj ‘najglasniji’ osjećaj jeste taj da ništa ne mogu promijeniti, a ne želim prihvatiti ta pravila igre. Na kraju krajeva, ja sam napustila Sarajevo. Zato uvijek moram istaći da nemam pravo ni da kritikujem, ni da kažem nešto. Ali eto, iako sam ja napustila Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, nije ono napustilo mene pa se kroz muziku još uvijek bavim njime, zaključuje Lakiko.