Maja Salkić, talentirana glumica koja osvaja srca publike svojim izvanrednim izvedbama na pozornici i ekranu, nedavno je preuzela ulogu direktorice u prestižnom pozorištu SARTR, čime je postala prva žena na čelu ove renomirane institucije. U kratkom vremenskom periodu od samo devet mjeseci, ostvarila je impresivne rezultate, s četiri premijere i novom predstavom u pripremi. Posebu pažnju je izazvalo uspješno gostovanje SARTR-a sa predstavom Moj sin samo sporije hoda u okviru Teatar festa Petar Kočić na sceni Narodnog pozorišta RS. Uprkos političkim pritiscima predstava je uspješno odigrana i nagrađena dugim aplauzom i ovacijama. Njena vizija i stručnost su itekako doprinijele oblikovanju nove perspektive i svježine u SARTR-u.
Umjesto na početku sezone, intervju s tobom pred kraj teatarske sezone. Prva žena na čelu SARTR-a. Veliko! Kako si se osjećala kad su ti saopštili da si ti prvi izbor za novu direktoricu ovog pozorišta duše?
– Na samom početku jesam dobila upit da budem VD direktora i nije bila laka odluka. Iskreno, nikada nisam razmišljala da budem na nekoj odgovornoj poziciji. Čak sam taj put zamišljala mnogo drugačijim. Bila sam pet mjeseci u poslu i kako sam od samog početka predano i punom sobom radila, iz projekata koje smo pokrenuli i podrške se razvila moja odluka da se prijavim na konkurs. Mada sam mislila da sam tu u tranzicijskom periodu. Složile su se određene stvari. Mnogo sam razgovarala sa kolegama, porodicom i prijateljima i osobama koje smatram da mi mogu dati ispravan i pametan savjet. Sa samom sobom su razgovori bili najteži. Ali evo danas kada sam tu ne želim govoriti o problemima i preprekama nego sve pretvarati u izazove i nalaziti motiv za unapređenje.
Na vrlo ružan način i sa mnogo buke smijenjeni su posljednji direktori SARTR-a i Kamernog teatra 55. Odmah na samom početku si se suočila sa predrasudama i optužbama da si doslovno očistila kuću pozorišta, kao da ima nešto loše da se očisti svoja kuća. Gdje pronalaziš motivaciju i inspiraciju da ‘očistiš’ pozorište? Koliko treba hrabrosti i želje da se bude direktorica jednog pozorišta s obzirom na to da je kultura uglavnom na marginama u BiH?
– Sve što sam imala za reći na temu odlazaka i dolazaka direktora sam rekla na samom početku. Svjesna sam da su direktori zamjenjivi i prolazni. Profesija je nešto što nam niko ne može oduzeti. Lijepo je kad kolege i publika prepoznaju rad i trud. To uvijek imponuje. Predrasude su nešto na što smo na Balkanu navikli, sigurno da nije drugačije u cijelom svijetu. Nismo tu posebni, možda su načini i borbe ponegdje sofisticiraniji ali je rezultat isti. Svjesna sam gdje je SARTR i kako je kao teatar nastao i prema tome imam veliko poštovanje, kao i prema svim kolegama koji su radili u SARTRu. Devetnaest godina radim i nikada nisam imala odnos kao glumica/uposlenica koja obavlja svoje zadatke. Jako su me interesovali izbori tekstova, reditelji koji su angažovani, radionice, repertoar. A pored tog umjetničkog segmenta odnosila sam se prema prostoru kao u svojoj kući sa željom da je čisto, uredno, prezentno i da publika uživa. Mislim da smo mi i našim odnosom marginalizirali kulturu i da se uvelo ustaljeno mišljenje kako nas mnogi ne žele. Nas nema mnogo i pokretači smo izvrsnih projekata, uvijek smo na strani ljudskosti i humanosti. Postoje, nažalost izuzeci koji našu profesiju diskreditiraju. Stoga jednostavno razmišljam da ne postoji nemoguće, možda zvuči kao utopija. Znamo koje su nam mogućnosti, prije svega mislim na ograničene budžete i manji broj uposlenih ali radom i upornošću može se mijenjati i mnogo, mnogo više postići. Vjerovatno sam takvih stavova jer pripadam generaciji koja je morala stvarati iz ničega, u tome smo magovi. Teško je ubijediti, posebno gostujuće saradnike da iz toga izađu čuda. Čuda se dese i iznenade. Moja motivacija su ljudi, kolege, saradnici. Imam fenomenalnu komunikaciju sa mnogima, od velike su mi pomoći, slobodna sam da pitam, da se provaljujem ali i da mnogo naučim. I slažem se da je prava riječ hrabrost, ali i odgovornost. U pozorištu se mora biti, imati dobru saradnju i biti dostupan. To sve čini da je u pitanju rad od 24 sata, vikendima i praznicima. Nisam ljubiteljica osrednjosti i proizvoljnosti. Volim inovacije u pozorištu. Uživam kad se granice u glumačkom, rediteljskom i tehničkom smislu pomjeraju. Uzbuđuje me i emotivno motiviše svaki izvanredan trenutak na sceni i u pozorištu. Administrativni dio mi je najizazovniji jer nisam nikad imala posla sa papirima… ali nikad ne reci nikad. Snalazim se i imam podršku i to je najbitnije. Svaki dan učim i sad mi je mnogo toga manje strano.
Mislim da smo mi i našim odnosom marginalizirali kulturu i da se uvelo ustaljeno mišljenje kako nas mnogi ne žele. Nas nema mnogo i pokretači smo izvrsnih projekata, uvijek smo na strani ljudskosti i humanosti.
Nakon medijske buke tokom smjene direktora, kako komentiraš totalnu nezainteresiranost medija kad su imenovani novi direktor Kamernog, i ti, kao nova dikretorica SARTR-a?
– Zanimljivo pitanje. Ne znam, iskreno nisam se osvrtala na sva pisanja i reakcije… izolovala sam se i radila. Ponekad siđem u grad i osjećam se kao da sam pobjegala u neki drugi svijet u kojem nisam uvijek zadovoljna. Kao glumica, publika, pa sad i direktorica, moram biti svjesna gdje živim u gradu sa svim njegovim izvrsnostima, manama i vrlinama, upijati ponašanja i život ljudi. Meni je bilo jako bitno da mediji prate rad teatra, tj. projekte, predstave i napredovanja umjetnika. Iz tih razloga sam napravila sastanke i veoma brzo postigla dogovore. U medijskim istupima često spominjem odgovornost medija, da gledaju predstave, prate rad glumaca, da budu pažljivi, da istražuju i uvijek dobro provjere informaciju. U svijetu postoji AP koji zadnji izbacuje vijesti ali ste sigurni da je tačna i da neće proizvesti kontraefekt. Biranje sagovornika uvijek je sa ove druge strane zanimljivo. Ali to su vjerovatno na kraju lični izbori. Nije lako biti objektivan. Morate puno znati, raditi i gledati. U svijetu instant zvijezda i brzih vijesti, pronalazim odgovor šta se dešava sa medijima. Mi smo u SARTRu puno vremena i truda odvojili na komunikaciju sa publikom preko socijalnih mreža i drago mi je da smo tako nametnuli novi nivo komunikacije svim pozorištima u BiH. Ta vrsta pozitivnih primjera i podsticanja jednih drugih nas interesuje. Sve drugo su samo kratke crtice koje pojedu na desetine novih vijesti. Zadivim se pitanjima novinara za koje osjetim da su se spremili i pogledali predstavu ili saznali nešto više o temi o kojoj se razgovara. Ko uopšte može biti zadovoljan multipliciranjem sadržaja, samo zamišljam kako je takav radni dan dosadan.
Da pređemo na ljepše stvari. Koje su bile najvažnije promjene, osim što si očistila pozorište, koje si implementirala od kad si preuzela poziciju direktorice? Kako su te promjene utjecale na rad pozorište i njegovu publiku?
– Duhovito, ali zaista jesmo očistili. Tako to bude poslije ljetne pauze. Posmatram zadnjih dana ukrajinske umjetnike na probama za predstavu Othelo, s kojim poštovanjem ulaze u teatar, a na scenu kao na sveto mjesto. Od jednostavnog odnosa prema prostoru, do poštovanja prema kolegama a potom i odnosa prema radu i kreacijama nastaju briljantne stvari, a nemjerljive kao primjer mladim kolegama. To su trenuci koji me ostavljaju bez daha i ponize me da drugačije razmišljam. U administrativnom smislu stvari nisu najbolje funkcionisale. To je bio ozbiljan višemjesečni temeljit i timski rad. Kad se to posloži još će biti lakše. Bila sam u obavezi napraviti četverogodišnji plan. Nije bilo lako. Čak i neka mala panika da li ispravno razmišljam i da li će se sve moći realizovati. Želja je bila stabilnost, dobri tekstovi i glumački zadaci. Priče o ljudima koji svaki dan srećemo, marginaliziranim, potlačenim malim ljudima ali i pojedinicima koji mogu svojim idejama i djelima, dobrim i lošim, napraviti zemljotres u cijelom svijetu, stigmatizirati cijele zajednice. Jedan sjajan umjetnik je rekao, polazite uvijek od stanovišta da literaturu koju postavljate je neko zaista proživio. To su lične veoma emotivne i dirljive priče. Nastavak saradnje sa studentima i mladim umjetnicima, radionice, obrazovni segment koji će polučiti dobru predstavu ili projekt. Sve su to načini kako teatar u budućnosti može napredovati. U razgovorima sa kolegama iz evropskih pozorišta, jasno nam je svima da aplikacije posebno evropskih grantova traže uključivanje osjetljivih kategorija kao i mladih ljudi koji bi učili posao i bili osnaženi. Sve su upute već davno postavljene i jasne, samo treba pratiti korake i praviti promjene. U našoj sredini nije lako, puno energije je potrebno kako biste ubijedili ljude da su namjere dobre. Empatija i etika, to su dvije osnovne stvari koje bismo svi trebali pronaći u pozorištu.
Koliko je teško održavati ravnotežu između umjetničke vizije i poslovnog upravljanja kao direktorica pozorišta?
– Sigurno bi bilo lakše i prohodnije baviti se samo umjetničkim segmentom i projektima u teatru. Ali sad kako su stvari poredane moj zadatak je puno složeniji, iziskuje poznavanje svakog segmenta pozorišta kao cjeline. Nekad je to jednostavnije jer odmah u početku znate šta se može izvesti, a šta ne, za šta bi se trebalo posebno potruditi, a šta zaista nema smisla. Moj rad kao glumice i dijela ansambla mi je samo još više pojačao strast i ljubav prema predstavama i istraživanju. Na probama se osjećam kao kad u nekim zrelim godinama pronađete ono što ste tražili cijeli život. Neopisivi su ti momenti. To mi je najbolji odmor, radni odmor od svakog stresa i problema.
U našoj sredini nije lako, puno energije je potrebno kako biste ubijedili ljude da su namjere dobre. Empatija i etika, to su dvije osnovne stvari koje bismo svi trebali pronaći u pozorištu.
Postoji li neka posebna poruka koju bi željela prenijeti ženama koje žele ostvariti visoke pozicije u umjetnosti ili kulturi?
– Žene rade uporno i mnogo, u muškom svijetu nije jednostavno. Šanse jednake za sve koji imaju znanje, motiv, disciplinu i želju za radom ne prave razliku ko ste. Ukoliko je rezultat ispravan, on vas kvalificira za dalje. Kada izađete iz prostora u kome stvarate, a pozorište se stvara 24 sata, čeka vas porodica, prijatelji i sve druge životne obaveze. Na kraju dana nekad i padnete. Sutra je novi dan.
Za 9 mjeseci mandata na poziciji direktorice, SARTR je realizovao četiri premijere i pripremi je nova predstava. Međutim, ono što se posebno izdavaja je gostovanje SARTRa u Banjoj Luci u okviru Teatar festa Petar Kočić. I oko toga se podigla velika prašina. Buru je najprije izazvao jedan tvit kćerke Milorada Dodika a poslije su se zbog gostovanja u RS-u tražili i krivci. Ostavimo sa strane te negativne stvari, šta zapravo znači za Sarajevo i Banja Luku to gostovanje? Šta znači za teatar?
– Da, premijerama predstava Moj sin samo malo sporije hoda, Totovi, Call me God i najnoviji koprodukcijski projekt Istina ili Izazov polako pokazuju put naše timske zamisli. A na festival Petar Kočić u Banjoj Luci smo se prijavili sa predstavom Moj sin samo malo sporije hoda, selektorica je odabrala predstavu u zvanični program. Naše je zadovoljstvo bilo igrati u Banja Luci. Po izvrsnim i posebnim reakcijama publike potvrdili smo kvalitet predstava kao i emotivnu vezu sa publikom. Dočekani smo veoma profesionalno od strane kolega iz Narodnog pozorišta Republike Srpske. Mi se svi jako dobro poznajemo i sarađujemo, pozitivni i profesionalni ljudi nemaju problem u komunikaciji. Kulturni radnici i sportisti su uvijek bili pokretači, pravili smo ispravne poteze i otvarali prostore jedni drugima. Politiziranje i nacionalizam nisu dobrodošli u našim ustanovama. Ostala sam pri stavu da ne želim davati komentare na sve okolnosti i medijske navode u vezi tog gostovanja. Pozorište i predstave dovoljno govore za sebe i prave spone između pozorišnih kuća i publike. Dobri ljudi se uvijek prepoznaju i oni su iznad politike. Vrijeme je da zajedno gledamo u budućnost. Za SARTR je jako bitno da održava repertoar na svojoj matičnoj pozornici ali i da naše predstavu igraju širom Bosne i Hercegovine. To je naša obaveza i odgovornost.
Na šta si najviše ponosna u ovoj prvoj godini mandata direktorice pozorišta?
– Trenutno smo u procesu proba za predstavu Othello Williama Shakespearea u režiji Oksane Dmitrieve, izvrsne ukrajinske redateljice. Probe su čista umjetnost i uživanje za cijelu ekipu. Ponosna sam da smo u SARTRu ujedinjeni, da razmišljamo zajedno, da smo otvoreni za sugestije, da smo se podsjetili šta je misija pozorišta i da radimo smisleno. Ponosna sam na svakog člana publike i izuzetno zahvalna.
Dobri ljudi se uvijek prepoznaju i oni su iznad politike. Vrijeme je da zajedno gledamo u budućnost. Za SARTR je jako bitno da održava repertoar na svojoj matičnoj pozornici ali i da naše predstavu igraju širom Bosne i Hercegovine. To je naša obaveza i odgovornost.
Članica si SARTR-a od 2004. najdraža uloga? Zašto?
– Nemam najdraže uloge, imam drage predstave i trenutke u njima. Predstave u kojima imamo odličnu atmosferu u smislu druženja, dobre energije. Postoji nekoliko procesa koji su mi bili značajni u gumačkom sazrijevanju, a predstave na kraju nisu doživjele velike uspjehe zbog raznoraznih okolnosti. Dobri, sigurni i kvalitetni reditelji i dobar glumački ansambl su blagodat za glumce i zato radeći sa takvim rediteljima kao da sam svaki put prolazila kroz masterclass.
Pozorišta ne mogu mijenjati svijet, ali pojedinačne svjetove itekako mogu.
Kako vidiš budućnost pozorišta SARTR i njegovu ulogu u savremenom društvu? Kakve planove imate za dalji razvoj pozorišta?
– Pozorišta ne mogu mijenjati svijet, ali pojedinačne svjetove itekako mogu. Pozorišta su utočišta i prostor unutarnjih promjena. Pozorišta su mjesta druženja, okupljanja i građenja lijepih misli. Pozorišta su magija i velika uzbuđenja, prostori ohrabrenja, utjehe i najljepših emocija. Pozorišta nas podsjećaju kako da budemo dobri ljudi. Nadamo se da će svi naši planovi u teatarskom, estetskom, tehničkom smislu biti uspješno realizovani i da će publika to prepoznati i podržati nas.