Udruženje za kulturu i umjetnost Crvena upriličilo je izložbu MODRA, LJUBIČASTA, ZELENA, ŽUTA, 20. decembra 2024. u svojim prostorijama. Izložba je okupila osam sjajnih umjetnica iz Bosne i Hercegovine: Adelu Jušić, Almu Gačanin, Jelenu Fužinato, Kasju Jerlagić, Lanu Čmajčanin, Milu Panić, Milenu Ivić i Sašu Tatić.
Nakon osam godina postojanja u prostoru koji pamti stotine okupljanja, događaja i aktivnosti, organizatorice su odlučile preći granice svakodnevnog rada i života, pretvarajući kancelariju u galeriju. Prostorije Crvene prvi put su postale dom umjetničke izložbe.
– Na početku se činilo gotovo nemogućim organizovati izložbu u našem prostoru. Nakon razmatranja drugih prostora i brojnih neuspjelih komunikacija s općinskim vlastima, shvatile smo da je naša kancelarija najprirodnije okruženje. Ovo je mjesto koje volimo, u kojem radimo i živimo, istaknula je Andreja Dugandžić, izvršna direktorica Crvene, multi-medijalna umjetnica i istraživačica.
Dugandžić je istaknula kako transformacija ovog prostora nosi simboličnu težinu. Napomenula je da je zgrada, čiji je vlasnik nekada bio Avram Levi, industrijalac i vlasnik Tvornice čarapa Ključ, povezuje prošlost ženske borbe s današnjim naporima za pravdu i jednakost. Tvornica Ključ bila je jedno od mjesta organizovane ženske borbe, a izložba Modra, Ljubičasta, Zelena, Žuta nastavlja taj duh otpora.
Izlječenje, transfomacija i revolucija
Izložba okuplja osam bosanskohercegovačkih umjetnica, čije radove povezuje borba protiv rodno zasnovanog i sistemskog nasilja. Naslov izložbe metaforično opisuje proces suočavanja s nasiljem i zacjeljivanja. Boje – modra, ljubičasta, zelena, žuta – predstavljaju faze modrice, od trenutka povrede do procesa oporavka. Modrice nisu samo vizualni prikaz boli, već i znak otpornosti tijela i duha. Ova simbolika odražava stvarnost žena koje preživljavaju nasilje: proces ozdravljenja je bolan, trajan i složen, a trauma ostavlja svoje tragove.
Osam umjetnica pred publiku postavlja osam ličnih obračuna s nasiljem, aspektima ovog iskustva kao zajedničkog, kao univerzalnog, a u isti mah iskustva s hiljadu lica i oblika. Iz različitih perspektiva, umjetnice odgovaraju na nasilje koje živi i preživljava i institucionalno i kapilarno u različitim oblicima, uvijek spremno da pomoli svoju ružnu glavu odnoseći još jednu od naših. Sistem koji je apsolutno gluh na naše povike: Niti jedna više, Niti jedna više, Niti jedna više!
– Kad smo pozvale umjetnice da se uključe u izložbu i produciraju nove radove niti jedna nije ustuknula pred temom, niti jedna nije rekla da je to nešto s čim se ne može povezati, nažalost, sve smo u našim životima prošle kroz neka iskustva nasilja, neka sa manjim, neka sa većim posljednicama. I da se složim sa Simone de Beauvoir koja kaže da se ‘ženom ne rađa nego se postaje’, sigurno se postaje kroz sve te činove nasilja koji se vrše od kolijevke do groba, na ulici, na poslu, na internetu, u školi, instutucijama, kod doktora i tako dalje, istakla je Dugandžić.
Izložba Modra, Ljubičasta, Zelena, Žuta pokušaj je da se kroz različite umjetničke pozicije suočimo sa sistemskim nasiljem nad ženama. Stoljeća neprekinute borbe pokazala su svu žilavost patrijarhata, njegovu ukorijenjenost i otpornost, njegovu sposobnost transformacije kroz vrijeme i kolaboracije sa sistemima na snazi kao i odlučnost snaga koje ga održavaju i njeguju. I sam naslov izložbe upućuje na snažan no često zapostavljen proces iscjeljenja od nasilja.
– Mi se također volimo i našaliti sa pozicijom ove naše kancelarije, dobro smo pozicionirani, okruženi saučesnicima u čitavom jednom sistemu nasilja, tu su policija, crkva, shopping centar, parlament, međunarodna zajednica, svi oni su odgovorni za smrt osam žena ove godine, šeszdeset u proteklih šest godina. Ove godine je porastao broj prijava, što možemo posmatratti kao neku pozitivnu činjenicu, ali 86% žena se vrati nasilnicima, kaže Andreja Dugandžić.
Ambicija izložbe je naznačiti putanje kojima će se društva morati kretati na putu konačnog raskida s režimima nasilja, dominacije i prisile. Izložba tako želi i da sugeriše ukupni cilj izlječenja, transfomacije i revolucije.
– Posljedice nasilja za neke su puno teže, i za one najranjivije među nama teško je izaći iz nasilja. To nije uvijek stvar vlastitog izbora. Kad žena izađe iz nasilja ona često nema gdje da ode, nema kome da se obrati, sistem nije dovoljno snažan i usaglašen da bi je zaštitio. Zato se žene vraćaju nasilnicima, jednostavno nemaju gdje otići. Sigurne kuće su premale i zašto ih na kraju krajeva ne prave za nasilnike, jer zatvori su rijetka mjesta transformacije duha i ponašanja, kaže.
Dugančić također ističe da je nasilje duboko ukorijenjeno u kapitalističkim strukturama moći.
– Istina jeste da nasilje nije esencijalno muška stvar, ali jeste esencijalno kapitalistička, Iza nasilja stoji jedan big boss, koji ne preže ni pred čim, nego koristi svoju moć za eksploataciju, za pravljenje profita i za nadmoć koja onda rezultira nasiljem. Obraćam se svima njima i da kažem da ih ovog dana, 20.12.2024. optužujemo i želim reći da su krivi svi, naglasila je Dugandžić.
Ova izložba nije samo umjetnički događaj – to je čin solidarnosti, borbe i otpora. Ova izložba je i optužnica i nada, poziv na promjenu sistema koji ne podržava žene kada odluče izaći iz nasilja.
Podržana od organizacija kao što su Fondacija Kvinna till Kvinna, Mediteranski ženski fond, Globalni fond za žene i Međunarodni centar Olof Palme, izložba je svjedočanstvo kolektivne borbe. Inspiraciju i podršku organizatorice su našle u radovima Fondacije Lara iz Bijeljine, Udruženih žena iz Banja Luke i Centra za zdravo starenje iz Novog Sarajeva.
Postavku i vizuelni identitet izložbe osmislila je Lala Raščić, a Enis Čehić pomogao je u kreiranju promotivne kampanje, dajući izložbi prepoznatljiv glas i lice.
Izložba će biti otvorena do 20. januara 2025. svakim radnim danom (osim praznika), od 12:00 do 18:00 sati.