Hrvatska muzičarka Nika Turković ostaje dosljedna sebi i beskompromisno svoja, prihvatajući ranjivost kao izvor snage u nepokolebljivoj misiji da kroz svoju muziku donese šareni goblen sopstvenih emocija i stavova, ali i osnaži žene u patrijarhalnom društvu brdovitog Balkana. Ona kaže da je previše emotivna i da čeka da još malo poraste kako bi slobodno i dovoljno glasno mogla izgovoriti sve što smatra neophodnim, mi kažemo da je na današnji dan Nika dovoljno velika da vikne sve što treba.
Razgovarali smo sa ovm sjajnom muzičarkom o njenoj muzičkoj evoluciji, i svim promjenama unutar njenog ličnog ekosistema o kojima piše, pjeva, govori i mudro ćuti dok ne dođe pravi trenutak – bolovi odrastanja, inspiracija, predrasude, tijesni kalupi, trusno tlo muzičke industrije i rodna neravnopravnost samo su neke od tema kojih smo se dotakli.
Draga Nika, tvoj album prvjenac 11, izašao je početkom prošle godine kao zbirka tvog dotadašnjeg rada. Ako se sada, godinu i pol dana kasnije osvrneš na svoj album i pogledaš svaku pjesmu kao jednu fazu sopstvenog rada, da li bi nešto ipak uradila drugačije, i šta to?
– Ne vjerujem u vraćanje u prošlost kako bih nešto napravila drugačije, pa tako ne gledam ni na svoj rad. Vjerujem da su baš te pjesme u tim trenutima bile ispravne za mene na neki način, pa zato i mislim da ne bih ništa mijenjala. Mislim li da će idući album biti bolji? Da, ali to je poanta odrastanja i napretka.
Kroz 11 numera na tvom prvom albumu čuli smo prkos Kylie Minogue, drčnost Gwen Stefani, bunt Avril Lavigne, i sirovu nježnost Florence, negdje između riječi i melodija naše uši uhvatile su i manje poznate, ali jednako važne i krhke Foxes i Leighton Meester. Koji muzičari i muzičarke su zapravo najviše utjecali na tvoje projekte? Ko te je inspirisao prije svog tog glamura, a ko te inspiriše danas?
– Wow, nisam nikad čula ljepše usporedbe, puno hvala na tome. Mislim da me u djetinjstvu daleko najviše oblikovala Avril, pa onda na faksu BANKS, Oh Wonder, Tove Lo, Years&Years, a onda kad sam krenula formirati svoj stil i skladanje na našoj sceni, mislim da sam najviše slušala Billie Eilish, novu Miley Cyrus, pa Dua Lipu i sada sam nekako u fazi Gracie Abrams/ Lizzy McAlpine u kombinaciji s Paramore. Sve su to neke kombinacije koje me inspiriraju da istražujem svoju kreativnost, pa se ne bunim.
Koja tvoja pesma je najiskrenija? Sa kojom se najdublje identifikuješ i zbog čega?
– Sam(a)! Nisam nikad jednostavnije ispričala sve što sam ikad osjećala u jednom trenutku. A bogme je i Mrzim u toj kategoriji.
Kako doživljavaš koncept snage kroz ranjivost, i kako ga integrišeš u svoj rad i život?
– Pa mislim da je to cijela suština mog pisanja, bar bih ja tako rekla. Najčešće i pišem iz neke ranjivosti, bilo da je pozitivna ili malo manje pozitivna; ali uvijek na kraju želim da i slušatelji i ja osjetimo da to nosi neku snagu.
Da li se muzički ukus Nike Turković, pop zvijezde koja osvaja muzičke podijume, razlikuje od muzičkog ukusa Nike Turković dvadesetdevetogodišnje Zagrepčanke koja uživa u blagodetima svakodnevnog života?
– Ne. To su prilično iste osobe i slušaju iste playliste!
Priče o bolovima rasta, i nazovimo ih hronike slomljenog srca, su fina, zlatna nit koja je protkana kroz sve tvoje pjesme. Koji su to procesi odrastanja bili najbolniji za tebe? Da li si, i kako si ih prevazišla?
– Mislim da je za mene najteži period odrastanja bio onaj u kojem sam morala napraviti baš to – odrasti. To sam najviše imala prilike napraviti na faksu kad sam bila prepuštena sama sebi i kad sam morala naučiti kako funkcionira svijet, kako funkcioniraju ljudi, posao, učenje, traženje neke svoje svrhe, što je ljubav i kakva sve može biti i tako u nedogled. Taj je period bio najveći miks uspona i puno više padova, ali to i jest poanta odrastanja. Najviše mi je drago što sam spoznala što to znači ljubav i u kojim oblicima sve dolazi u životu, a mislim da o tome puno i pišem.
Najviše mi je drago što sam spoznala što to znači ljubav i u kojim oblicima sve dolazi u životu, a mislim da o tome puno i pišem.
Prije nekoliko mjeseci, Nela i ti ste objavile zajedničku numeru Mogu i sama, koja na vrlo elegantan način šalje kratku, jasnu i direktnu poruku o ženinoj kontroli nad sopstvenim životom. Nažalost, upravo ta poruka svakodnevno biva gurnuta u sjenku usred geografskog konteksta u kom živimo. Šta to sve Nika uprkos sjenkama može, želi, i brodi sama?
– Ono što ja sve želim poručiti, imam osjećaj da još ne mogu, ali doći će i to vrijeme. Čekam da budem dovoljno velika, da me nikakve sitne stvari neće moći ušutkati kad pričamo o ovim temama. Svakako mislim da sam uvijek bila dosta jasna o tematikama koje uključuju ravnopravnost i koje slave žene, jer mislim da su žene najbolja bića na svijetu i pri tome stojim.
Kako vidiš ulogu muškaraca u podršci ženskim pravima i ravnopravnosti na Balkanu?
– Imam sreću da sam sada u životu zaista okružena muškarcima koji ponosno nose tu titulu. Ne dječacima, nego baš muškarcima kojima je prirodno i jasno da su žene najdivnija stvorenja na svijetu. I upravo se tako prema njima (nama) ponašaju. Takve ljude, takve muškarce volim, cijenim, poštujem i najsretnija sam da su upravo oni moji prijatelji i moji bližnji. Ono što nažalost vidim i što osjećam oko sebe i oko žena na našim prostorima općenito – me plaši, ne ulijeva mi sigurnost, čini me tužnom, razočaranom, ljutom i pomalo se pitam; protiv koga i za koga se bore ljudi danas? Nadam se da je ono što vidim ipak manjina i da su pravi muškarci uvijek podrška ženama, jer je za mene to neka stvar zdravog razuma.
Da li si ikada osjećala pritisak da se prilagodiš očekivanjima industrije koja su i danas (daleko manje, ali i dalje jesu) oblikovana patrijarhalnim vrijednostima i predrasudama?
– Jesam, ali još uvijek tjeram po svom. Nemam problem s razmišljanjem u malo više poslovnim parametrima, ali imala bih problem da se mijenjam zbog nekog drugog ili zbog neke šablone.
Svakako mislim da sam uvijek bila dosta jasna o tematikama koje uključuju ravnopravnost i koje slave žene, jer mislim da su žene najbolja bića na svijetu i pri tome stojim.
Taylor Swift je 2019. godine u sada već uveliko viralnom intervjuu izgovorila da za žene i muškarce u muzičkoj industriji postoji različit vokabular. Koja su to pitanja koja mediji ne postavljaju tvojim muškim kolegama, a trebali bi?
– To je bio odličan intervju. Rekla bih da bismo svi trebali odgovarati na pitanja o položaju žena u industriji.
Smatraš li da izvođači u današnjem dobu imaju nametnutu odgovornost da kroz svoju muziku šalju i izabrane socijalne poruke? Da li postoji pritisak da stvaralaštvo bude i odraz aktivizma, nasuprot tome da jednostavno bude?
– Mislim čak da i ne toliko više. Čak se više slave izvođači i muzika koji se nikada ne dotiču takvih tematika; što u muzici, tako i u svom osobnom djelovanju. Ja sam uvijek za ono – ako želiš nešto reći, strastven(a) si oko toga i misliš da o tome zbilja znaš dovoljno; reci.
Ako bi mogla da opisati svoj identitet i svoju muziku istovremeno samo jednom rečju, koja riječ bi bila Nika Turković?
– Ajme, užasno teško pitanje, ne volim se više opisivati. Ja bih za sebe rekla da sam previše mekana (emotivna), ali nekako ne želim da to bude moj glavni opis, a ni opis moje muzike, pa je možda bolje da to odgovori netko tko me poznaje i sluša.
Šta je to što bi naučila mladu sebe, ako bi sada dobila priliku da joj se obratiš?
– Rekla bih joj da čeka. Da će sve stići i da će sve doći. I da se više bavi pitanjem što znači ljubav prema sebi, nego ona za koju misli da zna davati drugima.