Oni pristižu, preplavljuju stanice, ulice i stranice novina. Nama još uvijek nedostaje jezik kojim bismo ih definirali, osciliramo između termina kao što su izbjeglica, stranac, migrant, extrakomunitarac, bjegunac.
Ovo skliznuće u alfabetsku prazninu ukazuje na to da nam je teško razumjeti. U slučaju ovog velikog zbijega putevima Evrope, zapravo postoji jedna riječ koja funkcionira. PROGNANI. Nalazimo se pred jednim biblijskim događajem, nezaustavljivim.
Ipak, na kraju, u inat preprekama, historiju piše onaj ko se se suočava s teretom nomada, ko svaku večer postavlja šator i svako jutro ga demontira, ko se suočava s boli razdvajanja i strahom od mračnog mora, ko spaljuje čamce na obali kako ne bi zapao u nostalgiju – slatko iskušenje povratka, historiju piše onaj ko odlazi presijecajući šavove za sobom da bi pronašao bolji život, ništa ne može zaustaviti dvadesetogodišnjaka praznog stomaka i glave pune snova, sjedioci se plaše nomada, potajno znaju da će pobijediti, svijet je njihov, onih koji su u hodu.