Soraja Ćehić: Vladarica set dizajna u svijetu visoke mode

Datum objave
15/11/2021
razgovarala
Besima Svraka
fotografija
Milomir Kovačević - Strašni

Rođena je u Crnoj Gori, djetinjstvo provela u Njemačkoj i Mostaru, studirala je na Arhutektonskom fakultetu u Sarajevu. U set dizajn se zaljubila tokom studentskih dana i bio je to san o kojem, kako kaže, nije smjela naglas govoriti. Prije tri godine je na jednoj izložbi u Historijskom muzeju u Sarajevu upoznala Talijane iz arhitektonske branše s kojima je podijelila tu svoju ljubav. Rekli su joj da pošalje radove i CV. Soraja danas živi svoj san, na relaciji Rim – Pariz. Radila je kao set dizajnerica na više od četrdeset kampanja za Gucci, Armani, Chanel, Zaru, MiuMiu. Pradu, Versace, Valentino, Maison Margielu, Marellu, a radovi su joj objavljivani u svjetskim magazinima Dazed, Purple, Harper’s Baazar, britansko, američko i kinesko izdanje magazina Vogue. A nedavno je kreirala i scenografiju za novi spot ovogodišnjih pobjednika Eurosonga, talijanske grupe Maneskin za pjesmu Mammamia.

 

Najsvježija je saradnja sa bendom Maneskin. Svi smo poludjeli za tim bendom nakon njihovog nastupa na Eurosongu, reci nam kako je bilo sarađivati s dečkima? 

– Zaista je bilo zadovoljstvo raditi s članovima benda Maneskin, puni su kreativne energije, ideja i posvećenosti. Jako su involvirani u čitav proces kreiranja, što je prelijepo vidjeti i doživjeti.

Kako je zapravo počela tvoja priča set dizajnerice i kako si dobila posao u Rimu? 

– Ono čemu sam se najviše posvećivala kao studentica, bile su oblasti vezane za dizajn i historiju enterijerskih stilova, kompoziciju arhitektonskih elemenata, restauraciju i konzervaciju materijala, tako da sam se potajno uvijek nadala da ću u budućnosti raditi posao koji obuhvata nešto od toga. Set dizajn kao oblast u koju sam se zaljubila tokom svojih studenskih dana je u mojoj glavi bila toliko daleko, nedostižno, idealno, best case scenario mokri san, koji nisam smjela naglas ni sanjati u Bosni koja za ovakvu struku nema nikakve uslove. Time je veća moja uzbuđenost bila kada sam na jednoj izložbi u Sarajevu u Historijskom muzeju upoznala Talijane iz arhitektonske branše, među kojima se nekolicina bavila set dizajnom. Tu sam kroz druženje i neoficijelne razgovore predstavila svoju ljubav prema set dizajnu, dosadašnji put prema toj disciplini, koje su mi ambicije, sposobnosti i stavovi, i na koji način mislim da mogu doprinijeti. Zatražili su da im pošaljem neke radove i CV i ubrzo nakon toga, dobila sam ponudu da dođem u Rim na probni rad, ponuda koja nije definisana, koja se bazirala na intuiciji, ponuda koja je nudila iskustvo, i otvorila mnogo neodgovorenih pitanja. Nisam mogla ni sanjati da ce me Rim tako dobro prihvatiti i dati tako snažna početna krila za dalje.

Šta najviše voliš kad je riječ o Rimu?

– Volim prije svega ljude koje sam u Rimu upoznala, njihov mentalitet, gostoprimstvo i familijarnosti kojom su me prihvatili tako nonšalatno i bez napora. Zatim obožavam voziti autom u Rimu, to je poseban, skoro spektakularan osjećaj. Odmah ukapiraš da niko ne poštuje pravila, nego vlada pravilo situacije, s kojim puno brže stižeš s tacke A na tačku B, potom se često nađes u situaciji da voziš autom kroz akvadukt sagrađen 50 BC, pa nastaviš preko sampietrini kamene ceste sagrađene 1670, pa moraš jednom oko Colloseuma da bi produžila pored Rimskog Foruma, tako da dobiješ osjećaj da si dio nekog historijskog filma. Rim puca po šavovima od arhitektonskog historijskog nasljeđa. Prvo kada percipiraš/primiš ono što je izloženo, reprezentovano, što u muzejima, što na otvorenom kao arheološka iskopina, onda počinješ da živiš unutar tog grada, raduješ se da tvoj Airbnb ima u haustoru fontanu staru više od 300 godina i prihvataš je s lakoćom; odeš na večeru i prolaziš kroz kapiju koja je vrhunski stari zanat; sjedneš u jednu od uličica starog Rima i shvatiš da savremeni život funkcioniše najnormalnije u gradu koji zaista izgleda kao jedan veliki muzej.

Šta Mostar ima, a Rim ne?

– Nevjerovatnu geomorfološku strukturu od koje dah zastaje. Potom, ispreplitanja kamena i vegetacije na stijenama do dna grada koji je u samoj jezgri od kamena i spokojno se pruža duž smaragdne Neretve. Pa i to što umjesto korova, na svakom ćošku raste smokva i probija kroz kamen, ceramidu i beton, pa i to što zgrade iz centra grada ne zaklanjaju vizure prema okolnim planinama… Meni su te, i još mnogo drugih stvari, fascinantne.

Rim jeste veliki muzej, ali u Mostaru na svakom ćošku raste smokva i probija kroz kamen, ceramidu i beton, pa i to što zgrade iz centra grada ne zaklanjaju vizure prema okolnim planinama… 

Koja je prva kampanja koju si radila kad si došla u Rim?

– Prvi značajni veliki poslovni angažman koji sam dobila pri dolasku u Rim, bio je za Gucci. Imala sam ludu sreću da su ljudi prepoznali i povjerovali u moj pređeni put i CV, a onda je na meni samo bilo da to dokažem i opravdam. Nakon što sam se dokazala kao vrijedan član ekipe, otvoraju mi se mnoga vrata. Poznata je cinjenica da Gucci trenutno radi najskuplje, najpompoznije, najekstravagentnije projekte  što ima za ishod da svaki odjel, ne samo moj, radi puno zahtjevnijim tempom nego što bi imali priliku u bilo kojoj drugoj modnoj kući trenutno. Počela sam raditi sve češće s njima, što je dovelo do toga da su njihovi projekti prilično opteretili moj CV, tako da nije bilo posebno teško, iako uvijek ima jakih lobija, ubrzo se predstaviti i pokušati na drugim adresama velikih modnih brendova.

Radila si na više od četrdeset modnih kampanja za visokoselektivne modne brendove, koja ti je najdraža?

– Uspjela sam napraviti nevjerovatnu količinu poslova najpoznatijih imena modne industrije u šokantno kratkom vremenskom roku. Nakon već godinu dana mog djelovanja u svijetu mode, sam prikupila više zvučnih imena u CV nego moje kolege iz Rima Milana i Pariza koji su tu prije mene već barem nekoliko godina radili na raznim setovima u toj branši. Ja lično to ne bih ni primjetlia da mi moje kolege to nisu osvijestili. U zadnje dvije i po godine sam radila toliko puno poslova da su se nekad neki i preklapali. Desilo se da sam dobila mailom upit li sam slobodna da sutra letim za Budimpeštu, da pomognem na setu za Pradu. U tom trenutku sam uveliko radila crteže, konstrukcije za editorijal u Parizu. Trčim da se spremim za novi posao koji počinje sutra ujutru u 8h u Budimpešti, jer sam upravo imala sreću da rezervišem avion u 5 h ujutru, što znači da neću nikako spavati, jer u 3h moram biti na aerodromu, a prije toga moram organizovati kako da se editorijal koji sam započela u Parizu nastavi kad odem. Tog dana je Prada od mene očekivala maksimum!

Pandemija je jako utjecala na modnu industriju. Kako je izgledao jedan tvoj radni dan nakon prvog vala kovida nakon evropske karantine? 

– Na prvoj kampanji su nam obezbjedili test na virus, prije početka shootinga, i hirurške. jednokratne maske koje smo bili obavezni nositi. Imali smo Covid menadžere na setu koji su hodali okolo i napominjali ljude da pravilno nose maske, da drže odstojanje ukoliko bi se zbližili tokom posla, tu je bilo i medicinsko osoblje hitne pomoći koji su nam mjerili temperaturu i provjeravali ostale simptome svako jutro pred ulazak na lokaciju seta. Pored svih propisanih mjera, čak su svima obezbjedili termos flaše s imenom svakog pojedinca kako bi izbjegli korištenje jednokratnih plastičnih boca vode, što zbog zagađenja i ustede čiste vode, što zbog opasnosti ostavljanja polu pune flaše te gubljenja i mješanja sa drugim korištenim bocama. Bilo je vrlo neobično i posebno raditi nakon tako duge pauze pod takvim okolnostima. Mislim da smo svi imali pomješane osjećaje, bili smo jako uzbuđeni što smo napokon izašli iz lockdowna, zahvalni što smo u poziciji da imamo posla u periodu kada je toliko ljudi ostalo bez prihoda, izmoreni od tempa rada uz restrikcije, ali na kraju dana jako zadovoljni što smo doprinijeli kampaniji koja promovira njegovanje poljoprivrede, male i velike radosti bašte, važnost prirode i njen pozitivan uticaj na čovjeka koji smo najviše svjedočili tokom lockdowna.

Kako komentarišeš digitalnu sedmicu mode u Milanu, šta su dobro donijeli digitalizacija i online kampanje?

– Sa gledišta set dizajna, jako me uzbudilo gledanje online revija, jer sada oduzimanjem elementa publike, imamo novu prostornu vrijednost, koju je trebalo popuniti na drugačiji način nego do sada, što je otvorilo nove mogućnosti. Jako mi se dopala kreativna izražajna sredstva koju su razni modni brendovi koristili da ipak ne manjka na spektaklu, na inovativnosti i nisu se predali kao žrtve situaciji nego su iskoristili restrikcije da naprave nešto što inače nebi mogli. Neki su usljed novih pravila uspjeli da odmaknu od uobičajene modne piste i da ponude nova rješenja izgleda stagea, neki su se poigrali sa pokretnim green screenovima što jedino funkcioniše ako ne gledaš uživo show, nego naknadno online, poslije post produkcije. Pa Moschinove marionete, gdje su ne samo modele pretvorili u lutke nego i publiku modne elite koja je uvijek u prvim redovima, i na taj razigrani način zadržali komunikaciju između revije i publike. Zaista me uzbuđuje takav stav prema restrikcijama, kao otvaranje novih nesvakidašnjih mogućnosti radije, nego nostalgično tugovanje za nekim naviknutim sistemom.

 Sa gledišta set dizajna, jako me uzbudilo gledanje online revija, jer sada oduzimanjem elementa publike, imamo novu prostornu vrijednost, koju je trebalo popuniti na drugačiji način nego do sada, što je otvorilo nove mogućnosti.

 Online revije su bile samo trenutni plan B, da li je moda mogla dugoročno tako funkcionirati?

– Ne vjerujem da bi mogla, ali vjerujem da se otvorilo novih mogućnosti poslovanja, korištenja online platforme, našlo se dosta beneficija i od rada od kuće, mislim da je svijet generalno našao nove mogućnosti poslovanja uslijed izražene online platforme. Sigurno ćemo zadržati neke aspketke takvog poslovanja, ali da bi potpuno prešli na takav način, online mogućnosti bi morali biti mnogo unapređeniji nego što sad jesu.

Britanska spisateljica C. Rousso u svojoj knjizi Fashion Forward: A Guide to Fashion Forecasting navodi kako su moda i održivost dva naizgled kontradiktorna koncepta jer se moda uvijek razvija i mijenja, dok se održivost usredotočuje na očuvanje. Pandemija je natjerala modu da postane slow fashion, šta bi se desilo s modom da se nije desila pandemija?

– Moda je naizgled nastavlila tamo gdje je stala, uz neizbježne restrikcije koje će utjecati možda na to da se smanji rasipanje i bahatost, ali sigurno neće dozvoliti da te restrikcije utječu na izbacivanje nove kolekcije ili na njihov imidž. Mislim da nije ispravno, ni realno očekivati od velikih modnih brendova da započnu prvi korak ka slow fashionu. Oni snabdjevaju, posluju u konzumerističkom sistemu u svijetu kapitalizma. Na koji način da oni zadovolje jednu potrašačku Ameriku ili Kinu ako će da se vrate slow fashion sistemu, a da opstanu u dobu interneta i dostave na klik. Ono što se treba promjeniti je potrošački mentalitet, želja za najnovijim proizvodom, i stalno traženje novog modela. Evo npr. Apple nije moda, a stalno izbacuje noviji bolji model od prethodnog. Takav je mentalitet većine, kada imaju novca žele produkt koji  je u tom trenutku najnovije, to još niko nema, tek izašlo, kind of high... i brendovi visokokvalitetnog produkta daju odgovor na potražnju koju diktira mentalitet naroda visokoplatežne moći. Eh, sada kada bi postalo out imati najnoviji model, kupovati nove stvari često, a postalo utra trend posjedovati neki produkt što više godina, ili reciklirati postojeću odjeću, tada bi slow fashion imao šanse na nekom globalnom svjetskom nivou.

Mislim da nije ispravno, ni realno očekivati od velikih modnih brendova da započnu prvi korak ka slow fashionu. Ono što se treba promjeniti je potrošački mentalitet, želja za najnovijim proizvodom, i stalno traženje novog modela.

Da li će se modni dizajneri i ostali akteri unutar tekstilne industrije koji diktiraju trendove i proizvodnju ikad odreći modne industrije visoke frekvencije i usvojiti fleksibilan dizajn, usmjeravajući pažnju na sve sudionike (od dizajnera, preko radnika u proizvodnji do potrošača) i, naravno, na ekosistem?

– Vi sami procjenite koliko je to realno da se desi na svjetskom nivou, a koliko na lokalnom. Ako pričamo o svjetskom luksuznom brendu čije produkte Amerikanci, Kinezi i ljudi iz Dubai kupuju poput ovisnika onda se postavlja pitanje kako mentalitet potrošačkog društva takvih zemalja dotaknuti. Ako pričamo o lokalnim BiH akterima unutar tekstilne industrije koji diktiraju trendove i proizvodnju vidim da neki dizajneri već uveliko pokušavaju stvoriti taj trend i s ponosom mogu da predstave porijeklo komada odjeće.  Podržavam osvještene mlade dizajnere i ostale sudionike modne scene u tome da usmjerimo trend ka održivom, nezagadivom stvaranju mode u BiH. Mislim da je to moguće, i da trebamo težiti da makar unutar svoje regije doprinesemo slow fashion sistemu. Ne vjerujem da bi naše brendove toliko unazadio kao jednog Chanela, a puno bi utjecalo na ekosistem naše zemlje i regije.

Armani je izjavio: Svijet mode zastranio je u trenutku kad je luksuzni sektor usvojio načine poslovanja tipične za tzv. fast fashion s neprestanim ciklusima plasiranja novih proizvoda nadajući se da će tako prodati više. Ja ne želim više raditi tako, nemoralno je. Dosta spektakla, dosta rasipanja. Već tri sedmice radim sa svojim timovima kako bi nakon lockdowna ljetne kolekcije ostale u buticima barem do početka septembra, kao što je i prirodno. I tako ćemo raditi od sada. Mislite li da je tako postupio samo da bi prodao tu ljetnu kolekciju? I da je ‘održiva moda’ samo jedan dosadnjikav koncept koji brendovi koriste samo da se vidi kako ispunjavaju svoju korporativnu društvenu odgovornost? Ipak je Armani održao reviju na početku pandemije, na silu, bez publike.

– Radila sam dva made to measure posla za ovu modnu kuću i upoznala radnu etiku ovog renomiranog brenda visoke mode, ali nisam čuvala ovce sa Armanijem da bih znala šta je on htio postići tim, da li se u međuvremenu predomislio i zašto. Armani nije jedan čovjek, Armani je institucija veća od Vlade BiH, i nije mi nimalo prirodno da tumačim taj njihov postupak.

Šta misliš o online shopovima, da li će se luksuzne stvari i dalje prodavati u prodavnicama, jer potrošači žele dodirnuti svaki komad odjeće pijući šampanjac u posebnom VIP showroomu?

– Da bi se u potpunosti odreklo opipljivog show rooma, online prodaja bi morala biti mnogo unapređenija nego što sad jeste.

Zeen is a next generation WordPress theme. It’s powerful, beautifully designed and comes with everything you need to engage your visitors and increase conversions.

možda će vas zanimati
Jazz Fest Sarajevo prestaje sa radom u novembru 2018. nakon 22. festivala