Srđan Jevđević o buntu, bijesu i slobodi: Bina je za mene najsigurnije mjesto na planeti!

Kultur Shock su godinama bend koji se ne može smjestiti u ladicu, ni geografski, ni žanrovski, ni ideološki. Trideset godina balkanskog sevdaha, punka, metala i političkog komentara. Više od hiljadu koncerata. I reputacija jednog od najintenzivnijih live bendova na sceni, onih čiji koncerti nisu svirke, nego rituali.

Sada, u proljeće 2026., turnejom kroz Evropu – Beč, Stuttgart, Frankfurt, München, Berlin, a zatim i Sarajevo – bend obilježava trideset godina postojanja i objavljuje dvostruko izdanje House of Kultur / House of Shock, snimano u Seattleu i New York Cityju. Prvi dio, House of Kultur, zvanično je objavljen 17. decembra 2025. godine i dostupan je na Bandcampu. Na njemu se nalazi sedam pjesama Bosna In Time, Tomorrow Is Better Day, Snijeg, Nostalgia, Get Off My Lawn, Illuzie i What I Saw – koje potvrđuju prepoznatljiv zvuk i buntovnu energiju benda. Drugi dio, House of Shock, tek dolazi.

Kada sam saznala da sviraju u Frankfurtu, entuzijastično sam predložila intervju, dan prije ili dan poslije koncerta. Blizu mi je Frankfurt, a i planirala sam ići na koncert. Najljubaznije se izvinio. Dogovorili smo intervju mailom. Pitanja su otišla i ubrzo stiže poruka: Do kada je rok? Ja sam u konstantnim putovanjima, avion–avion, pa bi bilo dobro da se organizujem unaprijed. Rekla sam da nema roka, da uzme vremena koliko mu treba, jer razumijem gust raspored. Dva dana kasnije stižu odgovori. Sad molim za fotografiju, jer da smo radili intervju uživo intervju, napravili bismo naše, autorske, ali ovako molim za onu za koju možemo dobiti dozvolu za korištenje. Odgovor stiže brzo: Nema problema, evo sletio sam u Istanbul. Biću kući oko ponoći, pa ću to najverovatnije stići sutra uraditi. A onda, odmah, još iz aviona, stižu fotografije, prije njih poruka: Evo mene u avionu, možda stigne odavde – ako nije zadovoljavajući kvalitet, javite pa ću reći menadžeru da uradi bolje sa stacioniranog kompjutera. Uz Srđanove fotografije stigla je i ekskluzivno za nas i fotografija za album House of Shock, uz napomenu: Tek izlazi, ali evo ga – spoil alert.

Drugi dio, House of Shock, tek dolazi. Pjesme koje su već u opticaju — Promaja, Mladost i Rock The Fez — nagovještaju još jedno snažno izdanje. Kako nam kaže Srđan, digitalno izdanje očekuje se vrlo brzo, još dok je bend na turneji, a vinilne kopije, čije je štampanje ovih dana teško pouzdano predvidjeti, nadaju se uskoro: House of Kultur bi trebao stići za koji dan u Sofiji, a potom i House of Shock.

A Srđanove fotografije nisu mogle biti bolje. Snimila ih je Majda Turkić u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, i teško da je moglo biti savršenije mjesto. Muzej koji čuva sjećanje na grad koji je Srđan ponio sa sobom kada je odlazio, i koji i danas nosi u sebi, kao soundtrack, kao stav, kao identitet koji ne prolazi carinsku kontrolu. Čovjek koji trideset godina pjeva o onome što se ne smije zaboraviti, fotografisan tamo gdje se to zaboravljanje sprječava. Slučajnost? Možda. Ali nekako – savršeno.

Čitava komunikacija oko intervjua, sve od prve poruke do posljednje fotografije poslane iz aviona, otkriva nešto što se rijetko viđa u svijetu gdje se važnost mjeri dostupnošću, otkrila je čovjeka koji, usred konstantnih putovanja i gustog rasporeda, do kraja ostaje ljubazan, profesionalan, pažljiv prema tuđem trudu i vremenu. Onakav kakav je, čini se, i na bini – prisutan u potpunosti, bez polovičnosti.

Pročitajte intervju sa Srđanom Ginom Jevđevićem.

 

Kultur Shock je uvijek bio više od benda, neka vrsta ideološkog projekta. Da li danas, u ovom političkom i društvenom trenutku, osjećate veću odgovornost ili veći umor od te uloge?

– Hvala, lijepo je to čuti. Ma kakav umor, dušo draga! Kad se jednom uvališ u ovo, nema odmora, a ni umora. Jedno je biti socijalni komentator i onako s visine davati svoja mišljenja o onome što se dešava, a drugo živjeti to o čemu govoriš i pozivaš na akciju – jer jako je zahtjevno ono što očekujemo od ljudi koji nas prate i s nama su zajedno u ovoj borbi, tako da ne bi imalo nikakvog smisla da mi iza toga ne stojimo 100%. To me podsjeća na političare koji nas guraju i gone da se sukobljavamo, tučemo i ubijamo jedni druge, a svoju djecu sklanjaju i oni lično bježe čim dođe do akcije koju su sami počeli propagirati.

To nismo mi. Tu smo gdje smo i tu ćemo i ostati. Pogotovo sada kada smo se osvjedočili da upozorenja o povampirenju fašizma nisu bila takozvana liberalna paranoja, nego su danas apsolutna realnost.

Mnogi umjetnici kažu da Sarajevo više nije isti grad, a opet se često priča o sarajevskom duhu kao nečem besmrtnom. Da li Vi na koncertima u Sarajevu tražite potvrdu da je stari duh preživio, ili ste prihvatili da je Kultur Shock danas potrebniji ovom ‘novom’ Sarajevu nego onom starom? Iz Vaše perspektive, dok gledate grad na svakoj novoj turneji, da li mi taj duh održavamo na aparatima ili on zaista još uvijek pulsira onom istom snagom kao prije?

– Ma daj, bolan, pusti! Kako nije, šta tu može da se desi da Sarajevo ne bude isti grad? Neki otišli, neki došli. Pa zar se to ne dešava u svakom gradu? Pogotovo u našim gradovima, s toliko ratova kroz koje prolazimo. Ima nešto u zraku kod nas, nešto što ti ne dozvoljava da ne budeš u duhu našeg grada. Kako sama riječ duh nije karakteristična za neko realno poimanje situacije, ja bih da prestanemo pretvarati da je taj duh nešto opipljivo što možemo vidjeti, uključiti, isključiti. A opet, postoji, jer da ne postoji, ne bi svi o tome pričali i ne bi ga ljudi koji dođu u Sarajevo po prvi put, onako ni krivi ni dužni, prepoznali i osjetili. Ja sam vrlo često za realnost i objektivnost, ali u ovom slučaju, kada govorimo o Sarajevu, neću i ne mogu da budem 100% realan i objektivan, a mislim da samim time što to sam sebi priznajem, jesam mnogo realniji i objektivniji od onih koji samo kukaju da im nešto smeta. Sarajevo je bilo tu prije nas i bit će poslije nas, i umjesto da trošimo živce, vrijeme i dragocjene sate na ovoj planeti tražeći mu mane, ljepše bi nam bilo da ga volimo i uživamo u njemu dok smo tu.

Kultur Shock već decenijama spaja nespojivo. Da li je taj vaš balkanski punk-metal miks za Vas krik slobode ili, zapravo, jedini način da se kanališe sav onaj bijes koji se nakupi kad čovjek živi između dva svijeta?

– Kultur Shock je moja sloboda. I kako mi je lijepo da u njoj uživam, s njom prolazim svijet. Tako bih volio da tu slobodu i taj osjećaj podijelim sa svima, ne samo onima koji slobodu cijene, vole i uživaju u njoj onoliko koliko i ja, nego, što je još važnije, da je podijelimo sa onima koji je trebaju više nego mi koji je imamo, s onima koji je nemaju. Sloboda može biti uskraćena fizički od strane trećeg lica, ali isto tako može biti uskraćena ličnim pogledima na svijet, koje možda jednog dana možemo promijeniti, osloboditi se okova.

A što se tiče čovjeka koji živi između dva svijeta, lako mi je za njega. On je dobro. Sam je to izabrao i takva mu je nafaka. Bijes ne dolazi od putovanja između dva svijeta, to je umor. Nevjerovatno je kako taj umor nestane iste sekunde kada se dođe do svrhe postojanja i putovanja – kada se svjetla ugase i stane se na stage. Ne samo da bi svirao i pjevao, nego da bi nešto rekao, da bi se izrazio, da bi pružio ruku. Ruku slobode.

Isto tako, bijes je otpor, ali taj otpor ne smijemo poistovjetiti s mržnjom. Istina je da je mržnja nevjerovatno snažno oružje koje druga strana ima, a mi nemamo – ali ni po koju cijenu ne smijemo postati oni.

Sarajevo je bilo tu prije nas i bit će poslije nas, i umjesto da trošimo živce, vrijeme i dragocjene sate na ovoj planeti tražeći mu mane, ljepše bi nam bilo da ga volimo i uživamo u njemu dok smo tu.

Danas svi koriste balkanske motive da bi zvučali egzotično. Kod vas je to oružje. Da li se ikada osjećate kao da ‘prodajete’ našu tugu i haos Zapadu, ili ih zapravo koristite kao trojanskog konja da im podvalite istinu koju ne žele čuti? Kako Zapad danas reaguje na vaše tekstove?

– Nikada. Nikad robom! To se vidi po nama, mjestima na kojima sviramo i ljudima kojima sviramo. To se čuje i osjeti. Već 30 godina imamo samo jedan moto: svirati svaku pjesmu kao da nam je zadnja u životu i svaki ton kao da nam je zadnji. Kad bi Zapad imao izbora, mi ne bismo postojali. Nama nije lako doći na festivale i svirati ljudima koji hoće da se zabavljaju šireći ruke i pretvarajući se da su Balkanci. Ljudi kad slušaju balkansku muziku ne žele da razmišljaju, oni žele Balkanca da ih zabavlja petkom i subotom, a onda u ponedjeljak da se vrati na bauštel ili na čišćenje WC-a. Ta publika ne vidi Balkance kao sebi ravne, nego kao radnike i zabavljače. Mi smo radnici – ali šta god radili, radit ćemo ponosno i u lice im sasuti ono što mislimo o njima. Oni to neće da čuju. Oni bi radije da se mi obučemo u bijelo, da puno ne palamudimo o politici, da znamo svoje mjesto.

A mi odbijamo prihvatiti to mjesto. Ljudi koji nas prate i vole isto tako odbijaju da prihvate takav način razmišljanja. Bili oni doktori nauka ili u procjepu života na bauštelu, bili rođeni na Zapadu ili kod nas, bili crni, bijeli, žuti ili zeleni, oni su ponosni na ono što jesu i toga se ne stide. Zbog toga i imaju to enormno poštovanje, ne samo za nas, nego i za onoga na bauštelu. Tako da je prilično jasno kome mi sviramo i koji je naš cilj.

A što se tiče muzike i korištenja u svrhe koji nisu umjetnost, ja nemam šta o tome da govorim, zato što ne znam puno o tome. Koristiti muziku kao vještinu da bi se ostvarili neki drugi ciljevi nije lako. Ja nemam tu vještinu. Ne mogu se pretvarati da sam izabrao svoj put, zato što ga ja nisam izabrao, moj put je izabrao mene. Ja ne bih znao napraviti pjesmu od kraja. Ja je moram napraviti od početka. Pravljenje pjesme od kraja je veoma specifičan zanat, project management koji ima svoje ciljeve: kome se obraćam, kome će se to svidjeti, ko će to kupiti, ko će to upakovati da bi prodao onome ko će kupiti, i tek onda, šta ću ja po tom pitanju napraviti da bi se sve to desilo? Ja to ne znam. Meni je ta vještina uskraćena. Umjetnost nije vještina. Umjetnost je energija. Energija, kako smo učili u školi, i u hemiji i u fizici, ne može ni iz čega nastati niti nestati, može samo prelaziti iz jednog agregatnog stanja u drugo. Nad vještinom čovjek ima moć, a nad umjetnošću nema.

I na kraju, da završim ovaj dugi odgovor na Vaše kratko pitanje, u našem konkretnom slučaju, muzičke stilove koristimo kako nam dođu, ne razmišljajući. ali tokom 30 godina smo najzad spoznali da kada smo bijesni i ljuti, izražavamo se metalom; kada nas boli nepravda, naš izraz je punk rock; a kada smo tužni i sjetni i kada nas nešto boli onako iznutra, onda se to kod nas zove sevdah.

Jednom ste izjavili da ste vi bend bez države. U svijetu koji se danas ponovo radikalno dijeli na blokove i nacije, osjećate li se kao da je Vaša država (bina) zapravo najsigurnije mjesto na planeti?

– Država je umjetna tvorevina koja u idealnom društvu ne bi trebala da postoji. Po Maxu Weberu (1919), država je monopol fizičke sile. Mislim da niko još nije napravio bolju definiciju države. Kako onda da se identifikujem s državom? Ne mogu. Dajte mi ljepši primjer! Narod! Narod zasnovan na ljubavi, narod a ne nacija, definitivno ne nacija zasnovana na religiji. Tu se opet vraćamo u državu, tu se opet vraćamo u nacionalizam, tu se opet vraćamo u patriotizam, što u osnovi nije ružna riječ kao što su ove ostale, međutim istorijski je samo pitanje vremena kada će ljubav prema svom narodu i svojoj državi prerasti u mržnju prema drugom narodu i drugoj državi. Ja mržnju ne mogu da prihvatim ni u kakvom agregatnom stanju. Priznajem, veoma efektno oružje za indoktrinaciju, oružje kakvog mi nemamo. Ali mi, s ove strane, s strane ljubavi, ne želimo nikoga indoktrinisati, to nam nije cilj.

Pozitivan odgovor na ovo pitanje je da je bina, stage, najsigurnije mjesto na planeti Zemlji za mene. Ali ugroženost ne dolazi od drugih, dolazi od mene samog, i više je povezana s onim pitanjem koje ste postavili prije ovoga: zašto ne postaviti unovčavanje svoga rada kao prioritet? I nemojte misliti da ja nemam demona na svome ramenu koji mi svakodnevno govori kako bih to mogao malo bolje, koji me svakodnevno upoređuje s komercijalnim projektima, koji mi svakodnevno broji publiku i broj prodatih ploča, a onda mi govori da je neko to malo bolje uradio od mene, provocirajući ego koji imamo svi. Ja nisam izuzetak, ja sam slab kao i svako ljudsko biće na svoj sopstveni ego, i dnevno se preispitujem i dovodim u sumnju svaki uspjeh u svome životu.

Tada me spašava bina, stage. Tada moj demon može samo da me gleda iz prikrajka, a ja mu onako mašem. Ne može mi ništa kada sam na bini. Tada znam da sve ono što sam uradio iskreno u svome životu apsolutno ima smisla i svoje mjesto, i tada sam najponosniji na sebe.

Umjetnost nije vještina. Umjetnost je energija. Energija, kako smo učili u školi, i u hemiji i u fizici, ne može ni iz čega nastati niti nestati, može samo prelaziti iz jednog agregatnog stanja u drugo. Nad vještinom čovjek ima moć, a nad umjetnošću nema.

Turneje su iscrpljujuće, a Vi na bini i dalje izgledate kao da ste priključen na visoki napon. Šta Vas više hrani poslije toliko godina, čisti inat prema sistemu ili ljubav publike koja u Vašim tekstovima traži spas od sopstvene realnosti?

– Ne znam. Ono što sam maločas rekao — apsolutna je istina, nemam pojma. Ja se prepustim koncertu, pa šta bude. Znam samo raspored pjesama, stavio sam ih u glavu, ali svaki put je to nešto drugačije, i to je razlog zbog kojeg je naboj takav. Adrenalin je najjača droga, i zbog toga sam čist. Ne pada mi na pamet da kompromitujem i smanjujem ono što je već u meni. Da, godine su, ali vjerujte mi, ja ne osjećam bolove na stageu koje definitivno osjećam prije, a pogotovo ujutro kad se probudim u hotelu poslije koncerta. Trudim se da zdravo jedem, izbjegavam poroke koliko mogu, ali nisam fanatičan što se toga tiče. Jedno je sigurno – na turnejama su poroci zabranjeni. Žao mi je, pametnijeg odgovora nemam.

Većina Balkana sanja o odlasku tamo gdje ste Vi otišli prije 30 godina. Da li je Vaša poruka onima koji dolaze u Sarajevo na koncert: Bježite odavde ili Ostanite i pravite buku?

– Ma, nema poruke! Ko sam ja da ikome išta poručujem!? Nisam otišao zauvijek, niti sam se zauvijek vratio, zbog toga sam ni na nebu ni na zemlji, jer ne mogu i neću da donesem odluku. Idite tamo gdje će vam ono što želite biti omogućeno. Zašto bi se uopće odluke morale donositi i zašto ne možemo svi da živimo na hiljadu mjesta? Ja to volim i meni to polazi za rukom. Neka svako radi ono što mu je ćeif. Ako stvarno hoćete neku poruku — evo poruke: ne slušajte starije, slušajte samo sebe i svoje želje. Ako stvarno želite i stvarno se potrudite da pretvorite svoje snove u stvarnost, to će vam poći za rukom.

Postoji li pjesma koju Vam je posebno teško ili posebno važno svirati u Sarajevu?

– Ne postoji, koliko ja znam, a i da postoji, nisam toga svjestan na stageu.

 Šta Vam danas više nedostaje: Sarajevo iz ’80-ih ili Seattle iz ’90-ih?

– Ljudi kojih više nema. Naravno. Svima nam nedostaje naša mladost. Naša vidljivost. Kažu ljudi: Ja kad hodam po gradu, više nikog ne znam. Nije baš tako, jarane. Znaš ti dobro te ljude (baš one koji su živi), samo gledaš pogrešnu generaciju. Gledaš klince koji se vraćaju iz gimnazije i sve kontaš, sad će raja iza ćoška. A raja su tu, pred tvojim očima. Samo ih ne vidiš. Kad smo mladi, onda smo dobri, loši, mršavi, debeli, lijepi, ružni, pametni, glupi, a kad ostarimo, onda smo nevidljivi.

U Seattleu ste onaj sa Balkana, u Sarajevu ste onaj iz Amerike. Gdje se Srđan Jevđević osjeća kao kod kuće, u trenutku kad sleti na butmirski aerodrom ili u onih sat i po vremena buke na bini, gdje god ona bila?

– To je u stvari lijepa stvar, slijetanje. Uvijek volim sletjeti, jer idem kući. A kući si tamo gdje te neko čeka. Ja sam nevjerovatno sretan čovjek, mene uvijek na oba (hoću da kažem obadva, samo da nerviram one što kažu da se ne može reći obadva, a ja sam se tako navikao) – a i ne samo na ta dva mjesta, mene uvijek svuda neko čeka. Moje najveće životno blago su moji prijatelji i moja porodica. Ali kad me neko pita odakle sam, neću im sad izlagati ovaj roman od pet rečenica, nego ću se onako spontano izjasniti. A to je uvijek Sarajevo.

 Vaša muzika je oduvijek bila protiv sistema. Ali, sistem je postao toliko apsurdan da ga je teško ismijati. Postoji li nešto što Vas danas toliko plaši da o tome ne možeš ni pjesmu napisati?

– Mene ponekad plaši napisati pjesmu. Napisao sam pjesmu Mladost prije skoro dvije godine. Izašla iz mene, što vi rekli, kao bijes, kad su mi ono prije par godina u Sarajevu nacionalisti napali kako nagovaram omladinu na zlo, jer sam im rekao: Nemojte biti ludi da ratujete za političare, pustite njih da se tuku između sebe. A onda se desila 2024, najtužnija godina u mom životu, sa mojim najmilijim i najdražim koji su otišli s ove planete, tako da album nije mogao izaći. Zato sad izdajemo dupli, jer se nagomilalo emocija. I evo, upravo sada, prije nego što ćemo izaći s drugim dijelom duplog albuma House of Shock, na kojem je Mladost trebala da se nađe – vidite šta se desilo.

Kad se tome doda sve ono što smo radili ovih 30 godina i nekako proricali budućnost, nije ni čudo što smo obilježavanje tih 30 godina rada i turneju nazvali 30 Years of Optimism. Toliko je sve suludo i sistem je toliko paradoksalno apsurdan da čak i ja – koji sam živio toliko dugo i prošao kroz različite društvene i državne promjene, kroz rat – čak i ja ne mogu vjerovati da je sve to skupa moguće. Čak se i ja dnevno uštinem par puta da vidim da ovo nije noćna mora. A možda jest – sa’ ćeš vidjeti kad se probudim! To bi nekako ipak bilo najlogičnije objašnjenje.

To je u stvari lijepa stvar, slijetanje. Uvijek volim sletjeti, jer idem kući. A kući si tamo gdje te neko čeka. Ja sam nevjerovatno sretan čovjek, mene uvijek na oba (hoću da kažem obadva, samo da nerviram one što kažu da se ne može reći obadva, a ja sam se tako navikao) – a i ne samo na ta dva mjesta, mene uvijek svuda neko čeka. Moje najveće životno blago su moji prijatelji i moja porodica. Ali kad me neko pita odakle sam, neću im sad izlagati ovaj roman od pet rečenica, nego ću se onako spontano izjasniti. A to je uvijek Sarajevo.

Da li je punk uopšte moguć bez marginalizacije, ili je on danas postao samo još jedan siguran brand na Spotify playlistama?

– Da Vam pravo kažem, ne znam. Punk (kao i mi) nije samo muzika, nego konglomerat društvenih aktivnosti, a muzika je dio toga. Treba biti optimističan. Kao što bi rekao naš jaran Jello Biafra, kad je govorio o nama i zašto smo mi dio te scene: Punk is alive because it accepts new and change and will finally die when it stops changing.

Koju pjesmu Kultur Shocka biste pustili političarima i političarkama u BiH da ih imate priliku zatvoriti u jednu sobu na pet minuta?

– Haram para. To je u principu pjesma za njih – političare, a ne za našu raju. Zato je tako rijetko izvodimo na koncertima. Imamo Zumbul, Šejtan, Akšam – svaka po desetak minuta. Kad bismo imali četiri takve pjesme, pola koncerta bi nam bio horor.

 

Da možete razgovarati sa sobom iz vremena kada ste tek napuštali Sarajevo — šta biste rekli tom Srđanu?

– Njemu je tada već sve bilo jasno, da ne treba živjeti život za marginalne stvari i za druge, nego sam za sebe i svoje ciljeve, po svojim moralnim normama. Ono što se poslije toga desilo posljedica je promjene koja se desila tri godine ranije. A ono, malom prije toga bi svašta imao da kažem, ali neću da lajem! Šalim se – svako vrijeme ima svoj razlog postojanja i sve greške imaju svoj razlog postojanja. Ne moraju to biti čak ni greške. Jednostavno, to smo tada bili mi, a više nismo. Važno je samo uočiti, priznati sam sebi i prihvatiti da smo svi nesavršeni i da je život prekratak da se ne promijeni kad za to osjetimo potrebu – kad osjetimo da je vrijeme.