Na MESS-u 2015. imala sam priliku gledati predstavu Common Ground berlinskog teatra Maxim Gorki, koja kroz sjećanja glumaca i glumica nudi vrlo ličan pogled na rat iz ’90-ih. Režija Yael Ronen okupila je umjetnike i umjetnice iz Beograda, Sarajeva, Novog Sada i Prijedora, stvarajući scenu kao sigurno mjesto za razgovor o krivnji, pomirenju, opraštanju i zaboravu. Među glumicama bila je i Vernesa Berbo. To igranje u Sarajevu je bilo posebno emotivno za nju, bilo je to prvo poslijeratno igranje na sarajevskim daskama i nije imala snage nakon završetka predstave izaći na poklon pred publiku. Tada smo se upoznale i od tada, već deset godina, imam privilegiju pratiti njen rad i družiti se s njom. Vesela, zanimljiva i neumorno kreativna, Vernesa nije samo umjetnica koju je zadovoljstvo pratiti, već i osoba koju mi je istinski drago poznavati.
Vernesa je rođena u Priboju, školovala se u Sarajevu, a od 1993. živi i radi u Berlinu, gdje je nastavila umjetnički put kroz teatar, muziku i film. U Berlinu je stvorila vlastiti umjetnički svijet, spajajući iskustva iz ratnog Sarajeva i interkulturalni dijalog s ljudima iz cijelog svijeta. Taj spoj različitih kultura i sudbina oblikovao je i njen prvi roman nazvan Der Sohn und das Schneeflöckchen (Sin i pahuljica), u kojem istražuje univerzalne teme identiteta, gubitka i odgovornosti kroz priču o dvije sestre, Dijani i Dadi. Dok starija sestra preuzima ulogu zaštitnice i vojnika svoje porodice, mlađa pokušava sačuvati vlastiti svijet u razorenoj stvarnosti, a smjena perspektiva i ritmičan jezik romana dodatno pojačavaju emocionalnu kompleksnost priče. Roman je predstavljen na Sajmu knjiga u Frankfurtu ove godine, a objavila ga je ugledna izdavačka kuća Frankfurter Verlagsanstalt. Goethe-Institut prepoznao je knjigu kao jedno od najboljih djela na njemačkom jeziku, osiguravši prijevod na engleski i promociju širom svijeta kroz program New Books in German, čime je njemačka literatura postala dostupna i međunarodnoj publici.
Roman Der Sohn und das Schneeflöckchen je tvoj prvijenac, predstavljen je na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Kakav je osjećaj?
– Osjećaj je bio gotovo nestvaran! Došla sam u Njemačku prije trideset godina kao ratna izbjeglica i znala samo dvije riječi na njemačkom i to Halt (stoj) i Achtung (pažnja), iz partizanskih filmova. A sada predstavljam svoj roman na najvećem i najvažnijem sajmu knjiga na svijetu, pisan na njemačkom jeziku i objavljen kod renomirane izdavačke kuće koja je objavila djela mog omiljenog pisca Heinricha Bulla. Nikada nisam sanjala da ću postati spisateljica, a sada se osjećam kao da živim u najljepšem snu.
U romanu pratimo živote sestara Dijane i Dade kroz smjenu perspektiva, što omogućava različite uvide u ratnu svakodnevicu i odrastanje u ekstremnim okolnostima. Šta te je inspirisalo da koristiš ovu tehniku pripovijedanja i kako si oblikovala glasove likova da prenesu emocionalnu kompleksnost bez patetike ili sentimentalnosti?
– Na početku sam zapravo htjela pisati sasvim drugačiju priču o Dijani, mladoj ženi koja je kroz rat preuzela ulogu muškarca u porodici kako bi spasila svoju porodicu i vodila je kroz teška vremena. Dada, mlađa sestra, trebala je biti sporedna figura. Međutim, nakon sedamdeset stranica romana, postalo je jasno da postoji ogroman potencijal za priču o neobičnom odnosu između sestara. Tada sam odlučila Dadi dati puno važnije mjesto. Tražila sam dramaturšku formu koja se razlikuje od Dijanine, koja priča u prvom licu. Dijana može govoriti sama za sebe, dok Dadu samo posmatramo u onome što proživljava. Pokušala sam pronaći najautentičnije slike koje čitatelja približavaju ovim likovima, bez ukrašavanja i bez zaobilaznica, baš onako kako se život zaista događa.
Teme identiteta, gubitka i odgovornosti snažno prožimaju tvoj roman. Kako bi opisala svoj pristup istraživanju ovih univerzalnih tema kroz prizmu ratnog iskustva?
– Živimo opet u strašnim vremenima, kada niko ne želi preuzeti odgovornost za sudbine hiljada mrtvih, potlačenih i gladnih ljudi na ovom svijetu. Čak i u manjim strukturama, poput porodice ili radnog kolektiva, sve je manje onih koji žele stati u zaštitu drugih i preuzeti odgovornost za one koji sami nisu u stanju da se pomognu. Moja iskustva solidarnosti i borbe za druge, koja sam doživjela u Sarajevu 1992. godine, oblikovala su moj karakter i kao osobe i kao umjetnice. Željela sam upravo to utkati u svoju knjigu, kao nešto najdragocjenije što jedno društvo može posjedovati. Solidarnost, nesebičnost i ljubav prema bližnjem koju sam doživjela u tim najtežim trenucima u Sarajevu, to više nigdje nisam vidjela. Ljudi su išli u smrt da spasu druge, i to najbolje govori o tome ko smo bili i za šta smo se borili.
Postoji li scena u romanu koja je za tebe bila posebno teška ili emotivno zahtjevna za pisanje, i kako si je prevazišla?
– Da! Postoji više scena, a sve se odnose na glad. Kako opisati glad? Kako se natjerati da se ponovo prisjetiš lica, očiju i tijela ljudi oko sebe koji gladuju? Kako se prisjetiti sopstvene gladi i osjećaja potpune bespomoćnosti? Izgladnjivanje stanovništva jedan je od najstrašnijih ratnih zločina koji postoje. Baš zato što mi je ta tema izuzetno važna, u romanu se nalazi više scena koje opisuju glad. Nisam ostala ravnodušna ni jednom prilikom dok sam ih pisala, ali smatram da je taj emotivni napor bio vrijedan, upravo zbog težine i značaja teme.
Kako publika u Njemačkoj reaguje na priču smještenu u kontekst Balkana, i da li si morala razmišljati o kulturnom prijevodu dok si pisala roman?
– Publika za sada ne percipira roman isključivo kroz kontekst Balkana. Moj roman priča univerzalnu priču, priču koja se može dogoditi bilo gdje i bilo kada. Pitanja koja se postavljaju u romanu pripadaju univerzalnom diskursu, a ne lokalnom kontekstu. Mjesta zbivanja su Berlin i Sarajevo, pa se čitatelj stalno kreće kroz različite prostore i vrijeme, bez naglašenih lokalnih specifičnosti. Stoga nisam osjećala potrebu da posebno razmišljam o kulturnom prijevodu.
Ti si i glumica i muzičarka, a tvoja umjetnička karijera uključuje i teatar, muziku i film. Kako različite umjetničke discipline utječu na tvoj način pisanja i stvaranja književnih likova? Da li ti iskustvo na sceni pomaže da osjetiš ritam jezika ili unutrašnje glasove likova na poseban način?
– Moja profesija glumice i muzičarke imala je ogroman utjecaj na proces pisanja romana. Kao glumica naučila sam kako da istražujem likove, kako da se pripremim za određene uloge i kako da ih oblikujem tako da budu uvjerljive i istinite. Kao muzičarka, koja rado nastupa uživo pred publikom, mnogo sam naučila o ritmu i razmjeni energije. Za mene je sasvim prirodno da dok kreiram uloge ili pišem, vodim stalne unutarnje dijaloge sa figurama kojima se bavim; taj unutarnji razgovor izuzetno je važan u procesu stvaranja.
Nakon što si 1993. godine došla u Berlin, nastavila si umjetnički rad u različitim formama, od teatra do muzike. Kako je život i rad u berlinskom kulturnom kontekstu oblikovao tvoj pogled na priču koju si htjela ispričati u svom prvom romanu, i koliko je međukulturalni dijalog utjecao na način na koji oblikuješ likove i njihove sudbine?
– Moram naglasiti da je roman napisala jedna Berlinčanka. Mislim da sam ostala živjeti u bivšoj Jugoslaviji, roman bi izgledao potpuno drugačije. U ovih trideset godina života u Berlinu, kroz svoj rad, ali i privatno, stalno sam bila u kontaktu s ljudima iz različitih kultura svijeta. Tragovi rata i stradanja iz Drugog svjetskog rata vidljivi su u Berlinu posvuda, a ožiljci na dušama isto tako. U mojoj zgradi žive tri osobe koje su preživjele Berlin 1945. godine. Poznajem ljude iz Palestine, Sirije, Ruande, Afganistana, Armenije… Rat je konstantna tema u mom životu, a u Berlinu postoji snažna razmjena među umjetnicima koji su doživjeli slične sudbine. Zanimljivo je da veliki broj Ukrajinaca kupuje i čita moj roman, kada čitam pred publikom u Berlinu, često je polovina publike iz Ukrajine.
Rođena si u Priboju, školovala se u Sarajevu, a od 1993. živiš u Berlinu. Koji su najveći izazovi i najvažnije lekcije koje si naučila prilikom preseljenja i prilagođavanja novom životu i umjetničkom kontekstu?
– Najvažnija lekcija je ostati miran bez obzira na okolnosti. Biti dobar prema sebi i nikada se ne pretvarati da si neko drugi. Ostati vjeran sebi, biti vrijedan, boriti se, vjerovati u sebe, biti pozitivan i ne misliti da su svi protiv tebe. Otvori se! Ne podcjenjuj druge samo zato što nisu kao ti ili ne dolaze iz tvog okruženja. Dobri, vrijedni i talentovani ljudi postoje svugdje. Traži sebi slične, one kojima možeš vjerovati… i ne dozvoli da ti snovi pobjegnu.
Tvoja karijera obuhvata rad u različitim uglednim berlinskim teatarima, od Maxima Gorkog do Deutsches Theatera. Koji te aspekt rada na sceni najviše ispunjava: stvaranje likova, interakcija s publikom ili možda kolektivna energija tima, i kako se tvoj glumački pristup mijenjao tokom godina?
– Da, igram zaista u najvećim kućama u Njemačkoj, a od novembra i u Brechtovom Berliner Ensembleu, što mi je bio životni san. Ali isto tako rado igram i u off-teatrima. Za mene je jedino bitan sadržaj, odnosno tema. Volim politički teatar, volim igrati uloge autsajdera, promašenih žena, žena koje su snažne i nesalomljive, vještica, kraljica, svih onih koje imaju tekst, koje imaju šta reći. Na početku sam dobijala klišeizirane uloge: ruske prostitutke, poljske čistačice, izbjeglice… ali sam odbijala da ih igram. Upravo zato sam u Njemačkoj ponovo studirala scenarij i scensko pisanje. Pišem uloge za sebe i svoje koleginice. Pišem sve žanrove, ali isključivo ozbiljne tekstove za glumice. Mislim da prečesto stojimo na binama i slušamo muškarce koji imaju šta da ispričaju, ili služimo tome da se bolje ispriča neka muška priča.
Dugo si u Njemačkoj, ali šta ti najviše nedostaje iz Priboja i iz Bosne i Hercegovine? Postoje li trenuci kad te nostalgija nadvlada i kako se nosiš s tim osjećajem? Razmišljaš li o tome da se ikada trajno vratiš u BiH, ili je Berlin ipak tvoj dom? Za sebe kažeš da si Berlinčanka. Kako zamišljaš svoj odnos s rodnim krajem u budućnosti?
– Priboj je predivan grad sa predivnim ljudima. Nedostaje mi Lim, nedostaju mi brda i šume, nedostaje mi zlatiborski sir i sjeničke paprike u siru. Naravno, nedostaju mi moja mama i sestra, kao i to da imam vremena za kafu i prijatelje. Sarajevo mi je vječna inspiracija, mjesto gdje mi se duša razigra kao zec na cvjetnoj livadi. U međuvremenu sam, međutim, u bivšoj domovini samo turista i veoma sam svjesna koliko tamo mnogo toga više ne funkcioniše. Ali ne dajem sebi za pravo da pametujem bilo kome ko tamo mora živjeti i preživjeti. Imam ogroman respekt prema svakoj osobi koja je uspjela proteklih trideset godina opstati na cijeloj teritoriji naše nekadašnje Jugoslavije. Nakon što sam jednom izgubila ono što mi je bila domovina, više nemam snažan osjećaj pripadnosti ni jednom mjestu, i zapravo to ne želim. Mislim da ću posljednje godine svog života provesti na porodičnom brodu, pisati knjige i ploviti od luke do luke, od zemlje do zemlje, sve dok se svjetla u glavi ne pogase.
U intervjuima se često postavlja pitanje ženama o balansiraju karijere i privatnog života, ali ovo pitanje neće biti sad postavljeno tebi, jer si žena, već zato što si umjetnica koja djeluju u intenzivnom i zahtjevnom kulturnom okruženju poput Berlina. Berlin je brutalan, konkurencija je jaka! Kako ti uspijevaš održavati ravnotežu između profesionalnog angažmana i ličnog života? Postoje li rituali ili navike koje ti pomažu da ostaneš prizemljena i sačuvaš kreativnu energiju?
– Ja sam porodična osoba. Sa mužem, s kojim sam u braku već 31 godinu, imam dvije kćerke koje su za mene sve, moji najljepši projekti u životu. Trudim se da svaki dan kuhamo zajedno i da barem jednom dnevno sjednemo za stol i razgovaramo o svemu. To me prizemljuje. Vrlo dobro znam postaviti granice između privatnog i poslovnog života. Moja porodica i moje zdravlje uvijek su na prvom mjestu. Redovno idem na sport, jogu i u saunu. Koliko god volim sve što radim, znam da sve ostalo gubi smisao ako ne uspijevam pronaći vrijeme za sebe, za uživanje, putovanja, dobre koncerte, izložbe, knjige i filmove. Trudim se ne shvatati sebe preozbiljno i koristiti svaku priliku da se smijem, pjevam, razgovaram i kahvenišem s prijateljicama.
Koji su tvoji dalji planovi u glumačkom i muzičkom svijetu? Postoje li uloge, projekti ili teme koje još nisi istražila, a posebno te privlače?
– Imam još mnogo planova, kako konkretnih, tako i onih koji se tek kriju u dubini duše. Već radim na svom drugom romanu i planiram brojne čitanja i koncerte širom Evrope. Planirala sam i dva veća privatna putovanja u Afriku i Aziju, s nadom da ću sresti interesantne ljude koji će me inspirisati i podržati u svemu što radim. Gluma više nije u centru mog fokusa, ali mi je san da još jednom zaigram na svom jeziku, negdje u Sarajevu.