Prema izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma iz 2021. godine, modna industrija i njezin opskrbni lanac predstavljaju trećeg najvećeg zagađivača planeta, odmah iza prehrambene i građevinske industrije.
Svake godine se u svijetu proizvede između 80 i 100 milijardi novih odjevnih predmeta. Međutim, od materijala i vlakana koji se koriste za proizvodnju odjeće, oko 87 % završi u spalionicama ili na deponijama, bez ponovne upotrebe. Iako se veliki broj komada odbacuje, samo oko 20 % odbačenog tekstila se sakuplja, a svega 1 % odbačene odjeće reciklira se u novu.
Proizvodnja odjeće ubrzano raste: između 2000. i 2014. godine proizvodnja se udvostručila, dok prosječna osoba danas kupuje 60 % više odjevnih komada nego prije, ali svaki komad zadržava u prosjeku upola kraće vrijeme nego ranije.
Tekstilna industrija je i veliki potrošač vode, a farbanje i obrada tekstila također troše ogromne količine kemikalija u procesu proizvodnje.
Istovremeno, proizvodnja tekstilnih vlakana se dramatično promijenila, oko 60 % svih tekstilnih vlakana danas su sintetička vlakna (npr. poliester), što dodatno povećava ekološki otisak zbog fosilnih sirovina, emisija i problema s razgradnjom.
Uz sve ekološke posljedice, modna industrija sistematski iskorištava radnice, posebno u zemljama s niskim standardima rada, gdje žene rade u nepovoljnim i često opasnim uvjetima za minimalne plate.
S obzirom na ovakve brojke i praksu, jasno je da održivost u modi ne može postojati bez radikalnog smanjenja proizvodnje i transformacije cijelog industrijskog lanca, uključujući materijale, etiku rada i način potrošnje.
Šta znači i mora da znači održiva moda
Odjeće je danas toliko na planeti da bismo jedino prestankom njene proizvodnje mogli zaista postići održivost. Ovu tvrdnju podupiru činjenice: trenutni tempo proizvodnje je ogroman, reciklaža izuzetno niska, a količina tekstilnog otpada enormna, što pokazuje da jedino radikalno smanjenje ili potpuno zaustavljanje masovne proizvodnje može značajno smanjiti ekološki i društveni teret. Prava održivost mora biti:
-
Drastično smanjenje obima proizvodnje ili totalni prekid: ako proizvodnja ostaje na stotine milijardi komada godišnje, čak i reciklirani komadi značajno opterećuju resurse i okolinu.
-
Produžen životni vijek odjeće: svaki komad treba da traje dugo, da bude kvalitetan, da se može popravljati, reciklirati ili ponovno upotrijebiti
-
Odgovorna upotreba materijala i sirovina: izbjegavanje sintetičkih vlakana kad nije neophodno, smanjenje štetnih kemikalija, smanjenje potrošnje vode/energije i smanjenje emisija kroz cijeli lanac proizvodnje i distribucije.
-
Transparentnost i etička proizvodnja: znati tko pravi odjeću, pod kojim uslovima, osigurati poštene plate, humane uslove rada, i objavljivati stvarne podatke o proizvodnji, otpadu i reciklaži.
-
Prelazak sa linearne na cirkularnu ekonomiju: modna industrija mora prestati sa modelom proizvedi‑potroši‑baci, a podržati model proizvedi‑koristi‑popravi/recikliraj/ponovo upotrijebi
Drugim riječima, održivost zahtijeva sistemsku transformaciju industrije, a ne kozmetičke popravke na margini.
Zašto mala kolekcija + etiketa održivo obično nisu dovoljni
Kada brendovi objave eko ili održivu kolekciju, to ponekad samo znači da su nekoliko komada napravili od recikliranih materijala ili da su dizajnirani da izgledaju održivo, međutim:
-
Ako ostatak proizvodnje ostane masovan, globalni problem prekomjerne proizvodnje i otpada ostaje.
-
Ako je odječa čak i reciklirana, to ne smanjuje značajno potražnju i negativan teret na okoliš.
-
Ako ne postoji plan za dug život, reciklažu ili ponovnu upotrebu, većina komada završi na deponiji kao dio onih 92 miliona tona otpada godišnje.
Dakle, ta održiva kolekcija može biti, i najčešće jeste, samo kap u moru, dok je stvarni problem sistemski i duboko ukorijenjen u model industrije.
Sa 100–150 milijardi novih komada godišnje i gotovo stotinu miliona tona tekstilnog otpada, industrija odjeće je postala enormno neodrživa. Svaka nova kolekcija, svaki novi komad, doprinosi tom opterećenju.
Prava održivost stoga znači manje, sporije, pametnije, proizvodnja u manjim količinama, dizajn za dugotrajan život, reciklažu i ponovnu upotrebu, i transparentne, etične lance proizvodnje.
Bez te sistemske promjene etiketa održivo ostaje samo marketinški trik.