Adnan Lugonić: Zaboravili smo voditi računa jedni o drugima

0
December 19th, 2016

Drama Kad bi naglas govorili mladog autora Adnana Lugonića u režiji Srđana Vuletića imala je premijeru u martu i od tada nije prestala puniti salu Kamernog teatra 55. Tekst je nastao kao praktični diplomski rad na Odsjeku za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.

 

Kako Lugonić ističe bilo mu je važno ispričati priču o ljudima koje uslovno nazivamo malim, i njihovim problemima koje, također, uslovno nazivamo malim, i time pokaže da nema malih ljudi i malih problema. Kao što ne postoje ni velike teme same po sebi, već ih je neko učinio takvima. Pišući ovu dramu htio je propitati ono šta osjeća spram svega onoga što nas svakodnevno okružuje i šta je u svom tom haotičnom okruženju važno.

 

 

Mladi bh. autori i autorice nisu često u prilici da svoj rad prezentuju na sceni pozorišta, a Vi ste svoj tekst Kad bi naglas govorili, koji je ujedno i Vaš diplomski rad, sa režiserom Srđanom Vuletićem uspjeli oživjeti na pozornici Kamernog teatra 55. Šta Vama kao mladom autoru to znači?

- Znači mi jako mnogo. Moji prvi odlasci u pozorište, oni svojevoljni, najviše su vezani upravo za Kamerni teatar 55. Tokom srednjoškolskog perioda, nekad od trećeg razreda gimnazije, lagao sam da sam student Akademije kako ne bih morao plaćati kartu. To sam radio zato što sam veliki broj predstava išao gledati više puta. Nadam se da danas neko s jedakom željom dolazi da gleda predstavu nastalu po mom tekstu, pokušava da na različite, maštovite načine uđe u salu i onda kada su karte rasprodate i da mu nije mrsko tih sat i četrdeset minuta sjediti na stepenicama ako treba. Neke od najboljih, kultnih predstava Kamernog sam odgledao sjedeći na tim stepenicama i želim vjerovati da neko sa jednakim ushićenjem sa te pozicije gleda našu predstavu. Kako vrijeme odmiče, sve više mi se čini kako nije slučajnost da je moja prva cjelovečeranja drama inscenaciju doživjela baš u Kamernom teatru 55, budući da tokom pisanja likove svojih drama uglavnom zamišljam na toj sceni ili na sceni Akademije. Naravno, to ima veze i s tim da sam više orjentisan na intimne priče, a Kamerni je idealan prostor za to. Još uvijek mi se zna desiti da, kada prođem kroz prolaz tog pozorišta i vidim plakat predstave, ne vjerujem da se to stvarno desilo, da je drama koju sam pisao skoro šest mjeseci, uz pauze, oživjela na toj maloj sceni.

 

 

Da li nam nedostaje kvalitetnih autora i dramskih tekstova ili teatri nisu dovoljno otvoreni za mlade autore?

- Sigurno da nam negdje nedostaje dramskih autora, ali ne na način da ih nema, nego da se javno ne prezentuju. S obzirom na broj stanovnika, a naročito broj pozorišta, imamo više nego dovoljno momaka i djevojka koji/e žele da budu dramski/e autori/autorke, odnosno već to jesu, samo je pitanje kako ih ohrabriti da svoje tekstove odnesu u pozorišta. S druge strane, teatri su nedovoljno otvoreni, jer se plaše kuda ih te nove, mlade generacije dramaturga i dramaturginja mogu odvesti. Dolazimo tu do pitanja rizika bez kojeg nema uspjeha. Kod nas se teatri nedovoljno upuštaju u rizike, lakše im je da ostanu unutra onog što dobro poznaju, bez velikih iznenađenja kako za sebe, tako i za publiku. Zato najčešće, kada postavljaju domaći tekst, a svako pozorište je obavezno da to uradi jednom u sezoni, posežu za mrtvim autorima. Pored toga što publici ne moraju objašnjavati svoj izbor, jer je provjeren, također ne moraju plaćati pisca. Volio bih da Kad bi naglas govorili bude primjer da se vrijedi upustiti u rizik, što Emir Hadžihafizbegović na neki način jeste uradio odabravši da svoj mandat upravnika Kamernog otpočne tim tekstom, odnosno tom predstavom. Mislim da se jako često izbjegne postavljanje drama savremenih dramatičara i dramatičarki, jer nema novca da se drame otkupe. Mislim da bosanskohercegovačkom teatru nedostaje konkurs i godišnja nagrada za dramski tekst, koji bi, nakon otkupa po pristojnojoj cijeni, bio postavljen u jednom od teatara.

 

 

Kad ste pisali tekst Kad bi naglas govorili da li ste ga vidjeli onako kako ga je na pozornicu postavio Vuletić?

- Dok smo bili u procesu rada na predstavi, Srđan me nekoliko puta, tokom proba, a i mimo njih, pitao kako ja vidim svoj tekst, kako sam ja to zamislio. Nijednom mu nisam htio dati konkretan odgovor, jer me zanimalo to kako on vidi moj tekst, koje je njegovo tumačenje teksta, kako glumci u saradnji s njim vide likove, njihove odnose, koliko je to blisko ili daleko od onog što sam ja zamislio. Ono što mogu reći je da sam sretan što je predstava postigla svoj cilj, a to se vidi po reakcijama publike koja, nakon svakog igranja, ne krije da ih je predstava emotivno dirnula, potresla ili probudila nadu, učinila nešto treće ili četvrto, to sada nije bitno. Važno je da je predstava, što bi se reklo, iskomunicirala sa publikom.

 

kad-bi-naglas-govorili

Kad bi naglas govorili / foto_kritika.ba

 

To je univerzalna priča o običnim ljudima, njihovim strahovima, nezadovoljstvu, usamljenosti, potrazi za sobom i vlastitom srećom. Da li je bh. čovjek uprkos kapitalističkom ambijentu i društveno-političkoj kompleksnosti uspio sačuvati empatiju i ljudsku toplinu?

- Mislim da smo prestali da pričamo o svemu što bi otkrilo našu ranjivost, krhkost. Svi se predstavljamo snažnijim nego što jesmo, gradimo o sebi sliku jakih individua koje sve mogu same uraditi i to je onaj negativni segment kapitalističkog svjetonazora koji je uspješno zaživio i kod nas, iako smo mi realno daleko od potpuno kapitalističkog ambijenta. Bježimo od svojih strahova kao da su oni negdje izvan nas i kao da stvarno, fizički se možemo udaljiti od njih. Živimo u sistemu gdje potiskivanje postalo osnovni mehanizam za biti „normalan“ u ovoj sredini. Negdje jesmo sačuvali empatiju i toplinu, samo što je ona na vrlo niskom nivou. I dalje smo, tako mi se čini u ovom trenutku, previše orjentisani na sebe, vodimo računa samo o vlastitim potrebama, nezainteresovani smo da za drugog, njegove potrebe. Zaboravili smo da vodimo računa jedni o drugima. Ako je ikakva pojava u društvu kriva za to, onda je to siromaštvo, jer kada svedete čovjeka na preživljavanje, to je svakodnevna borba u kojoj ne vidite nikoga osim sebe. Tek nakon nedavnih posjeta manjim gradovima u BiH sam shvatio koliko ima istine u replici iz predstave: Utučeno je sve ovdje. Nije mi lako odgovoriti na ovo pitanje, možda bi neki sukus bio kako postoji empatija i ljudska toplina, ali ja nisam zadovoljan količinom toga.

 

 

Da li je otvorenost prema sebi i drugima uslovljena društveno-političkim kontekstom ili pak odsustvom hrabrosti u nama samima?

- Problem je što smo mi odgajani u patrijahalnom sistemu koji nameće čvrste okvire ponašanja i ženama i muškarcima. Od najranije dobi nas se uči kako nije dobro do kraja pokazativati emocije, da nije dobro naglas pričati o svojim intimnim problemima, da je glupo imati strahove i biti ranjiv, da je toliko toga, naročito po pitanju seksualnosti neprihvatljivo, da se moramo stidjeti ako smo drugačiji i moramo pokušati da se prilagodimo, da ne smijemo previše uznemiravati sredinu u kojoj živimo, da ne bi bilo lijepo da se u našim životima dešava nešto mimo oprobane matrice itd. Tako naša zatvorenost, nemogućnost suštinske, iskrene komunikacije, bez skrivanja i taktiziranja je itekako uslovljena društveno-političkim kompleksom. Ono što nam preostaje je borba sa nama samima i sa drugima, da barem pokušamo uspostaviti dručije modele odnosa i odgoja, a odgoj je ključan za mnoge naše probleme.

 

 

Pluralizam i sloboda mišljenja i govora glavni su temelji demokratije. Kako komenatrišete to da danas bh. građani formalno žive u demokratskom društvu, biraju političke predstavnike na demokratskim izborima, imaju prava javno izraziti vlastite stavove, mišljenja, nezadovoljstva, a svjedoci smo sve veće šutnje i pasivosti bh. građana?

- Sve ovo kod nas je više privid demokratije. Ljudi kao imaju slobodu izbora, a dvadesetak godina ih se kontinuirano plaši ovim ili onim, te im ustvari strah diktira izbor. Politčke elite na taj način vješto kontrolišu sve što se dešava. Građani i građanke su toliko puta bili prevareni da više nikome ne vjeruju, a bez određene doze vjerovanja ne može doći do promjena. Zato se većina vodi onom – ovi me lažu dvadeset godina, bolji su mi oni, nego neki koje ne poznajem. Sloboda mišljenje i govora kao takva ne postoji, odnosno vi možete reći šta želite, i zbog toga nećete kao u socijalizmu završiti na Golom otoku, jer su metode današnjeg sistema mnogo perverznije, pametnije vas se isključuje iz društva, diskredituje vaša ličnost i time marginalizira. Navodi vas se kao primjer da je društvo tolerantno, spremno na kritiku, čak i samokritiku, a ustvari rade sve kako bi se to vaše javno izgovoreno mišljenje ili stav relativizovali, učinili nevažnim, nekim tamo manjinskim mišljenjem ili stavom koji je dobro da postoji kako bi većinski postao još jači. Ne može postajati slobodno, demokratsko društvo u državi gdje je nacionalna pripadnost temelj identiteta svakog pojedinca, drugi identiteti su nevažni, u sjeni nacionalnog. Građani i garđanke su umorni/e. Zato su pasivni. Izgubili su vjeru u svoju snagu. Osjećaju da se stvari odvijaju mimo njih, da su im političke elite i centri moći nedodirljivi, da ih se u suštini ništa ne pita.

 

 

adnan-lugonic-2

 

Šta po Vama, osim novca, nedostaje bh. kulturi, tj. teatru? Svjesni smo činjenice da vlasti i političare nije briga za kulturu, ali da li bi u nekim segmentima kulturni radnici mogli biti više angažirani?

- Ja sam prije svega za to da umjetnici kroz svoje radove pokušaju da učine neke promjene. Svjedoci smo da kod nas ima umjetnika i umjetnica koji su angažirani kroz politiku, ali tada kao da gube svoju nezavinos, jer su primorani da kalkulišu i da nerijetko stave interes stranke na prvo mjesto. Žalimo se kako vlast nema sluha za kulturu i umjetnost, a pritom naše kolege zauzimaju političke pozicije koje imaju direktan uticaj na to. Kada kažem da umjetnici kroz svoj rad treba da rade na promjenama, tu ne mislim da imaju moć da urade konkrete promjene, ali da mogu činiti male pomake na nivou svijesti svojih recipijenata. Nije moguće raditi u ovoj srediti i ne biti angažiran. Treba biti posebno talentovan i krajnje nezainteresovan da bi ostalo u domenu neangažirane umjetnosti. Tu prije svega mislim na teatar, jer on bi se trebao itekako baviti društvom.

 

 

Koliki je utjecaj teatra danas na društvo, uzmemo li u obzir da smo tranzicijsko društvo, sveopštu letargiju, nezadovoljstvo, ekspanziju reality programa i sl?

- Negdje mi se čini da teatar nije svjestan svoje moći. Baš kao i građani, i mnogi tetarski radnici/e kao da su izgibili/e volju da konstantno govore o mnogim aspektima naše svakodnevice, a da ne dolazi do bilo kakvih promjena. Dobijete višeminutni aplauz za predstavu koja kritički govori o fašizmu i već u bifeu pozorišta od pojedinaca možete čuti fašističke komentare. Naravno, nije to nešto nad čime se treba čuditi, ali svejedno negdje osjetite da niste uspjeli do kraja. Opet, s druge strane, ponekad zaboravimo da smo sad i ovdje, i da dok smo tu, možemo uraditi puno toga, ako ništa govoriti naglas i tako utješiti one koji se osjećaju usamljeno u svojim problemima. Ponekad je utjeha ono što nam najviše treba.

 

 

Zašto bh. kulturna scena nema razvijenu kritiku?

- Mislim da nema zato što je sve manje kvalitetnih časopisa. Rubrika za kulturu u dnevnim novinama skoro da ne postoji. Jednom sedmično urednici odluče da daju list, dva da se objave informacije o dešavanjima na kulturnoj sceni. Većini stanovništva, naročito srednje i starije generacije, te dnevne novine su i dalje glavni izvor informacija o kulturnoj ponudi, pa ne čudi to da mnogi misle kako umjetnici i umjetnice ne rade ništa, kako kulturna scena ne postoji, a ona je, pritom, itekako živa i zanimljiva. Na sreću, ima nekoliko internetskih stranica koje uređuju mladi, obrazovani ljudi, na kojima možete pročitati književne, teatarske, likovne kritike. Vjerujem da će se oni praćenjem i kritičkim pisanjem kroz dogledno vrijeme profilisati u ozbiljne teatarske, likovne, muzičke, književne kritičare. Bio bih veoma sretan da neki časopisi počnu ulagati u neke od tih mladih ljudi, stanu iza njih finansijski i pruže im podršku na njihovom putu realizacije.

 

Šta možemo dalje očekivati od Vas? Da li već radite na nečemu novom?

- Trenutno sam najviše posvećen radu sa studentima na Odsjeku za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Bavim se njihovim radovima i kroz razgovor s njima se trudim da koliko-toliko doprinesem da prave pomake u svom pisanju. Ovih dana sam, zajedno sa glumcem Senadom Alihodžićem završio rad na pilot epizodi dramske serije i vidjet ćemo šta biti s tim. Uskoro bih trebao zajedno sa rediteljicom Selmom Spahić raditi dokumentarnu predstavu u BNP-u Zenica. A tu je i ideja za novi dramski tekst.

 

razgovarala_Maja Hadžimusić

fotografije_Ivana Belančić




Najčitanije








FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team