Elma Porobić: U korijenu svega leže dva osjećanja – ljubav i strah

Naša sagovornica, književnica Elma Porobić uvijek je bila posebna, odisala je otmjenošću, savršenim stilom uvijek prilagođenim prigodi… Svoj put je našla je u pisanju i prenošenju znanja na nove generacije na Američkom univerzitetu. Njen prvijenac Tamo gdje se čuje smijeh upravo je objavljen i već je dobio odlične kritike i struke i nas, običnih čitatelja i čitateljica.

 

 

Za početak reci nam kako je nastala tvoja zbirka priča? Da li se radi o nečemu što si uvijek željela objaviti, da li je nastajala postepeno kroz proces tvog sazrijevanja u emotivnom i profesionalnom smislu neki duži period?

 

– Zbirka kratkih priča Tamo gdje se čuje smijeh nastala je gotovo u jednom dahu, no moglo bi se reći da su ideje, situacije i likovi iz priča poprimili oblike koji su se razvijali i postajali takvim postepeno i bez prestanka. Naravno, pri tom se dešavalo kontinuirano raslojavanje misaonih procesa, onih površinskih i svjesnih, nad kojima sam donekle imala kontrolu, te onih unutrašnjih procesa koji su se dešavali nekom svojom dinamikom i po nekim svojim zakonima, a koji su sve snažnije tražili svoj put van. I eto…Tamo gdje se čuje smijeh.

 

elma porobic

 

Pored tebe, na pripremi ove knjige je radila zaista vrhunska ekipa. 

– Iznimno sam ponosna na cijeli tim ljudi s kojima sam imala priliku surađivati pri izdavanju knjige – Izdavačka kuća Vrijeme i Muamer Spahić, grafički dizajner Kenan Zekić, koji je odgovoran između ostalog i za vrlo zanimljiv vizuelni identitet knjige, Željko Grahovac, recenzent i lektor, zatim Nina Alihodžić i Edin Pobrić, koji su napisali dva vrlo upečatljiva i snažna osvrta na knjigu, ponudivši čitateljima mogućnost dodatnog razumijevanja priča. Profesionalizam, predanost i hrabrost svih njih su me uistinu oduševili.

 

 

Imaš li neki poseban ritual kad pišeš? Jesi li jedna od onih koji nose sa sobom notes u koji zapisuju trenutne ideje i inspiracije? 

– Nemam rutinu koje se svakodnevno držim. To bi značilo da, pored sati provedenih na fakultetu i u pripremi za predavanja, gdje bi se možda i moglo govoriti o rutini i tipičnosti, svaki dan, bez obzira na emotivno-intelektualno stanje u kojem se nalazim, sjedam uredno za svoj pisaći stol i pišem. Čitala sam o tome, i mnogi su autori upravo radili tako, primjerice Hemingway ili De Beauvoir koja je pisala nekoliko sati ujutro, pauza pa nekoliko sati poslijepodne. Za mene se pisanje dešava stalno, vječito sam u procesu pisanja pa se priča može napisati dok se vozim i posmatram krajolik ili ručam u Vapianu. No izljevanje na papir nema sistematičnost u kojoj bismo mogli pronaći nešto što je tipično. Možda je nemir ono što bih mogla izdvojiti kao nešto takvo. Kad se riječi napokon počnu obrušavati na papir, rijetko mogu dugo sjediti prikovana za stolicu, već me obuzme nekontrolirajući nemir koji me tjera da se sumanuto šetam po stanu, da bi se potom vratila stolu i nastavila s pisanjem. U tim se trenucima osjetim kao razbacana odjeća posvud po sobi koja će na kraju dana ipak naći svoj put do ormara.

 

 

 

Predaješ na Američkom univerzitetu predmete iz oblasti engleskog jezika i književnosti. Koliko potencijala imaju bh. mladi ljudi s kojima se svakodnevno susrećeš?  

– Jednom mi je prilikom moj yoga učitelj, dok sam svim silama pokušavala da savladam novu pozu, mirno je rekao da stanem i razmislim šta me zapravo spriječava da pozu izvedem. Zatim je dodao da u korijenu svega leže dva osjećanja: ljubav i strah. Ljubav i strah, ponovila sam za sebe, i zastala. Kao dva izvora iz kog se crpi životna energija. Rekla bih da kod bh. mladeži postoji visok intelektualno-emotivni potencijal, koji vrlo često ostaje neiskorišten jer su naučeni da lopticu odgovornosti prebace na drugog. S jedne strane mogu razumjeti da su ogorčeni na sve i svakog, da se osjećaju zarobljenim u kandžama nefunkcionalne države, ali s druge bih rekla da se radi o jednom olako usvojenom mehanizmu postojanja i razmišljanja kojim upravlja Strah. Šta pokušavam reći je da bismo, ne samo naša mladež, trebali barem pokušati ne kretati se kroz život zgrčeni i skamenjeni Strahom, te se odvažiti na život, na osluškivanje života, na kontinuiran rad na sebi, otiskujući se u prostore u kojima postoji mogućnost prevazilaženja sopstvenih granica i jednog izmijenjenog sagledavanja svijeta oko nas.

 

 

Publika je zaista bila oduševljena na tvojoj promociji, zato moram pitati možemo li u bližoj budućnosti očekivati još neku knjigu? 

– Drago mi je da si otišla s promocije pod takvim dojmom. Lijepo je i osvježavajuće bilo stvarati ljepotu i energiju koja vrišti zdravim i pozitivnim u divnom ambijentu Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti. Čak se ostalo imuno na hladnoću i kišu te kasnoseptembarske noći. Što se tiče pisanja, kako sam već rekla, pisanje je proces bez prestanka i ja pišem uvijek i oduvijek. To su najčišći oblici mog postojanja. Mia, jedna od junakinja priče Usne, kaže: Trenutak zarobljen u beskonačnom nadiranju mog srca. Zaustavljam sigurno kretanje kazaljki…Trenutak uhvaćen između udisaja i izdisaja. Trenutno, vrijeme i energiju ulažem u pisanje rada na temu na koju sam prošle godine održala predvanje na Univerzitetu u Greenwichu, o upotrebi tijela u dva bosanskohercegovčka filma, Snijegu i Grbavici, gdje nastojim propitati na koji način tijelo učestvuje u (re)konstrukciji ideniteta glavnih protagonistica. Pored toga sam počela i rad na knjizi koja predstavlja nadogradnju istraživanja kojim sam se bavila tokom magistarskih studija.

 

 

razgovarala_Jasmina Rajić

Zeen is a next generation WordPress theme. It’s powerful, beautifully designed and comes with everything you need to engage your visitors and increase conversions.