Slobodanka Lizdek: Herojska ljubav u ratnom Sarajevu

0
June 25th, 2018

U proteklim mjesecima, Sarajlije su mogle svjedočiti filmskom setu na ulicama glavnog grada. Film, Sympathy for the Devil, snimljen prema istoimenoj knjizi francuskog reportera Paula Marchanda, oslikava ratno vrijeme Sarajeva iz jednog drugačijeg ugla. Ugla dvije osobe koje u ratnom vihoru pronalaze ljubav. Režiju potpisuje Guillaume de Fontenay koji je imao samo jedan uslov – film mora biti snimljen u Sarajevu. Dočarati Sarajevo kako je izgledalo 1992. bio je popriličan izazov za filmsku ekipu. Nakon puna 34 dana, film je u potpunosti snimljen u Sarajevu.

 

Slobodanka Boba Lizdek, javnosti poznata kao vrsna novinarka i marketinška stručnjakinja danas, glavna je junakinja knjige Sympathy for the Devil, kojeg ćemo uskoro moći gledati u bh. kinima.

 

 

slobodanka lizdek (6)

 

Povod ovog razgovora je film koji se odnedavno snima u Sarajevu, a glavni ženski lik je urađen po Vašoj priči. Kakav je osjećaj biti na setu filma u kojem se opisuje jedan period Vašeg života?

- Da, snimanje je nedavno završeno. Film je u potpunosti sniman u Sarajevu, puna 34 dana. Reditelj je mogao film da snimi bilo gdje, međutim njegov jedini uslov je bio da to bude upravo u Sarajevu. Bilo je teško dobiti 1992 – 1993. godinu u 2018, ali sjajni tim, na čelu sa Sandom Popovac, je učinio nemoguće. Bilo je toliko stvarno, da sam ponovo bila u 1992-1993. Iskustvo je, u svakom slučaju, bilo jako lijepo, jako teško i nadasve neobično. Moram reći da mi je bilo i malo nezgodno gledati filmsku sebe,no mislim da je Ella Rumph uradila izvrstan posao, a to ćemo, nadam se, vidjeti vrlo brzo. Barem sam u ovom fiktivnom svijetu filma mogla još jednom gledati i doživjeti Paula i za mene je to neprocjenjivo.

 

 

Koliko ste učestvovali u procesu izbora glumaca, lokacije za film…

U filmu sam od samog nastajanja, dakle, od prije 13 godina kada je Paul, još za svog života, započeo avanturu pretakanja njegove knjige u film. Svaku novu verziju slao bi mi da pročitam i dam svoje komentare. Nakon njegove smrti, reditelj filma Guillaume de Fontenay, kad sam mislila da nema više ništa od toga, me je kontaktirao i rekao da želi da snimi film. Nastavili smo konsultacije vezane za pojedinosti našeg života iz tog vremena, kako privatne tako i opšte. Također, bila sam aktivna i prisutna prilikom izbora lokacija, koje nije bilo lako pronaći, a još manje osloboditi za snimanje, ali,međutim, zahvaljujući filmskim profesionalcima sa dugim stažom kakav je Edo Šarkić, sve je bilo moguće, pa i ono nemoguće. Naravno, film nije u cijelosti autobiografski, ipak jednim svojim dijelom oslanja se i na fikciju, no fikciju koja se lijepo smjestila u našu ratnu zbilju.

 

Paul Marchand

Paul Marchand

 

 

Šta zapravo možemo očekivati od filma?

- Dok ne bude gotov, ne mogu ništa reći, ali očekujem dobar film i nadam se da reditelj ima dobar film.

 

Sa ove distance, kako gledate na to prošlo vrijeme?

- Jako mi je teško odgovoriti na to pitanje. Vjerovatno će ono ostati zagonetka zauvijek. No, ipak moram da kažem da je, koliko god vremena prošlo, dovoljan samo jedan mali vizuelni, audio ili, pak, olfaktivni podsjetnik, pa da se ponovo vratite u prošlost. Ovo je bio slijed utisaka svake moguće vrste, koji su se sukcesivno izmjenjivali. Ono što mogu da kažem i sada je da je taj period rata bio moj najljepši period u životu, bez obzira na sve jer sam doživjela ljubav koja je bila ogromna i samim time rijetka. To gledam kao na neki poseban dar koji mi je život dao, u tako teškim i nadasve ružnim okolnostima.

 

slobodanka lizdek (1)

 

Kad čitate o sebi ili se gledate na platnu, da li postoji dio koji niste ni sami znali o sebi?

- Mislim da ne, barem za sada i barem vezano za ovo iskustvo rata i moje ljubavi s Paulom. Ali, sigurno da postoje još neotkriveni predjeli u meni, kao i u svakom biću, koje treba otkriti, možda i ne. Valjda će biti prilike za to.

 

 

Kako je zapravo počela Vaša ratna priča, pročitala sam da ste se zapravo vratili u Sarajevo 1991,nakon postdiplomskog studija, na kratki odmor pred odlazak u Ameriku…

- Da, radilo se o spletu okolnosti. Netom prije početka rata, vratila sam se iz Madrida gdje sam bila na postdiplomskim studijama iz književnosti u Sarajevo, kako bih sačekala svoje dalje usavršavanje u Americi, koje je bilo planirano za septembar 1992. Još dok sam bila u Madridu započela sam jedan veliki projekt, koji je trebao da se desi u maju 1992, a radilo se o mjesecu španjolske kulture u Sarajevu. Taj projekt je obuhvatao zaista najznačajnije segmente španjolske kulture od književnosti, filma, umjetnosti, teatra, muzike, i Sarajevo je trebao biti domaćin jednom Nobelovcu – Camilu Jose Cela, Pedru Almodovaru, Carlosu Sauri itd. Nastavak priče znamo, u maju 1992. počeo je rat. Dobila sam ponudu da napustim sa porodicom Sarajevo, koju sam odbila, jer sam vjerovala, kao i većina mojih prijatelja, da je rat u Sarajevu nemoguć. No, moj ostanak je očito bio sudbinski – da upoznam Paula – kad malo bolje razmislim, sve što smo u životu radili i on i ja vodilo je tome da se jednog dana susretnemo.

 

Paul, Sarajevo, 1993.

Paul, Sarajevo, 1993.

 

 

Kako biste opisali Paula Marchanda?

- Paul je bio čovjek s kojim sam bila spremna da odem na kraj svijeta.

 

Vi ste zapravo Paulu spasili život u opkoljenom Sarajevu…Paul je teško ranjen u oktobru 1993. na radnom zadatku.

- Zajedno smo bili taj kobni dan u automobilu. Kad su me pitali sad, dok se film snimao, da li me je bilo strah, bila sam zatečena tim pitanjem, jer nisam imala vremena za strah. Moja jedina ideja u tom haotičnom trenutku je bila ta da Paul ne smije nikako da izgubi svijest, jer je gubio jako puno krvi i svakim trenutkom postajao sve bljeđi i bljeđi. I nije pao u nesvijest, ostao je priseban, rekla bih, i na momente lucidan, da hirurg koji nas je primio u UN vojnu bolnicu nije mogao da vjeruje da taj čovjek, koji je gotovo izgubio svu krv, još uvijek hoda. Tad mi je ljekar rekao, ne znam šta ste uradili, ali uradili ste najbolju moguću stvar – da je izgubio svijest, ne znam da li bismo bili u stanju da ga ponovo probudimo.

 

ekipa filma Sympathy for the Devil

ekipa filma Sympathy for the Devil

 

 

Nakon rata i ranjavanja, Paul i vi se razdvajate, no, ipak ste prva osoba koja je pročitala knjigu…

- Nakon ranjavanja i do kraja rata, Paul i ja smo se viđali povremeno. On se ponovo vratio u grad 1994, i ja sam 1995. u nekoliko navrata bila u Parizu. Nakon toga, on je otišao za Kanadu, gdje je i izdata njegova prva knjiga, po kojoj je film i snimljen – Simpatija za đavola. Nikad se, takoreći, nismo ni razdvojili, mada je svako imao svoje živote i druge ljubavi. Ostali smo do kraja njegovog života najbolji prijatelji i najbliži jedno drugome. Prva sam pročitala tu knjigu, kao i druge knjige koje su došle nakon ove, uključujući i njegovu zadnju knjigu “Raj nadohvat ruke“ koja je, u neku ruku, i njegov testament i u kojoj smo ponovo zajedno kao ljubavni par. Inače, u svim njegovim knjigama smo zajedno, evo, sada i u filmu.

 

 

Možete li se sjetiti svoje prve emocije kada ste pročitali knjigu? Kako se rodila ideja da se baš ta knjiga pretvori u film?

- Pročitala sam knjigu i ispred sebe sam ponovo vidjela rat u full HD-u, čula sam rat, mirisala sam rat. Rekla sam mu tad, sjećam se: Paul, jednog dana ovo bi trebalo pretvoriti u film. I evo, nadam se, film je uskoro tu. Paul, nažalost, više ne, barem ne u ovom obličju koje mi možemo vidjeti i na ovoj našoj frekvenciji. Silno želim da nas odnekud vidi i da bude zadovoljan i sretan zbog ovog filma. Ja bih, ipak, više voljela da je on tu, s nama.

 

Ford Fiesta

 

Kako, kao osoba koja je preživjela rat, gledate na filmove koji se snimaju o ratu?

- Mislim da treba snimati filmove o ratu i tek smo sada, kada smo intenzivno počeli da radimo na ovom filmu, vidjeli da i nije bilo tako puno filmova o našem ratu. Oni treba da se snimaju, kao što i svjedočanstva moraju da ostanu iza nas. Samo uz pomoć umjetnosti, mislim, možemo transcendirati svo zlo koje nam se desilo, kako zlo u nama samima, tako i kolektivno zlo. Isto tako, mislim da se treba suočavati sa svojim traumama kako bi život bio bolji i slobodniji. No, ipak sve zavisi od osobe do osobe. Ipak, trag mora ostati.

 

slobodanka lizdek (11)

 

 

Koji biste dio knjige izdvojili kao najdraži?

- Možda mi je najdraži dio kada on u trenutku dok leži tu, na zemlji pored Sarajeva, ranjen, i dok gleda svoju krv kako otiče nepovratno i svoj život koji se gasi, on razmišlja o smrti, ratu, ljudima, o zlu i destrukciji, ali i o nama i našoj ljubavi, za koju je napisao da nismo u ratu razgovarali puno o ljubavi jer to je bilo nedostojno jednog takvog trenutka u kojem smo se svi samo borili za goli život, ali ona je bila sveprisutna na vrhovima naših usana. Bila je to jedna herojska i suptilna ljubav.

 

Razgovarala_ Ivana Belančić

foto_Ivana Belančić, privatni arhiv




Najčitanije








FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team