Edin Zubčević: Heavy metal publika je najlojalnija publika

Ime Edina Zubčevića već decenijama predstavlja jednu od rijetkih konstanti profesionalizma na bosanskohercegovačkoj kulturnoj sceni. Kao suosnivač agencije Gramofon i dugogodišnji direktor Jazz Festa Sarajevo, Zubčević je u glavni grad Bosne i Hercegovine doveo neka od najvažnijih imena svjetske muzike, gradeći reputaciju producenta čiji standardi odavno nadilaze lokalne okvire.

Iako ga domaća javnost posljednjih godina često čita kroz njegove britke društveno-političke kolumne na portalu Nomad, gdje precizno secira bh. svakodnevnicu i javašluk sistema, u klasičnom muzičkom intervjuu nismo ga imali priliku čuti gotovo pet godina. Povod za razgovor je, na prvi pogled, neočekivan, Gramofon 29. jula u sarajevsku Slogu dovodi kultni heavy metal sastav Soulfly predvođen legendarnim Maxom Cavalerom.

Najava koncerta izazvala je veliku pažnju, dodatno podgrijanu Zubčevićevom opaskom na društvenim mrežama: Ne bih ja, ali obećao sam djeci. Iza te rečenice, međutim, krije se mnogo više od roditeljskog obećanja, krije se sve što Sarajevo godinama ne uspijeva riješiti.

Važno je naglasiti da ovaj koncert ne dolazi na neobrađeno tlo. Sarajevo je posljednjih godina, zahvaljujući Eternal Flame Festivalu, kolektivu Nema više gospode u Sarajevu i drugim nezavisnim inicijativama, pokazalo da publika za alternativnu i metal muziku postoji. Pitanje koje otvara dolazak Soulflyja stoga nije postoji li scena, nego koliki su njeni stvarni dometi u gradu koji već decenijama pokušava pronaći mjesto na međunarodnoj koncertnoj mapi. Dolazak Soulflyja otvara pitanja o stanju domaće koncertne infrastrukture, odnosu institucija prema nezavisnoj kulturi, ekonomskoj realnosti organizacije velikih međunarodnih događaja i budućnosti muzičke scene u BiH.

Posebno je simptomatična odluka Turističke zajednice Kantona Sarajevo da za koncert jednog od najznačajnijih svjetskih metal bendova odobri simboličnih 500 KM podrške, dok se istovremeno stotine hiljada javnih sredstava izdvajaju za manifestacije upitnog kulturnog dometa. U takvom ambijentu koncert Soulflyja postaje mnogo više od još jednog gostovanja stranog benda, pretvara se u svojevrsni test publike, scene i sistema.

U velikom razgovoru za FBL Edin Zubčević otvoreno govori o provincijalizaciji kulturne politike, urušavanju koncertne infrastrukture, potencijalu domaće metal publike i razlozima zbog kojih vjeruje da bi 29. juli mogao predstavljati početak jednog novog koncertnog poglavlja za Sarajevo.

 

Gramofon je postavio temelje mnogih muzičkih priča u BiH, od jazza do alternativnih zvukova. Šta te je navelo da upravo sada, u 2026. godini, uploviš u metal vode sa bendom kalibra Soulfly? Na Facebooku si uz najavu koncerta napisao: Ne bih ja, ali obećao sam djeci! Da li je ovaj koncert zaista samo emotivni glitch u sistemu Gramofona ili se iza te rečenice krije nešto više?

– Iza te rečenice se potencijalno krije mnogo više.

Ti si čovjek koji je Sarajevo pozicionirao na svjetsku mapu jazza. Sa Soulflyem ulaziš u zonu distorzije, sirove energije i metal estetike. Koje su to univerzalne produkcijske zakonitosti koje spajaju vrhunski jazz koncert i vrhunsku metal svirku? Šta je zajednički imenilac profesionalizma u ta dva, naizgled nepomirljiva, svijeta?

– Organizacija i produkcija koncerata su tehničke djelatnosti. Kako god to nekome izgledalo sa strane, to su ipak profesije koje imaju svoje standarde i pravila. Tehničke zahtjeve muzičara je neophodno ispuniti kako bi se uspješno realizirao koncert bez obzira o kojoj muzici se radi. Kod nas ne postoji scena u pravom smislu te riječi i stvari se uglavnom dešavaju stihijski. Nekada je bilo više individualnih pokušaja i entuzijazma, danas se pojedinačni događaji često svode na želju za brzom i lakom zaradom. Činjenica je da skoro svako ko voli muziku vjeruje za sebe da bi bio dobar organizator i da zna kako i šta treba raditi. Ipak, samo oni koji su se u tome zaista oprobali su imali priliku saznati kako zaista stoje stvari.

Turistička zajednica Kantona Sarajevo zvanično je odobrila 500 KM za dovođenje Soulflyja, iznos koji jedva pokriva sitni tehnički trošak ili catering benda. S druge strane, gledamo stotine hiljada maraka javnog novca koji se slijeva u populističke projekte bez ikakvog kulturnog uporišta. Istina jeste da si ti kroz Jazz Fest navikao na hronični nedostatak institucionalne podrške i uprkos tome uvijek isporučuješ svjetski nivo. Kako iz perspektive vrhunskog producenta izgleda ta matematika apsurda? Da li je ovih 500 KM uvreda, administrativna greška ili dijagnoza sistema koji ne razumije razliku između lokalnog vašara i globalne muzičke industrije?

– Vremenom naučite da se nema smisla vrijeđati, niti ima potrebe. Svjesni smo okolnosti u kojima živimo i ne očekujemo previše. Iako upada u oči diskrepancija, da neko za koncert prosječnog regionalnog izvođača kojeg je publika mogla slušati nebrojeno puta dobije pedeset puta veći iznos. Kao da će to pospješiti turizam i turističku ponudu. Naprotiv, to naglašava provincijalizam naš svagdašnji. Ili da udruženje urologa, uz dužno poštovanje prema udruženju i urolozima, dobije dvadeset puta više. Da smo čekali bilo čiju podršku nikad ne bismo dočekali Soulfly. Kada je Gramofon organizirao 3D koncert grupe Kraftwerk u sarajevskoj Skenderiji, 2018. godine, nismo imali nikakvu podršku, ni donatora ni sponzora. Ali smo ipak napravili taj koncert, na mišiće. Slično je bilo i prije 25 godina kada smo 2001. organizovali koncert Manu Chao & Bemba Sound System. To smo realizirali u saradnji sa festivalom Baščaršijske noći jer smo dobili termin u julu, pa je ta vrsta saradnje bila logična. Manu Chao je htio da koncert bude besplatan za publiku i odrekao se honorara da bi svirao u Sarajevu, a saradnju sa festivalom Baščaršijske noći smo napravili jer ne bi bilo kolegijalno raditi veliki besplatni koncert u Sarajevu u vrijeme kada se održava njihov festival. Umjesto konkurencije ponudili smo partnerstvo a rezultat je bio nezaboravan koncert. Danas je sve drugačije. Umjesto entuzijasta imamo najezdu organizatora-turista koji dobijaju ogromna sredstva za organizaciju događaja iako nemaju nikakvo iskustvo ni reference. Sve je neuporedivo skuplje a sredstava je sve manje, bar za kvalitetne projekte. Prošlo je doba poslijeratne nevinosti a novo vrijeme nam je donijelo sve boje i nijanse kapitalizma.  

Svjedoci smo da estradne ikone poput Zdravka Čolića bez problema rasprodaju Zetre, i od države dobijaju diplomatske pasoše kao nagradu za masovnu zabavu. S druge strane, projekti visoke kulture poput Jazz Festa ili svjetski underground poput Soulflyja tretiraju se kao gerila koja mora sama sebi krčiti put. Zašto je bosanskohercegovačka politika u simbiozi sa estradom, dok prema progresivnoj kulturi pokazuje hronični strah ili apsolutni prezir?

– Domaća politika je estrada svoje vrste tako da ta vrsta saveza ne čudi. Populizmu dobro dođe popularnost estradnih izvođača. Ne mislim da je riječ o strahu ili preziru. Vjerujem da se često radi o neznanju i nezainteresiranosti. Nije problem što smo preplavljeni istom muzikom već pola stoljeća, već je problem u tome što se ne stvaraju uslovi da domaća publika dobije priliku za drugačija muzička iskustva.

Kod nas ne postoji scena u pravom smislu te riječi i stvari se uglavnom dešavaju stihijski. Nekada je bilo više individualnih pokušaja i entuzijazma, danas se pojedinačni događaji često svode na želju za brzom i lakom zaradom. Činjenica je da skoro svako ko voli muziku vjeruje za sebe da bi bio dobar organizator i da zna kako i šta treba raditi. Ipak, samo oni koji su se u tome zaista oprobali su imali priliku saznati kako zaista stoje stvari.

U muzičkoj industriji na Balkanu je javna tajna kako funkcionira teritorijalni booking za megabendove poput The Prodigyja. Jasno je da lokalne agencije teško mogu same doći do takvih imena bez regionalnih posrednika, poput recimo EXIT-a, s kojim sarajevski Garden of Dreams već ima duboku, sistemsku saradnju, ne samo kroz brend Unity 84, već i kroz realizaciju velikih sarajevskih partyja za imena kao što su Hot Since 82 i Guy Gerber. To je jedna ogromna, uvezana regionalna mašinerija. S druge strane, imamo tebe i Đanu Karavdić, koji već trideset godina predstavljate na Jazz Festu najveća svjetska imena, rame uz rame sa najvećim evropskim festivalima, a sada opet unutar sopstvenih kapaciteta u Slogu vaša agencija Gramofon dovodi Soulfly. Iz pozicije producenta koji ima isti, ako ne i veći međunarodni kredibilitet od regionalnih konglomerata, kako gledaš na činjenicu da država prema tvojoj nezavisnoj i autentično domaćoj produkciji ima loš odnos, poput sramotnih 500 KM podrške, dok se pred stranim franšizama i njihovim lokalnim ispostavama crveni tepisi sami odmotavaju? Je li to dokaz kulturne kolonizacije ili samo logika sistema koji nagrađuje zavisnost?

– Ne bih mistificirao organizaciju koncerata. Ukoliko imate uslove i sredstva možete dovesti koga hoćete. I dalje postoji velik problem infrastrukture – nemamo opremljene dvorane ni klubove koji bi bili platforma za redovne koncertne programe. Ne radi se o kolonizaciji već o provincijalizaciji. Mi smo davno postali provincija samo što to ili nismo primijetili ili to ne želimo priznati. Da nije tako, da je drugačije, razgovarali bismo o drugim temama i tražili odgovore na estetska ili druga pitanja, a ne bismo se bavili činjenicama zašto se u glavnom gradu godišnje desi ili ne desi jedan ili dva internacionalno značajna koncerta, recimo – metala.

Mi smo davno postali provincija samo što to ili nismo primijetili ili to ne želimo priznati. Da nije tako, da je drugačije, razgovarali bismo o drugim temama i tražili odgovore na estetska ili druga pitanja, a ne bismo se bavili činjenicama zašto se u glavnom gradu godišnje desi ili ne desi jedan ili dva internacionalno značajna koncerta, recimo – metala.

U svojoj kolumni Čardak ni na nebu ni na zemlji iz februara ove godine pisao si o tome kako aktuelna vlast ne čini ništa da Skenderiju dovede u red, dok istovremeno načelnik Mandić javno mašta o koncertnoj dvorani dok prolazi pored Skenderije kao pored turskog groblja. Upotrijebio si termin zombi faza za projekte koji su davno mrtvi, a vlast ih koristi kao PR petarde. Nedavno se dio Skenderije i bukvalno urušio. Kako se osjećaš kao čovjek koji je prije samo nekoliko mjeseci precizno locirao taj javašluk, dok danas gledamo kako se kulturno-historijski spomenici ovog grada doslovno raspadaju pod teretom nesposobnosti sistema?

– Na Skenderiji sam proveo najljepše godine svoje mladosti i, naravno, nisam jedini. Koncerti su bili organizirani svake sedmice i postojali su tehnički standardi. Moja generacija je odrastala drugačije u poređenju sa kasnijim generacijama. Gledao sam i slušao brojne koncerte. Znam šta sve Skenderija može biti a odavno nije. Ni prošla ni ova vlast nisu učinile ništa da sačuvaju ono što je javno dobro, infrastrukturu, koncertnu i sportsku. Niti su sačuvali ono što su naslijedili niti su napravili bilo šta novo. U Sarajevu ni trideset godina nakon rata nadležni nisu napravili nijedan prostor bilo kojeg kapaciteta za bilo koju muziku. Pred našim očima se ruši i urušava kulturno-sportski centar Skenderija i niko ništa ne radi po tom pitanju a u isto vrijeme se predizborno palamudi i mašta o koncertnim dvoranama u gradu u kojem se praktično skoro pa ništa zaista bitno u smislu koncerata važnih internacionalnih izvođača ne dešava. U tome je sav besmisao vremena u kojem živimo. Dom mladih ima dvije sale koje su kapacitetom idealne za Sarajevo. Tu je još i dvorana Mirza Delibašić koja je praktično onakva kakva je bila kad je otvorena prije više od pola stoljeća. A tu je i ruina Ledene dvorane koja se srušila pod teretom snijega kao što se sada ruši Skenderija pod teretom nebrige. U toj Ledenoj dvorani osamdesetih godina je nastupio recimo jedan Rory Gallagher. A nemoguće je nabrojati sve bendove koji su svirali u Domu mladih i današnjoj dvorani Mirza Delibašić prije rata.

Napravio si sjajnu finansijsku analizu u kolumni, dokazujući da samo smještaj i porcija ćevapa s jogurtom i kajmakom za jedan gostujući orkestar koštaju hiljade maraka, te da ozbiljna kultura ne može biti tržišno samoodrživa. Kako se u tvoju matematičku jednačinu logike uklapa tih 500 KM koje vam je Turistička zajednica dala za Soulfly? To je kao neka potvrda tvoje teze da nas ubiše samoodrživi političari ili su i oni već odustali od pretvaranja?

– Ako kultura mora biti samoodrživa onda sasvim izvjesno neće biti ni opere ni teatra, da ne spominjemo filharmoniju. Termin samoodrživih političara sam skovao da izrazim očigledan paradoks. Političari insistiraju da sve bude samoodrživo osim njih samih, a zapravo su oni ti koji bi trebali opravdati svoje postojanje pa tek onda možemo govoriti o manjem ili većem stepenu samoodrživosti u kulturi. Istorija nam ne nudi primjere koji će potvrditi da visoka umjetnost može biti samoodrživa.

Naglasio si da ista dvorana ne može podjednako dobro primiti i filharmoniju i heavy metal bend, akustika to ne oprašta. Ponudio si konkretnu viziju. Umjesto megalomanskog podzemnog čardaka od 300 miliona maraka, realnu nadzemnu koncertnu dvoranu od 600 mjesta i zgradu Muzičke akademije, čime bi Sarajevo dobilo pravi muzički kvart i pobjeglo od sudbine kasabe. Je li organizacija Soulflyja u Slogi tvoj mikro-pokušaj da, uprkos urušavanju Skenderije i ignorisanju institucija, dokažeš da infrastrukturu ne čine zgrade, već ljudi i programi? I je li izbor Sloge uopće bio slobodan, ili iznuđen?

– Nije baš da imamo nekog izbora. Sloga odgovora kapacitetom. U njoj su poslije rata održani neki znameniti koncerti metalaca. Već smo rekli da ne postoji potrebna infrastruktura. A u slučaju da se odlučite na veći i ambiciozni koncert možda vam se pojave neželjeni partneri. Scena je kriminalizirana. I niko se time ne bavi niti pokušava da scenu uredi a organizatore zaštiti. U svakom slučaju, mogućnosti su minimalne i ograničene. Potrebno je pronaći model rada i opstanka, i djelovati pod takvim okolnostima koje su teže i nepovoljnije nego prije dvadeset godina. Ne napredujemo već nazadujemo i propadamo i to je bjelodana činjenica.

Izračunao si da bi realna cijena karte za iole ozbiljniji evropski bend u Sarajevu morala biti između 100 i 150 KM da bi se pokrili troškovi, i postavio si ključno pitanje – ima li u Sarajevu 1.500 ljudi koji to mogu platiti jednom sedmično? Danas je počela prodaja karata za Soulfly preko platforme karter.ba, cijena je 60 KM. Metal publika je uzburkana zbog dolaska Soulflyja, ali to je zajednica navikla na niske cijene ulaznica. Kako balansirati između ekonomske realnosti koju sam opisuješ i kupovne moći domaće publike koja želi svjetska imena, ali bi, iskreno, da dobije kartu besplatno?

– Ne bih potcjenjivao heavy metal publiku. Možda je ta zajednica navikla na niske cijene ulaznica jer im nije ponuđeno ništa bolje ni skuplje. Heavy metal publika je vjerovatno najlojalnija koncertna publika. Tako je širom svijeta, a vjerujem da je tako i kod nas. Problem je u kvalitetnoj ponudi koje nema ili je sporadična. Problem je što ta publika nije imala dovoljno koncertnih izazova da se pokaže u najboljem svjetlu. Soulfly je prilika za to. Vjerujem da je domaća heavy metal publika spremna odgovoriti na taj izazov kao na poziv za bolje sutra za sve heavy metalce. Time će pokazati da vrijedi riskirati jer će svaki promotor ili svako ko planira biti promotor vidjeti da ta publika i da ta zajednica zaista postoje. A to će značiti da imaju za koga organizirati koncerte i festivale.

Već smo rekli da ne postoji potrebna infrastruktura. A u slučaju da se odlučite na veći i ambiciozni koncert možda vam se pojave neželjeni partneri. Scena je kriminalizirana. I niko se time ne bavi niti pokušava da scenu uredi a organizatore zaštiti. U svakom slučaju, mogućnosti su minimalne i ograničene. Potrebno je pronaći model rada i opstanka, i djelovati pod takvim okolnostima koje su teže i nepovoljnije nego prije dvadeset godina. Ne napredujemo već nazadujemo i propadamo i to je bjelodana činjenica.

U Sarajevu u razmaku od dvije sedmice imamo Soulfly i Prodigy, a dežurni kritičari već analiziraju da li je Max Cavalera u Soulflyju vrijedan novca jer Sepultura je Sepultura, ili kako Prodigy nije onaj pravi. Kako se boriti protiv tog lokalnog cinizma i inercije publike koja u gradu koji gladuje za velikim koncertima ima luksuz da bude izbirljiva do nivoa samodestrukcije? Kako liječiti kolektivnu kulturnu razmaženost bez podloge?

– Sjećam se da je koncert Sepulture u Sarajevu propraćen komentarima da Sepultura nije Sepultura bez Maxa Cavalere, a kad su došli drugi put čuli smo komentar – opet Sepultura. Kao da su dva koncerta Sepulture u pet godina previše. Svako ima pravo na komentar, ali nakon trideset godina organiziranja koncerata ne mogu reći da me komentari koji odvraćaju publiku dotiču, ali znam da ne doprinose muzičkoj sceni niti ohrabruju promotore. Ideja je da napravimo koncert za nezaborav a to ne bi trebalo biti teško kada na scenu izađe jedan zaista legendaran bend kao što je Soulfly. Kome se ne sviđa neka ostane kod kuće i piše komentare na društvenim mrežama, ostali će dobiti ono što samo muzika uživo može dati i uspomenu za cijeli život.

Objava koncerta u Slogi uzburkala je domaću metal zajednicu kao malo što u posljednje vrijeme. Ali ta publika funkcionira na principu DIY solidarnosti i često s podozrenjem gleda na profesionalne agencije. Arnel Šarić na izvansvakekontrole.com piše da Gramofon historijski nije dio tog gitarskog podzemlja, ali priznaje da zajednica ima ogromno povjerenje u vašu produkciju, jer vi ne radite tezge nego projekte sa glavom i repom. Kako namjeravaš premostiti taj jaz i aktivirati tu specifičnu, sumnjičavu underground publiku, zajednicu koja, paradoksalno, treba ovaj koncert više nego bilo ko, ali je naviknuta da ga organizira sama?

– Stvar je jednostavna. Predstavljamo Soulfly u Sarajevu 29. jula. A zajednica, koju bih radije zvao publika, reći ći sve o sebi dolaskom na koncert, ili nedolaskom. Jedini jaz koji treba premostiti je bezdan između ničega i nečega. Pitanje je da li ta zajednica zaista želi ili ne želi koncerte u svom gradu. Prošlo je mnogo godina, čitav jedan život a mi ovdje još pravimo prve korake u mnogim oblastima i maštamo o koncertima velikih bendova. Vrlo je malo, nedovoljno, heavy metal promotora, pa zato imamo malo koncerata koji su neredovni.

Izjavom Ne bih ja, ali obećao sam djeci skinuo si korporativnu masku Gramofona. Međutim, u gradu u kojem osim Jazz Festa i sporadičnih incidenata vlada koncertna tišina, tvoje obećanje djeci automatski je postalo obećanje čitavoj jednoj marginalizovanoj subkulturi. Tvoj status ogoljava nevjerovatnu istinu, a to je da u glavnom gradu države, u kojem vlada koncertna tišina, jedini motor koji može dovesti jedno svjetsko muzičko ime nije kulturna politika vlade, već privatno obećanje jednog roditelja. Koliko je sistem duboko disfunkcionalan ako javni prostor i kulturna ponuda ovise isključivo o privatnim emotivnim dugovima i tvrdoglavosti pojedinaca poput tebe?

– Tvrdoglavost i upornost su nužne da bi se stvari pomakle s mjesta ili realizirala izvjesna vizija. Nije riječ o privatnim emotivnim dugovima. Jedino je rizik privatan, finansijski i svaki drugi. S druge strane, privatni aspekt je da sam sa djecom dogovarao odlazak ne veliki heavy metal koncert. Heavy metal je veoma uopštena kvalifikacija i klasifikacija. Ne govori previše jasno jer pod tom odrednicom mnoge su međusobno različite muzike, stilovi i pravci. Ideja je bila da odemo na neki koncert – Tool, Meshuggah, Car Bomb, Dead Cross, Metallica… – kada nam se ukaže prilika odnosno kada bend dođe u naše susjedstvo ili neku evropsku zemlju koja nije predaleko. Prilika je bilo ali okolnosti nam nisu dozvoljavale. Vrijeme i život brzo prolaze a prilike se ne čekaju – prilike se stvaraju. Zaista je poražavajuća činjenica da naša djeca odrastaju u gradu i državi u kojoj ne mogu otići na jedan veliki koncert bar jednom godišnje. A tu sudbinu naše djece dijelimo svi. I tako je bez obzira o kojoj je muzici riječ, a da nije koncert nekog regionalnog izvođača koji je aktivan četrdeset ili više godina. Jer uglavnom samo takvi i održavaju velike koncerte. Kao da smo zarobljeni u davno prošlom vremenu.

Posmatrajući odrastanja svojih sinova vidio sam sudbinu sve naše djece. Vjerujem da svako dijete treba imati priliku da ode na bar jedan dobar jazz koncert godišnje, na koncert filharmonije, ili jedan moćan heavy metal koncert. Najbolje bi bilo da ode na sva tri. Vjerujem, zahvaljujući iskustvu, u moć muzike da oplemenjuje i mijenja ljude. Dobra muzika mijenja ljude nabolje. U heavy metalu pored same muzike i muzičara oduševljava i publika. Zaista je posebno iskustvo otići na vrhunski heavy metal koncert. Publika na te koncerte ide kao na hodočašće. Njihova posvećenost je inspirativna. Iza tetovaža, majica omiljenih bendova i opakih faca uglavnom su dobri momci. Naša publika zaslužuje priliku da i sama u svom gradu hodočasti. Ako ne iskoriste priliku možda neće imati drugu. Ako odgovore na izazov epski onda će vjerovatno dobiti ne samo još jednu, već mnogo drugih prilika, možda i čitavu jednu epopeju.

Dan nakon koncerta, 30. jula, Soulfly odlazi, a Sloga se vraća svojoj trap i klupskoj svakodnevici. Šta je tvoj stvarni, dugoročni cilj s ovim koncertom? Da li je ovo samo jedno ispunjeno obećanje?

–  Ako koncert 29. jula bude onakav kakav se nadamo da će biti, onda je to samo prvi u nizu koncerata koje će Gramofon nastojati organizirati. Ako se ispostavi da nema publike, odnosno da je publika virtuelna i verbalna, probirljiva iako izbor ne postoji, i da se iscrpljuje u komentarima, onda je to nedvosmislen signal da će naša djeca morati putovati daleko da gledaju neki značajan bend, jer su u svom gradu i državi malobrojna manjina. Uprkos opštoj apatiji, mislim da su dobra muzika i umjetničko iskustvo vrijedni truda i rizika. U suprotnom, ne bi se upuštali u takvu avanturu niti bi poduzimali takav poslovni rizik. Gramofon ima dovoljno internacionalnih partnera i kontakata da u Bosni i Hercegovini predstavimo bilo koji bend bez obzira na vrstu muzike. Radi se o tome da li postoje preduslovi i uslovi. Osnovni preduslov i glavni razlog organizacije ovakvih događaja je publika. Naravno, bez novca sve je samo san. Ali nije nužno potrošiti bogatstvo da se organizira dobar koncert. Bez redovnih koncerata nema smisla sanjati o koncertima najvećih svjetskih bendova, neće se desiti, pogotovo ne preko noći. Ako ima publike onda će Soulfly biti najava bolje muzičke budućnosti za sve nas. Simbolički, 29. juli je možda prvi dan računanja novog vremena.