Enis Čišić, sarajevski umjetnik predstavlja video rad 1980/ 2020/2040, koji je segment iz njegovog magistarskog rada koji je odbranio na Akademiji likovnih umjetnosti uz pomoć mentora prof. mr. Bojana Hadžihalilovića. i prof. dr. Fehima Hadžimuhamedovića. Također, dio rada je i novi video spot za pjesmu Basheskia & Edward EQ – Final Call (Seven Lessons with Mehmed Begić), koja je dio njihovog novog albuma Seven Lessons with Mehmed Begić objavljenog u septembru 2021. godine.
U video spotu glume Asja Faladžić, Saira Čandić i Benjamin Delalić. Režiju potpisuje Enis Čišić, a ostali uključeni u realizaciju su: Vedad Krkbešević i Amel Đikoli, Michele Benigna, modna dizajnerica Irma Kohel i tim concept storea Bazerdžan.
– Tema kojom sam se bavio je imerzija ili uranjanje pojedinca u virtualni sadržaj. Virtualna realnost ima potencijal da izmijeni društvo, ne kroz fizičke promjene (kao što su genetski inženjering ili kibernetika) već kroz promjene naše percepcije i interakcije. Mogućnost uranjanja u iskustvo ili mjesto drugačije od onog koje se fizički doživljava se također može posmatrati kao vid eskapizma, koji je jedan od derivata masovne zabave. Neograničene mogućnosti i beskrajan prostor virtualnog svijeta su postali primamljiviji u odnosu na fizički svijet. Taj bijeg u unutrašnjost dovodi do introvertiranja savremenog čovjeka, zatvaranja u sebe i otuđenosti, što također utiče na komunikaciju koja postaje bezlična, kaže Enis Čišić.
Mogućnost uranjanja u iskustvo ili mjesto drugačije od onog koje se fizički doživljava se također može posmatrati kao vid eskapizma, koji je jedan od derivata masovne zabave. Neograničene mogućnosti i beskrajan prostor virtualnog svijeta su postali primamljiviji u odnosu na fizički svijet
S druge strane, kroz vizuelni narativ Enis Čišić se bavio ličnom interpretacijom bliske budućnosti jednog urbanog prostora.
– Osnovni motiv teme je uranjanje u otvoreni / zatvoreni prostor koji je kontaminiran kapitalizmom, čime je akt bijega u simulaciju jedna od reakcija pojedinca na socio-političku situaciju koja nas okružuje. Ove pokretne slike čine strukturu nelinearnog narativa i atmosfere samog rada. S obzirom na to da se bavim vizuelnim narativom već duže vrijeme, kako kroz strip, tako i kroz animaciju i film, odlučio sam uključiti navedene discipline vizuelne umjetnosti u ovom procesu. Moje iskustvo i znanje iz ovih disciplina uveliko je pomoglo u oblikovanju rada, dok je učešće snimatelja, Vedada Krkbeševića i Amela Đikolija, kao i djevojke koja je portretirala osobu iz budućnosti, Asje Faladžić, upotpunilo moju viziju, ističe Enis.
Dakle na pitanja – gdje/ kad/ ko – pokušao je odgovoriti služeći se samo montažom filmskog kadra. Prizor prepoznatljivog urbanog sarajevskog pejzaža koji su, putem digitalne tehnologije, ubačeni fiktivni elementi, daje informaciju o vremenu i mjestu radnje; dok pojava djevojke u krupnom planu, a onda kasnije njeno ponavljanje kroz različite scene, daje nagovještaj o glavnom liku, o tome ko je ona i kako se osjeća.
– Dakle, ovo je filmski materijal koji ima svoju strukturu, scenarij, fotografiju i nelinearnu montažu, predstavljajući fragmente koji nemaju jasno definisan početak i kraj. Umjesto uputstva za gledanje rada, gledatelju je ostavljena mogućnost slobodne interpretacije. Krajnji rezultat stvara ultimativno stanje koje je suprotno od klimaksa/vrhunca. Ono ne nudi nikakvo razrješenje, niti zaključak, te ostavlja neriješenu tenziju kao pogon za dalje promišljanje i poziv na djelovanje. Na samom gledatelju je da pronađe značenje, te izabere put kroz koji će ga ta spoznaja provesti. Vrijeme nije njegov gospodar, kaže Enis.
Ovaj rad se također bavi problemima neverbalne komunikacije današnje generacije i kroz pažljivo konstruisane kadrove naglašava mentalna stanja glavnog lika.
– Osoba moguće budućnosti je djevojka, zarobljena u beskonačnoj samoći ili izgubljenosti, poput likova na slikama američkog slikara Edwarda Hoppera. Ona čezne za nekim drugim vremenom, u kojem se nije izgubio dodir sa prirodom. Odbijajući da prihvati stvarnost, ona se zatvara u sebe, bježi u virtualnu realnost, u mikro svijet herbara, vještački uzgojene biljke. Ono što ona prolazi je jedan vid dehumanizacije i otuđenja. S druge strane tu je kapitalizam koji jede sve pred sobom i pojedinac koji tu nestaje, gubeći svoj identitet i čovječnost. Bez sjećanja nemamo prošlost, a bez prošlosti nemamo identitet/ bez emocija nemamo načina da se povežemo sa drugim ljudima, te na koncu postajemo prazna ljuštura u službi drugih sila po potrebi sistema. Glavni lik svjedoči o današnjem i sutrašnjem svijetu, njen svijet i ona u njemu je predstavljen kroz klaustrofobiju, agorafobiju, kao i duševna stanja: otuđenost, depresiju, anksioznost, melanholiju.
Bez sjećanja nemamo prošlost, a bez prošlosti nemamo identitet/ bez emocija nemamo načina da se povežemo sa drugim ljudima, te na koncu postajemo prazna ljuštura u službi drugih sila po potrebi sistema
Jedan od motiva koji je uveliko oblikovao ideju i izgled ovog rada jeste zagađenje i loš kvalitet života u sredini u kojoj živimo.
– Stanovnici se adaptiraju na klimu svog grada dok je u isto vrijeme prirodno okruženje zamijenjeno urbanom sredinom betona, stakla, metala, kao i klaustrofobičnim zidovima u kojima ljudi provode sve više vremena. Centralno grijanje i umjetna rasvjeta kao zamjena za prirodnosti je zapravo izolacija od prirode. Svjedoci smo stanja u kojem je Sarajevo postalo jedan od najzagađenijih gradova na svijetu. Ovo je situacija koja ozbiljno ugrožava zdravlje i živote građana, tako da moja slika budućnosti nije nikakvo pretskazanje već ogledalo sadašnjosti, posebno naglašava Enis.
Logotip i naslov rada može predstavljati sadašnjosti i budućnosti, zaboravljeno vrijeme, metaforički ono čega više ili još uvijek nema, dok s druge strane imamo sistem znakova – kod, gdje se u obradi informacija, procesu kodiranja, izvor pretvara u podatke.
– Ovo je vrijeme u kojem se informacijama konstruira slika svijeta i to putem medija kroz virtualni prostor interneta. Informatička tehnologija društvenih mreža, te njihovi algoritmi koji služe za prikupljanje podataka o svakom pojedincu u virtualnom prostoru su oruđe kontrole potrošačkog društva. Ta kontrola se između ostalog ogleda i manipulacijom javnosti kroz korištenje virtualnog sadržaja u političke svrhe. Projekt ne bi bio moguć bez entuzijazma i iskustva ljudi koji su odlučili na samom početku da bezuvjetno pomognu i time uveliko doprinesu u oblikovanju moje vizije, zaključuje.
U sklopu projekta rođena i je web stranica eniscisic.com putem koje možete bolje da se upoznate s radovima ovog sjajnog sarajevskog umjetnika.