U svom čuvenom eseju Smrt autora Roland Barthes književni tekst definiše kao djelo odvojeno od autora, izjavljujući da je tekst tkivo (ili tkanina) citata, izvučeno iz bezbrojnih centara kulture, a ne iz jednog, individualnog iskustva. Da, ali ne., da citiram jednog ovdašnjeg novinarskog barda. U slučaju rada Adisa Billaina Kutkuta to možemo ustvrditi sa sigurnošću.

Teta razapeta, Moebius, Daft Punk, Christopher Nolan i Satoshi Kon

Poznavajući Bilija, u brojnim zajedničkim raspravama, suradnjama i druženjima upravo autentičnost autorstva jeste sveprožimajuće tkivo. Skačući sa teme na temu muzike, filma, SF literature, stripa i ilustracije, spominjući sve narodne heroje djetinjstva, dječaštva i mladosti, brišu se granice medija. Slika, zvuk, tekst, postaju jedan jedinstveni zajednički doživljaj i proživljeno iskustvo oduševljenja. Skulptura Alije Kučukalića Teta razapeta na sarajevskom platou Skenderija, u istoj rečenici sa Moebiusom, Daft Punkom, Christopherom Nolanom ili Satoshijem Konom, je najnormalnija stvar. Ponikao u poslijeratnom Sarajevu, dubokoj periferiji trendova, Bili se formirao kao endemska biljka, trendeseter na globalnoj razini u sferi drum’n’bass neurofunka, sound designa za holivudske blockbustere i triple A game naslove, ali nije stao na tome. Samozatajni street artist čije radove možete skenirati QR kodom sa asemblaža na sarajevskim ulicama još uvijek je prisutan. Oko nacrtano flomasterom na kamenu u travi u parku, apstrahirani teg na stickeru na semaforu, djelići su jednog intimnog univerzuma.

Organski izrastajući iz takve poetike samo je bilo pitanje vremena kada će se rukavac te kreativne bujice izliti u režiju i animaciju. Skorašnji plod takvog šireg koncepta je i animirani film Fugitive u suradnji s tajvanskim animatorom i vizuelnim umjetnikom Cheng Weizhiem.

 

Fugitive se može analizirati i kao samostalan uradak, ali i kao poglavlje veće priče koja se nastavlja. Ovdje svakako treba spomenuti i Marka Gačnika, storyboard artista koji je imao odgovoran zadatak da u suradnji sa Bilijem i Chengom pretoči zahtjevan narativni tok u filmski kadar budući da se sam film gleda i sluša jer su sami dijalozi svedeni na enigmatske omnipotentne glasove o čijem porijeklu i svrsi gledatelj može nagađati u kontekstu priče. Vizuelno raskošan u detaljima, easter eggovima, gejmerskom logikom i briljantnim zvukom i muzikom, svakim novim gledanjem pruža novo filmsko iskustvo.

 

Bilijevo Neosarajevo

Glavni lik kojeg pratimo je android, ni po čemu poseban član istovjetne zajednice androida koji nastanjuju Neosarajevo, svojevrsni distopijski kolaž post-apokalipse bez jasne svrhe i smisla. Urbani je to pejzaž megalopolisa nastao iskrivljenom logikom Algoritma mreže, smetljište kolektivnih sjećanja sa mnoštvom kontradiktornih natpisa na najrazličitijim jezicima. Kineski ideogrami preko reklama jugoslavenskih preduzeća koji prekrivaju nepreglednu betonsku arhitekturu, kronotop u kojemu je teško uspostaviti orijentaciju, lijevo i desno, gore i dolje. Okružen intimnim artefaktima, knjigama, crtežima i fotografijama u svome stanu/ćeliji obitava naš junak.

U takvom uspostavljenom poretku grijeh individualnog sjećanja i samospoznaja je ultimativni zločin koji izdvaja jedinku iz mravlje kolonije, armije istovjetno programiranih. Materijalnost artefakata mu služi da reuspostavi svoju memoriju od krhotina svijeta prethodnog i krene u potragu za kompletiranjem jastva. I pozadinska slika urbanog haosa i zvuk meteža, sukoba i direktiva digitalnog potemkinovog sela ga prate u pantomimi bijega pred progonom, kao lutka koji je potrgao žice koje ga sputavaju. I tu u detaljima prepoznajemo potpis. U haosu, u buci, na ruinama zgrada, u natpisima, grafitima, kamenim očima, android ispisuje svoju mapu bijega. Što dalje od programirane rute kretanja i djelovanja, ka nepoznatom, to više prepoznavanja. U pomjerenoj topologiji memorije humski relej kao orijentir, izvan, ka livadama, kiši, pastorali, smiraju. Na njegovom putu će se ispriječiti androidski inkvizitori progonitelji, rat robotskih frakcija, smak svijeta, uobičajene svakidašnje jadikovke jednog robota.

I kako rekoh, čitava multimedijalna tapiserija zvučnih i vizuelnih podražaja meditacija je o samoći i usamljenosti, koja nas svakim novim gledanjem hrani drugačijim spoznajama i pitanjima. U svijetu u kojem smo na dnevnoj bazi izvrgnuti hiljadama slika, političkih i korporativnih parola i zvukova svemogućeg informacijskog Algoritma, i mi sami se budimo i liježemo uvijek iznova umorni ali drugačiji, sa dnevnim zadatkom, planom i programom pod okriljem smaka svijeta, i dalje nepripremljeni work in progress.

I poželimo jednu običnu kišu na metalnom licu… i jednu dugu poslije nje.