Mona Lisa, jedna od najpoznatijih i najproučavanijih slika na svijetu, još uvijek ima neke nove tajne da ispriča. Nedavno istraživanje je pokazalo kako njena misterija ne leži toliko u njenom osmijehu, koliko u slikarskim tehnikama koje je koristio Leonardo da Vinci.
Leonardo da Vinci (1452-1519) smatra se jednom od najvažnijih ličnosti renesanse. Iako je napisao brojne rukopise koji se odnose na njegove brojne izvore interesovanja kao što su inženjerstvo ili arhitektura, ostavio je vrlo malo tragova o svom slikarskom materijalu. Njegov ukus za eksperimentisanje bio je upadljivo prisutan u njegovom zanatu: građenje različitih slojeva na svakoj od njegovih slika je različito, kao i materijali koje je koristio.
Naučnici i naučnice iz laboratorije Photophysique et photochimie supramoléculaires et macromoléculaires (CNRS/ENS Paris-Saclay), Institut de recherche de chimie Paris (CNRS/Chimie ParisTech – PSL), Centre de recherche et de restauration des musées de France (Ministère de France). la kulture), Muzeja Louvre, Laboratoire d’archéologie moléculaire et structurale (CNRS/Sorbonne Université) i ESRF, proučavali su mikrouzorak pripremnog sloja Mona Lise kako bi doznali više o Da Vincijevim metodama slikanja. Koristili su rendgenske zrake kako bi pregledali hemijsku strukturu djelića slike, a dobijeni podaci sugeriraju da je Leonardo da Vinci možda eksperimentirao tokom stvaranja. Kako bi dobili više naznaka o Da Vincijevoj slikarskoj paleti i tehnici, analizirali su i nekoliko fragmenata iz Posljednje večere, još jednog Leonardovog remek-djela.
Prema istraživanju objavljenom u srijedu u Journal of the American Chemical Society, uljana boja koju je talijanski renesansni umjetnik koristio u osnovnom sloju Mona Lise ima hemijski sastav koji se razlikuje od njegovih drugih djela – pa čak i onih koje su napravili njegovi poznati savremenici.
– U Mona Lisi smo pronašli relativno veliku količinu plumbonakrita, uobičajenog jedinjenja za koje mislimo da je posljedica specifične mješavine ulja sa olovnim oksidom, objašnjava Victor Gonzalez, istraživač u laboratoriji Photophysique et photochimie supramoléculaires et macromoléculaires (CNRS/ ENS Paris-Saclay) i autor publikacije.
– Rad na ovom projektu je počeo otprilike 2016. kad je kolega Gonzalez započeo svoj doktorski rad i nekako je simbolično završen sad kad sam ja doktorantica, sedam godina poslije. Moj doktorski rad je direktno vezan za ovaj projekt i bavi se tematikom koja izučava kratkotrajne i dugotrajne hemijeske i fizičke reakcije sikativa, koje je Leonardo Da Vinci vjerovatno koristio kako bi pripremio tu olovno-bijelu podlogu na ‘Mona Lisi’ i ‘Posljednjoj večeri’, kaže Ida Fazlić, koautorica publikacije, doktorantica na Univerzitetu u Amsterdamu, koja je bila dio tima na ovom istraživanju, a koja radi na istraživanjima velikih svjetskih slikarskih djela.
Na ovom projektu se počelo raditi zato što su naučnici ranije primijetili da je svaka njegova slika rađena na drugačiji način. Proučavan je izuzetan mikrouzorak pripremne podloge ovog remek-djela (izveden na mikroskopskoj skali korištenjem sinhrotronskog zračenja). Otkriveno je da je za pripremni sloj Leonardo koristio olovno ulje, što se razlikuje od standardne metode pripreme na uljnim slikama iz tog perioda. Prisustvo rijetkog i nestabilnog spoja – plumbonakrita – koji se također nalazi na fragmentima Da Vincijevog muralnog remek-djela Posljednja večera, sugerira želju za inovacijom u pripremi debelih, neprozirnih podloga tretiranih velikom količinom olovnog oksida. Ova studija pruža nove ključne elemente za razumijevanje Da Vincijevih recepata i evolucije njegovih slika tokom vremena. Kombinacija informacija koje su dobili iz naučnih i historijskih izvora, te uporedba sa modelima boja napravljenim na osnovu historijskih receptura rezultirala je novim saznanjima o Leonardovoj slikarskoj praksi primijenjenoj na Mona Lisi i Posljednjoj večeri.
U radu se naglašava koliko je bilo nevjerovatno čak i otkriti plumbonakrit, s obzirom na njegove sitne ostatke: analizirani dio je gotovo nevidljiv golim okom i tanji je od pramena kose. Naučnici su ispitali njegovu atomsku strukturu koristeći rendgenske zrake koje proizvodi sinhrotron, ustanovu koja ubrzava naelektrisane čestice pomoću magneta dok skoro ne dostignu brzinu svjetlosti.
– Kroz rad na ovom projektu dobila sam jedinstvenu priliku da interpretiram naučne podatke prikupljene na Da Vincijevim uzorcima, ali i da sa mentoricom radim na analizi historijskih rukopisa koje je Da Vinci ostavio kao trag o svojim tehnikama i materijalima. Na osnovu prethodnih istraživanja primijetili smo da je njegova slika ‘Sveta Ana, Bogoridca i dijete’ u uporedbi sa drugom slikom koja se zove ‘La Belle Ferronnière’ (a koja je manjeg fotmata) pripremljena na drugačiji način, što je nama dalo indikacije da je svaka slika pripremana na svoj način. Veći formati su vjerovatno preuzeo već pripremljene sa podlogom od gessoa, a manje formate je Leonardo sam pripremao, što mu je davalo mnogo više slobode da sam eksperimentiše na tim formatima. Upravo tu smo pronašli taj pumbonakrit, spoj koji je vrlo rijedak. Primijetili smo ga pronalazimo samo u slučaju kad se koristi posebna kombinacija lanenog ulja i skikativa tj. olovnog oksida. Prema historijskim receptima te dvije se komponente kuhaju nekoliko sati. Takav medij je vjerovatno koristio Leonardo kako bi pripremio podlgu za Mona Lisu, što je rezultiralo plumbonakritom. Na osnovu rezultata detekcije plumbonktita imamo indikacije da je koristio tu specifičnu recepturu kako bi pripremio i Posljednju večeru i Mona Lisu, objasnila je Ida Fazlić.
Iako rijetko, ovo nije prvi put da je plumbonakrit otkriven u radu starih majstora. Gonzalez i njegov tim u kojem je također bila Ida Fazlić, su ih pronašli i u Rembrandtovoj Noćnoj straži, naslikanom dva stoljeća nakon Mona Lise, što sugeriše da su se isti ili vrlo slični recepti za bojenje prenosili kroz vijekove. Ovo je omogućilo naučnicima da identifikuju moguću hipotezu da objasne njeno prisustvo uprkos hronološkim razlikama između dva umjetnika.
– Suočili smo se sa dodatnim izazovom da postoji vrlo malo naučnih analiza Mona Lise i Da Vincijevih slika uopšte, pa je bilo teško uporediti naše rezultate sa prethodnim studijama, objašnjava Marine Cotte, naučnica na ESRF-u i koautorica publikacije.
Naučnici su analizirali rukopise i prevode Leonardovih recepata.
– Ovo je bilo nevjerovatno teško jer su riječi koje je Leonardo koristio veoma različite od današnje terminologije i prisutan je veliki jaz između pojmova koji se koriste u slikama i u hemiji, objašnjava Cotte.
– Ova studija je pokazala ključne elemente za razumijevanje Da Vincijevih recepata i evolucije njegovih slika tokom vremena, kaže Gonzalez. Rezultati istraživanja pokazuju da je eksperimentirao sa pripremom debelih i neprozirnih slojeva podloge. Ima mnogo, još mnogo stvari koje treba otkriti, sigurno. Jedva da smo zagrebali površinu, zaključuje on.
– Učešće u ovom radu je za mene iznimno značajno, prvenstveno jer je tema direktno vezana za tematiku mog doktorskog projekta koji izučava upotrebu historijskih sikativa (ili sušilica) poput olovo oksida u kombinaciji sa uljem, za koje se pokazalo kroz naše analize da je upravo Leonardo koristio na svojstven način. Smatram ovo vrlo korisnim i značajnim otkrićem, s obzirom na to da trenutno postoji manje od dvadesetak njegovih dijela i da je svako od njih građeno na drugačiji način kao rezultat Leonardove znatiželje za eksperimentisanjem. Dodatno, lična sreća i zadovoljstvo su neizmjerni jer sam tek na početku svoje profesionalne karijere. Biti uključena u ovako značajan proiekt i saradjivati sa ekspertima iz Louvrea i CNRS-a, zahvaljuci mojoj mentorici, Dr. Marine Cotte i kolegi Dr. Victoru Gonzalez je za mene ostvarenje velikog sna, zaključuje Ida Fazlić.