Bila je to jedna od onih festivalskih godina koje dugo pamtite. Ne zbog glamura, nego zbog blizine, topline i slučajnih susreta koji ti promijene dan – i ostanu s tobom živjeti zauvijek.
Godina je 2000-ta. Kafe Trasa/Meeting Point. Jutro. Razmišljam koji sendvič da uzmem, kad’ prilazi mi Steve Buscemi i pita šta mu preporučujem. Iznenađena tada mlada novinarka, tek na početku karijere, još uvijek sramežljiva, ali dovoljno sigurna da mu predložim nešto jednostavno.
I onda pita: Mogu li ti se pridružiti u bašti?
Iznenđeno odgovaram potvrdno.
Sjedimo, pričamo o Sarajevu, ratu, obilasku ratnih linija sa pokojnim Jovanom Divjakom dan prije, filmovima.
U nekom trenutku nam prilazi Willem Dafoe, upravo stigao da popije kafu. Buscemi me predstavi kao mladu novinarku, a ja – naravno – zamolim za intervju. Sa širokim osmijehom na licu bez imalo razmišljanja Dafoe pristaje.
Nekoliko minuta kasnije, sjedimo na zidiću ispred Akademije likovnih umjetnosti, i pričamo o filmovima, ulogama, pripremama za novu ulogu Spidermana, dok ljudi oko nas prolaze. Redaju se teme…pravimo nekoliko fotografija za uspomenu…
Kasnije tog dana – Bono Vox. Njegova supruga Ali nas uslika zajedno, a ja fotografišem njega i Dafoea kako neobavezno razgovaraju.
Družim se te godine i sa Mike Leighom, Howardom Feinsteinom, slušam predavanja poznatih filmskih kritičara. Jedna od njih, prijateljica Davida Bowieja, kaže mi da su je moja dva različita oka podsjetila na njega. Razmjenjujemo vizit kartice, pričamo o novinarstvu i medijima…
Znam da vam sve ovo zvuči kao san. I meni. Ali desilo se.
U Sarajevu.
U Trasi.
U jednom toplom, augustovskom neponovljivom danu.
Dvadeset i pet godina kasnije… Willem Dafoe se vraća u Sarajevo. Susret u Trasi se vjerovatno neće ponoviti, ali ostaju lijepe uspomene zabilježene vječno na ovim fotografijama…