Glumica Ivona Baković osvaja München

Rođena u Splitu, odrasla u Tomislavgradu, a školovana u Sarajevu, mlada glumica Ivona Baković svoj talent i energiju sada donosi na njemačku umjetničku scenu. Svoj glumački i pedagoški rad nastavila je u Münchenu, a prije mjesec dana potpisala je ugovor s agencijom Luisa Held Management u Berlinu. U Münchenu radi kao edukatorica za djecu u okviru programa Lilalu Bildungs- und Ferienprogrammen te Impro Macht Schule, a 22. novembra ćemo je gledati u predstavi Xploit:s autorice i redateljice Christiane Mudra osnivačice Investigative Theatera.

Ivonina strast prema glumi i predanost radu čine je inspirativnom osobom i umjetnicom o kojoj ćemo zasigurno još puno slušati.

 

Odmah na početku da pitam šta je bila motivacija za preseljenje München, jedno od kulturno najdinamičnijih europskih metropola?

– Najviše znatiželja. Htjela sam se obogatiti iskustvima i znanjem, izazvati samu sebe, igrati na još jednom jeziku i testirati se dok još imam ovoliko energije i snage, upoznati način rada u tom dijelu Europe i otvoriti se mogućnostima. Jednostavno pokušati živjeti negdje drugo, a München je zbog roditelja i rodbine bio najjednostavnija opcija. Ne znam što budućnost donosi i gdje ću za pet godina obavljati ovaj poziv, samo znam da se njime moram baviti.

Možeš li reći nešto više o predstavi Xploit:s i svojoj ulozi u njoj? Predstava donosi oštru kritiku moderne ekonomije i tržišta rada. Kako si došla do angažmana u ovom projektu?

– U predstavi Xploit:s Sebastian Gerasch, Edith Konrath i ja, zajedno s plesačicom Kathrin Knöpfle, igramo različite likove, od čistačica, dostavljača i njegovatelja pa do nadređenih, savjetnika, poduzetnika, odvjetnika. Igramo  se motivima moći i ovisnosti, koji su usko povezani s ekonomskom situacijom pojedinaca. Autorica i redateljica Christiane Mudra osnivačica je Investigative Theater, a svakoj njezinoj predstavi prethodi višemjesečno novinarsko istraživanje. Također je i za ovu produkciju vodila mnoge intervjue s radnicima i stručnjacima, stoga sve scene prikazuju stvarne događaje. Čak je i zloupotreba sivih zona ili kontrolnih praznina, koje obrađujemo u Xploit:s, stvarna.

Angažman za ovaj projekt sam dobila nakon što sam se u lipnju ove godine osjetila jezično dovoljno spremnom za audiciju pred ZAV Künstlervermittlung u Münchenu. Radi se o odjelu zavoda za zapošljavanje, koji posreduje između umjetnika i angažmana; bilo za freelance honorarne angažmane ili za stalna zaposlenja. Studenti državnih akademija automatski se primaju u ovaj odjel, dok studenti privatnih ili stranih škola (kao u mom slučaju) moraju položiti audiciju koja se sastoji od tri monologa i jedne pjesme. Prošla sam audiciju i nešto manje od mjesec dana kasnije dobila poziv na casting za ovaj projekt.

Koje su ključne poruke koje predstava istražuje kada je riječ o iskorištavanju rada u suvremenom društvu? Na koji način si se kao glumica pripremala za ovu ulogu, i šta ti je bilo najizazovnije u procesu stvaranja?

– Ja sam kao dijete druge generacije tzv. gastarbajtera (djed, pa otac) bila i prije ovog procesa poprilično svjesna iskorištavanja i eksploatacije radnika u tim sektorima, ali većina stanovništva živi u slučajnom ili namjernom neznanju. Ti ljudi su na neki način nevidljivi, većinom stranci koji ne govore dobro njemački. To neznanje jezika, dolazak iz loše ekonomske situacije ili činjenica da su na radnoj vizi, itekako se iskorištava, zbog čega se to može nazvati modernim ropstvom i kolonijalnim odnosom. Svaka razvijena država dođe do točke kada domaće stanovništvo radi poslove za koje je obrazovano i koji su dobro plaćeni, ali netko mora čistiti, njegovati starce, dostavljati hranu i graditi. Umjesto povećavanja satnice ili poboljšavanja uvjeta, kreće se u potragu za stranom radnom snagom kojoj zarada dvostruko ili trostruko veća od one kod kuće zvuči primamljivo i koja zbog potrebe, potomstva, duga ili nečeg trećeg pristaje na sve. Ne treba misliti da je to samo slučaj u Njemačkoj; isto se upravo događa u Hrvatskoj radnicima iz Indije, Nepala, Bangladeša, Egipta, Uzbekistana…

Na koji način je tema predstave povezana s tvojim ličnim uvjerenjima i dosadašnjim radom?

– Tema se ne preklapa direktno s mojim osobnim iskustvima jer sam po dolasku dovoljno govorila jezik da radim u školi kao asistentica dječaku s problemima u ponašanju i da vodim dječju radionicu glume. Tako sam izbjegla tzv. Ankunftsarbeit, fizičke poslove koji se inače rade po dolasku ako nemate nikakvo znanje jezika. No, moji roditelji i brojni ljudi iz BiH prošli su mnoge situacije o kojima se govori u predstavi. Moj otac je gotovo čitav moj život bio na radu u inozemstvu, a otkako sam upisala studij glume, i majka.

Jedna replika koju izgovaram posebno boli: Ima tu nešto kolonijalno. Mi smo siromašni, podložni ucjeni. Obitelji rastrgane. Mi svoju djecu ne vidimo kako odrastaju. Bavimo se ljudima koji se izrabljuju, a oni dolaze i izvan Europske unije, ali i iz nje, tako da to ne donosi neki imunitet. Neki se zadužuju da prijeđu čitavu zemaljsku kuglu kako bi othranili djecu koju ostavljaju iza sebe i koju ne vide čak godinama, dok ovdje npr. čiste 600-800 kvadratnih metara na sat (jer je to danas norma) za satnicu ispod minimalne. Viza je u mnogim slučajevima vezana uz posao, što mnoge ljude čini ranjivima.

Ti govoriš engleski i njemački jezik. Kako si ih naučila? Kako je igrati na jeziku koji nije tvoj maternji?

– Engleski je oduvijek tu, kao malu me mama upisala na tečaj i oduševio me. Osim toga, on je sveprisutan u filmovima, serijama, igricama, glazbi, pa se je proces učenja bio poprilično nesvjestan, izrazi i pravila su ulazili u glavu i tu se utvrdili za zauvijek. Njemački sam imala u srednjoj školi, ali mi se svidio tek kasnije kroz filmove. Početkom 2022. sam se odlučila na ponovno učenje gotovo ispočetka i sada sam na dovoljnoj razini da radim na tom jeziku. Mjesta za napredak ima itekako, u neprestanom sam procesu otkrivanja, zapisivanja i ispravljanja. Igrala sam na engleskom na filmu i na jednoj dvodnevnoj radionici improvizacije i to mi ne pada nimalo teško, ali njemački ima potpuno drugačiju tvorbu glasova kojoj stalno moram pridavati pozornost jer pojedine stvari još nisu prešle u automatizam ili se zametne greška.

Predstava Umjetnik u gladovanju u režiji sjajnog Alena Šimića, za koju ste dobili nagradu u Srbiji, bavi se sličnom temom, iskorištavanje profesije glume. Stanje u bh. glumištu je katastrofalno kada je riječ o mogućnostima – nema alternativnih scena, mogućnosti za zapošljavanje novih generacija su ograničene, zbog zabrane zapošljavanja rijetko se otvaraju nova radna mjesta, a nedostaje i samoinicijativa mladih koji završavaju veoma zahtjevan fakultet, a zatim ostaju bez posla. Kakav je tvoj stav o stanju u bh. glumištu, s obzirom na ograničene mogućnosti zapošljavanja, nedostatak alternativnih scena i podrške za mlade umjetnike suočene sa izazovima po završetku fakulteta?

– Situacija se posljednjih godina poboljšala jer kolege igraju u profesionalnim produkcijama već po diplomiranju, a neki i ranije. Snimaju se serije i filmovi, iako je budućnost neizvjesna nakon gašenja BH Content Lab-a. Bosna i Hercegovina, kao mala zemlja, nudi ograničene mogućnosti. Poslovi na pola radnog vremena koje bi mogli kombinirati s predstavama i snimanjima gotovo da ne postoje, financijska stabilnost bez stalnog zaposlenja u teatru skoro je nemoguća, a doći do tog zaposlenja je izrazito teško. Honorar je nizak, dva do tri mjeseca rada na predstavi pokrije tek mjesec dana troškova, a isplata se čeka dugo. Svake godine akademije izbace 20-30 novih glumaca, a prilika je premalo. Alternativne scene ne postoje jer nema državne podrške za takve projekte, jer se i državni teatri moraju boriti za svoje produkcije, a kamo li neinstitucionalizirani kreativci. Čak i kad postoji ideja, izgraditi nešto održivo je ravno nemogućem. Jedan od razloga je i nedostatak organiziranosti – ne postoji udruženje ni sindikat, a za to je potrebna sloga, o čemu je nedavno govorio kolega Dino Sarija u intervjuu za Oblakoder. 

Unatoč svemu, bosansko-hercegovački glumci se dobro nose.

– Posao je nesiguran svugdje, ali u BiH si zbilja skučen, no – većina ne da da se to vidi. Ima kukolja, ali velika većina je profesionalna i daje sve od sebe bez obzira na teške okolonosti i potplaćenost. Možda je i to dio problema? Možda treba postati bezobrazan.

Kako su iskustva rada u Njemačkoj utjecala na tvoj pogled na radne uslove i status umjetnice, posebno u poređenju s uslovima u Bosni i Hercegovini? Koje su bile najveće razlike koje si primijetila između života i rada u Njemačkoj i u Bosni i Hercegovini, i na koji način ti je život u Münchenu promijenio perspektivu o umjetnosti i glumi? Da li je došlo do promjene u tvom pristupu glumačkom pozivu i šta je najvažnije što si naučila od dolaska u Njemačku?

– Prvo me iznenadilo koliko su Nijemci željni pomoći, dati savjet i uputiti. Tržište je veliko, ali ima mjesta za sve. Drugo što me pozitivno iznenadilo je brojnost agencija, ali i što postoje državna savjetovališta za umjetnike, poput ZAV Künstlervermittlung kojeg gore spominjem, gdje sam nakon položene audicije dobila korisne i konkretne savjete za daljnji rad. Naravno, ni ovdje nije sve servirano na pladnju. U Bosni i Hercegovini sam morala dokazivati želju za radom, a ovdje još i više, s obzirom na to da sam nova i stranac. Treće, nitko ne preza od toga da radi više poslova i da ostane fleksibilan, upravo jer ne postoji vječna zaposlenost u ansamblu kao kod nas. Ugovori u teatarskim kućama su na dvije godine, mogu se produžavati ako se obje strane slažu, no često novi intendant donosi osvježavanje ansambla i nove ljude. Iznenadi te kakve sve sposobnosti ljudi koje si smatrao samo glumcima imaju i koliko su ti u vječnom procesu učenja o svom poslu; od produkcijskog, redateljskog, pedagogoškog aspekta, do npr. improvizacijskog teatra koji daje potpuno drugu perspektivu na posao, ima svoja pravila, a u velikoj mjeri obogaćuje i vrijednim glumačkim i životnim sposobnostima.

Šta ti se najviše sviđa u Münchenu? Koji aspekti života u ovom gradu najviše inspirišu tvoj rad kao umjetnice, a šta ti možda nedostaje iz Sarajeva?

– Obožavam što je grad pun parkova i zelenih površina. Izađeš iz tramvaja u centru, prošećeš malo i odjednom se nađeš na skrivenoj livadi gdje netko vježba jogu, čita, par uživa u pikniku ili se sunča. Često idem na plivanje i zaljubila sam se u Müllersches Volksbad, javno kupalište izgrađeno početkom 20. stoljeća u secesijskom stilu, jedno od najstarijih i najljepših u Europi. Sviđa mi se što nije neobično otići sam i okušati se u bilo kojoj aktivnosti. Predstave u Kammerspiele me inspiriraju zbog vrhunskog ansambla, a vizualno me oduševljavaju one iz Volkstheatera, kao i izložbe koje obilazim sa suprugom. Naravno, nedostaju mi kolege iz Sarajeva, s kojima održavam online kontakt, ali fale duga druženja uživo, predstave koje sam igrala te mogućnost da premijere gledam odmah, jer sada moram pričekati dok ne dođem.

Tvoja karijera obuhvata širok spektar – od teatra i filma do televizije i muzičkih spotova. Kako balansiraš između svih tih različitih angažmana i pronalaziš inspiraciju za svaki od njih?

– Kad je riječ o predstavi ili filmu, neizmjerno volim glumu i projekte koji me provociraju, donose iznenađenja i nepoznato, te zahtijevaju otkrivanje logike, razgranatu analizu, predlaganje ideja i načina, kako bih sve na kraju posložila u uvjerljivu cjelinu. Inspiraciju pronalazim u stvarnim osobama ili filmovima, serijama i predstavama gdje je netko dosljedno odigrao nešto slično. Što se ostalog tiče, privuče me dinamika projekta i energija ekipe kao što je 2021. i 2023. za Kronike Festivala Sarajevo Mon Amour i za spotove. Za rad sa djecom me privuče izazov, oni se oslanjaju na tebe, pa je to dobar test da koliko dobro poznaješ materiju da bi mogao prenijeti dalje. Otkako sam u Münchenu, dio sam Impro Macht Schule  u kojoj se glumci i plesači okupljaju i prenose znanje o dobrobitima improvizacije za djecu školskog uzrasta. Često se sastajemo i imamo obuke o raznim pedagoškim tehnikama i višestruko korisnim improvizacijskim vježbama, o čemu do priključenja grupi nisam znala ništa.

Koji ti je projekt bio najizazovniji?

– Svaki projekt nosi svoj jedinstveni izazov, posebno filmovi i predstave. Film koji sam snimala u Češkoj bio je zahtjevan, ne samo zbog jezičnih barijera već i zbog moje prve velike uloge. Kod Xploit:s, izazov je, osim jezika, stil igre koji traži izuzetno brze promjene likova i stilova, napuštanje psihologizacije i realizma te preciznost i čistoću izvedbe. U predstavi Alena Šimića koju si spomenula, Umjetnik u gladovanju, izazov je bio oživjeti Kafkinu pripovijetku i dnevnike i spojiti ih sa osobnim iskustvima, a dodatno i zahtjevna, ali prekrasna tridesetominutna koreografija Ene Kurtalić.

Šta bi savjetovala mladim ljudima koji žele graditi karijeru u glumi, a možda razmišljaju i o preseljenju u inozemstvo? Šta smatraš  najvažnijim koracima koje mladi glumci trebaju poduzeti kako bi se uspješno razvijali, i koji su izazovi sa kojima bi trebali biti spremni suočiti se?

– Prije svega, ponovno bih odabrala isti put, ali… Mislim da bi glumu trebalo upisati malo kasnije, recimo s 20 godina. Ja sam je upisala čim sam postala punoljetna i smatram da mi je za određene zadatke nedostajalo samopouzdanja, zrelosti i zdravog pristupa kako bih ih lakše savladala i više uživala u procesu, a manje se fokusirala na postizanje rezultata. Obrazovanje i upis na akademiju, gdje četiri godine učiš osnove, smatram neizostavnima. Važno je tamo dopustiti sebi da griješiš i da budeš naučen, jer to može biti samo onaj koji to zaista i dozvoli, kako bi govorio profesor Admir Glamočak. Ne bih birala glumu ako nisam spremna potpuno se posvetiti i biti nevjerojatno uporna i strpljiva. Teško je upisati se, još zahtjevnije studirati, pa diplomirati, a onda tek opstati i živjeti od tog posla. Neophodno je biti spreman na kontinuiran rad na sebi i stalno težiti poboljšanju, učeći od onih boljih. Ako doista voliš taj posao, nagrada je golema jer te čini sretnim. No, ako ta ljubav nije čista i snažna, bolje se odmaknuti jer će te brzo iscrpiti.

Kako vidiš svoj profesionalni put u budućnosti i koje su ti najvažnije ambicije u vezi sa daljim radom na njemačkoj i evropskoj sceni?

– Kao i svima, voljela bih što više raditi i učiti, jer me rad čini sretnom i poletnom. Prije mjesec dana potpisala sam ugovor s agencijom Luisa Held Management u Berlinu, pa ćemo vidjeti kakve prilike to donosi. Ubrzo će premijera predstave u Münchenu, na proljeće me očekuje premijera filma u Pragu… Trenutno me zanimaju radionice tehnika poput Meisnerove, a moram priznati da mi pomalo nedostaje i studiranje, zbog čega istražujem i master programe. Najvažniji cilj mi je biti stalno okupirana, bilo radom ili učenjem. I jedno i drugo je do sada uvijek bilo plodonosno, donoseći ili bolji projekt u budućnosti ili korisne vještine i znanja.