Između Sarajeva i Londona: Vizuelni univerzum Aleksandre Nine Knežević

Višestruko nagrađivana umjetnica, grafička dizajnerica i ilustratorica iz Sarajeva, Aleksandra Nina Knežević, Nina Mašina ime je koje bosanskohercegovačka kulturna scena izgovara s poštovanjem već više od dvadeset pet godina. Diplomirala je grafički dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti na Cetinju, a ono što je uslijedilo bila je karijera koja se ne može sažeti u samo nekoliko rečenica.

Njeni radovi odlikuju se čistom i savremenom idejom, jednostavno komuniciraju internacionalnim vizuelnim jezikom, a predstavljeni su kroz razigranu tipografiju i svedenu ilustraciju. Upravo ta kombinacija, skoro matematičke preciznosti i topline crteža rađenog rukom, čini njen vizualni potpis odmah prepoznatljivim, bez obzira na to pojavljuje li se na polici knjižare u Sarajevu ili na zidu galerije u Londonu.

Oblikovala je više od 500 naslovnica za knjige. Autorka je kompletnog vizuelnog identiteta bosanskog izdanja serijala o Harryju Potteru za sarajevski Buybook, projekta koji je zahtijevao odobrenje britanskog izdavača i koji je trajao čitavu jednu deceniju. Sarajevo Dingbats, projekt koji je nastao kao njen odgovor na Dingbats familiju fontova, bio je izložen na Expo 2010. u Šangaju i i danas ostaje jedan od najoriginalnijih suvenira i vizuelnih portreta grada Sarajeva. Godine 2010. uvrštena je među 200 najboljih svjetskih ilustratora i ilustratorica prema publikaciji Lürzer’s Archive.

Bosna i Hercegovina je prvi put 2024. godine učestvovala na 58. izdanju prestižnog Bologna Children’s Book Faira upravo zahvaljujući njoj na kojem je njena ilustracija za dječiju slikovnicu Čudesni svijet dobila nagradu. Iste te 2024., Nina je već bila okrenuta prema Londonu, gdje je postala članica Association of Illustrators (AOI) i počela aktivno graditi prisustvo na britanskoj sceni. Njen akvarel Invisible Cities: Fisherman ušao je u selekciju od više od 2.000 pristiglih radova i postao dio programa Women in Art Fair, međunarodnog londonskog sajma posvećenog isključivo umjetnicama, koji se nedavno održao u Oxo Tower Wharf Gallery, jednoj od najprepoznatljivijih kulturnih adresa britanskog glavnog grada.

Iza svakog ovog dostignuća stoji nešto što Nina zove jednostavnom, nepopularnom istinom: svakodnevni rad i disciplina. Nulla dies sine linea — ni jedan dan bez linije. To je njena mantra, njen zanat i njen otpor prema svijetu koji od kreativaca traži brzinu, a daje im malo prostora za dubinu.

Razgovarali smo o tome kako se uđe u nečiji tekst prije nego se nacrta naslovnica, zašto je London vratio interesovanje za akvarel i stare rukopise, gdje tačno osjeti pritisak kada klijent ne razumije vizuelnu kulturu, i šta bi poslala u svemir kao ličnu kartu Bosne i Hercegovine.

Diplomirala si na Akademiji likovnih umjetnosti u Crnoj Gori. Kako je neko ko je odrastao u Sarajevu, gradu koji je sam po sebi vizualni palimpsest, završio na studijima van njega, i kako te ta distanca promijenila kao dizajnericu?

– Kao svaki učenik Srednje umjetničke škole u Sarajevu, jedina želja mi je bila upisati Likovnu akademiju! Godine 1992. bila sam učenica četvrtog razreda kada se moj život potpuno neočekivano promijenio, otišla sam u Crnu Goru i upisala Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju.

Cetinje je mali grad, ali s iznimnom historijskom težinom. Fakultet likovnih umjetnosti i trenutak u kojem sam se našla, način rada, konstantna predavanja (imali smo ih i subotom!), učinili su ovo studiranje posebnim! Jedina zabava bila je druženje i crtanje kolega. Naša predavanja su se odvijala u nekadašnjim poslanstvima; Ruskom i Engleskom, a živjeli smo u studentskom domu, zgradi bivšeg Đevojačkog instituta koji je osnovala carica Marija Aleksandrova, podignutoj 1871. Za vrijme mog boravka, otvaraju se Muzička i Glumačka akademija, svi smo zajedno, inspirišemo jedni druge, živimo jedni s drugima, vjerujemo u umjetnost. Na trećoj godini naš profesor istorije umjetnosti Petar Ćuković, dovodi umjetnicu Marinu Abramović da nam održi predavanje. Tu su i mnogi drugi poznati jugoslovenski umjetnici koji u tom momentu predaju na akademiji; Nedeljko Gvozdenović, Mile Grozdanić, Pavle Pejović, Ljubomir Gligorijević, Saša Čilikov, Anka Burić i dr.

Tada sam stalno razmišljala kako jedva čekam da se završi taj period. Iz ove perspektive, bio je jedan od najdražih u životu.

Dizajnirala si više od 500 naslovnica knjiga. Postoji li ritual kojim “ulaziš” u nečiji tekst? Jesi li prva čitateljica knjige čiju naslovnicu radiš, ili nekad namjerno pristupaš tekstu nevina, kako bi uhvatila samo emociju?

– U zadnjih 25 godina oblikovala sam više od 500 naslovnica. Za svaku naslovnicu nastaje oko 20 prijedloga, što znači da je ukupan broj naslovnica koje sam uradila, uključujući sve varijante koje nikada nisu ugledаlе svjetlo dana, daleko veći. Kada sam to jednom odlučila prebrojati, shvatila sam da sam svaki dan, godinama, dizajnirala po jednu naslovnicu. To me je inspiriralo da na Festivalu Kreativ u Sarajevu održim prezentaciju pod nazivom Ni jedan dan bez naslovnice — omaž latinskoj frazi Nulla dies sine linea. (Ni jedan dan bez linije), fraza koja je bila moto mnogih umjetnika i pisaca kroz historiju, a koja naglašava jednu jednostavnu, nepopularnu istinu: važnost svakodnevnog rada i discipline u umjetničkoj praksi. Što se tiče rituala, čitam, naročito između redova. Ne mogu napraviti naslovnicu za knjigu koju nisam razumjela iznutra.

Radila si i naslovnice za cijeli bh. Harry Potter serijal. Kako je bilo boriti se sa globalnim vizuelnim identitetom franšize, a pritom unijeti prepoznatljivi Nina Mašina potpis?

– Naslovnice za Harry Potter u izdanju sarajevskog Buybooka počela sam raditi 2010. godine. Tada nije postojalo toliko stranih autorskih izdanja, Buybook je bio jedan od prvih koji je krenuo s originalnim naslovnicama dizajniranim od bh. ilustratora, i zbog toga sam iznimno zahvalna da sam imala priliku raditi ove knjige! Proces je uključivao odobrenje britanskog izdavača, što je sve prošlo uspješno  i sljedećih deset godina nastajale su ostale naslovnice serijala. Prije nekoliko godina završili smo i kutiju za cijeli serijal knjiga. Tada sam shvatila da je jedan važan kreativni period mog života zaokružen. Bilo je pomalo tužno, ali i lijepo.

Postoji li neka knjiga čiju naslovnicu sanjaš da uradiš, a još nisi imala priliku?

– Kako sam ljubitelj knjige kao malog umjetničkog djela, stalno istražujem nove forme i načine kako dati knjizi novu dimenziju. Zadnje vrijeme me privlači rad rukom, povratak ručnoj izradi, bez obzira na to što tehnologija i svijet idu digitalnim smjerom. Postoji cijela tradicija oko Artists’ Book pokreta, koja me je inspirisala da uradim jednu ručno rađenu knjigu pod nazivom Dialogue. Ubuduće mi je želja da, paralelno s digitalnim pripremama knjiga, za sebe radim ručno rađene primjere, knjige poezije mi se čine zgodne za ovaj pristup, mada nema pravila. Artists’ Book je specifičan medij koji je zaživio krajem 20. vijeka, a korijene vuče iz avangardnih pokreta poput Dade i Futurizma. Postale su platforma za istraživanje različitih materijala, formata i ideja, pružajući umjetnicima slobodu da eksperimentišu sa dizajnom, tehnikama štampe i strukturama.

Dizajn naslovnice danas mora funkcionirati i kao fizički objekt na polici i kao thumbnail na ekranu telefona. Je li se tvoj proces promijenio otkad se fokus čitatelja preselio s papira na piksel?

– Kada su se knjige preselile na ekran, počela sam razmišljati o animiranoj naslovnici kao legitimnom mediju. Printana forma daje doživljaj koji ekran ne može zamijeniti, osjećaj papira pod rukom, miris knjige, hrapavost utisnutih slova, važnost knjige kao objekta koji nosiš, poklanjаš, zabilježiš bookmarkom, ostavljаš u vozu ili avionu da neko drugi pročita. Animacija naslovnice donosi neku novu dimenziju, produbljenje naslovne priče, tako da mislim da se pojavio neki novi medij koji samo obogaćuje prisutnost knjige. Suprotno tome, upravo je rast digitalnog medija u meni probudio želju da se osvrnem na sam početak knjige, kada su bile rijetke, nije mogao svako da ih posjeduje, bile su ručno pisane, ručno uvezane. Te stare i tradicionalne tehnike sada me zaokupljaju više nego ikad. Moja kreativnost se usmjerava prema sporijem i suptilnijem načinu stvaranja.

Postoji trend koji nazivamo slow design, pokret koji zagovara promišljenost umjesto hiperprodukcije. S obzirom na to da tvoje ilustracije često nose neku vrstu meditativne tišine, kako se boriš protiv tiranije pažnje, attention economy, koja od dizajnera traži da kreira radove koji vrište. Može li minimalizam biti najglasniji alat u svijetu preopterećenom informacijama?

– Kako se kaže manje je više mislim da u tome ima dosta smisla! Puno je teže napraviti rad sveden na par linija ili simbola nego onaj koji je vizualno zagušen. To je poseban dar,  svedenost, jednostavnost, stilizacija. Samo jedna linija viška može totalno pokvariti umjetnički doživljaj. Klijenti su uvijek očekivali posao jučer, to nije novo. Ono što je novo jest da, vođeni AI tehnologijom, sve češće očekuju da kreativci odbace vlastiti stil i preuzmu vizualni jezik koji je poznat, ali koji ne posjeduje ni likovni standard, ni kvalitet. Na taj način se polako uništavaju razvoj likovnog, kritičkog mišljenja i uopšte kulture.

Kažeš kako te nerviraju brzi, nepromišljeni radovi nastali uz pomoć AI, ali i o tome kako se mijenjaju klijenti i počinju utjecati na kreativni rad na načine koji guše. Gdje tačno osjećaš taj pritisak najjače?

– Najjače ga osjećam tamo gdje je nekada bio prostor za razgovor u procesu odabira. Često se desi da od ponuđenih naslovnica bude izabrana ona koju ja ne bih. Biraju je ljudi koji nemaju uvid u istoriju umjetnosti, koji vizualno nisu osvješteni, ne prate trendove. Ja potrošim puno vremena na istraživanje, na čitanje knjige, iza mene stoje godine iskustva i na kraju nemam energije za borbu s izdavačima ili autorima. Danas su svi dizajneri, art direktori, i pisci.

Kako definiraš granicu između kompromisa i kolaboracije — i postoji li trenutak kada projekt prestaje biti tvoj?

– Prava kolaboracija moguća je samo kada obje strane znaju što jest i što nije njihov posao. Kompromis koji dolazi iz neznanja jedne strane nije kolaboracija, to je odustajanje od vlastitog rada. Projekt prestaje biti moj u trenutku kada više ne prepoznajem razmišljanje koje stoji iza vizualnih odluka. Nekada je to neminovno. Ali nije isto što i saradnja.

Vjeruješ li da će AI na kraju paradoksalno spasiti pravu umjetnost tako što će je učiniti luksuzom? Hoće li rad rukom postati novi statusni simbol u svijetu preplavljenom digitalnim prosjekom?

– Baš tako razmišljam. AI ne može zamijeniti rad rukom, suptilno promišljanje, emociju, moment koji dijelimo, iskustvo koje se akumulira godinama. Zbog toga se sve više cijeni ono što je ručno rađeno, ne samo u umjetnosti. To nije nostalgija. To je razumijevanje vrijednosti koje ne mogu biti automatizirane.

Nagrađena si na sajmu u Bolonji za ilustraciju dječije knjige. U svijetu gdje djeca konzumiraju brze TikTok frejmove, kako ilustracija uspijeva zadržati dječiju pažnju duže od tri sekunde?

– Iako su dječije ilustracije namijenjene djeci, kupuju ih roditelji! Važno je da roditelji imaju svijest o tome što je lijepo, što će djetetu otvoriti maštu i educirati ga. Tako da su ipak glavni konzumenti nešto starija populacija, što mi daje nadu da ipak nije sve izgubljeno, da se djeci ipak nudi neka tradicionalna vrijednost i štampana knjiga. Što će biti za desetak godina, ne znamo. Ali me iskreno zanima.

Sarajevo Dingbats živiš već skoro 20 godina, koji je simbol koji publika najsnažnije prepoznaje, i da sutra moraš dodati jedan koji predstavlja Sarajevo 2026, kako bi izgledao?

– Sarajevo Dingbats nastao je iz moje dugogodišnje fascinacije fontovima, posebno onima koji nemaju slova, nego simbole, male ilustracije. Projekt je kasnije dobio format suvenira, bio je nagrađivan i predstavljan širom svijeta. Bio je i dio izložbe Expo 2010 u Šangaju u bosanskohercegovačkom paviljonu. Moji simboli nastali su neposredno poslije rata, kao vizualni omaž obnovi grada, kao nada ucrtana u forme. Grad se od tada mijenjao, nastajali su novi toponimi, neki stari su nestajali. Imam jednu staru neostvarenu ideju, a to je font i simboli spomen parka Vraca u formi dingbatsa. Možda je vrijeme da je napokon ostvarim.

Sarajevo je vizualni palimpsest, otomanska kaligrafija, austrougarska secesija, socijalistički brutalizam, moderni komercijalni haos. Da je Sarajevo tipografski font, kakav bi bio?

– Trebao bi izgledati kao crtež koji se posmatra sa svih strana i pri svakom kutu otkriva nešto drugačije, a ipak čini jednu cjelinu kada ga sagledate u cijelosti. Poput anamorfnih slova koja se nakose da bi se pročitala. Enigma koja ima smisla samo ako ste strpljivi dovoljno da promijenite perspektivu.

Toliko vremena provodiš u Londonu i upoznaješ tu scenu iznutra. Razmišljaš li o London Dingbats, i koji bi simboli tog grada ušli u tvoj vizualni rječnik?

– London mi nudi mnoštvo novih stvari, ali upoređujući s našom kulturom, i mi imamo što pokazati, samo se bavimo drugim stvarima pa nam taj segment nažalost nije prioritet. Pravimo previše razlika i dijelimo kulturu, slova, ljude, umjetnost na način koji nas slabe. Englezi sve uzimaju kao svoje, svačiji doprinos postaje dio britanske kulture. Cijene trud i rad, bez obzira na porijeklo. Za sada upijam, istražujem i educiram se. Posjećujem biblioteke gdje mogu pogledati uzorke starih rukopisa i iluminiranih knjiga. Neke od tih knjiga se zovu Artists’ Books nastale u skorije vrijeme, savremenije izrade, ali ima i onih starih, poput Songs of Innocence Williama Blakea. Knjiga je i dalje moj primarni fokus, u svakom gradu, u svakom obliku.

Članica si AOI u Londonu i aktivna si na britanskoj sceni. Osjećaš li da te drugačije čitaju tamo nego ovdje u BiH, i šta jedna sredina nudi što druga ne može?

– Asociacija Ilustratora nudi ilustratorima i dizajnerima širom svijeta stvarnu podršku, profesionalnu razmjenu, uvid u iskustvo kolega, savjete oko autorskih prava, naplate rada, zastupanja na globalnoj sceni. Tu su javna druženja, seminari, predstavljanja na sajmovima knjiga. Bilo bi dobro kada bi i naša udruženja, koja se nalaze u teškim situacijama, mogla izgraditi takav model, uz podršku ministarstava koja bi tu podršku trebala smatrati investicijom, a ne troškom.

Rekla si mi da te London natjerao da se vratiš radu rukom, a iPad te paradoksalno vratio akvarelima. Što ti taj stari novi medij nudi što digitalni alat ne može, i kako se ta promjena odrazila na sadržaj koji slikaš?

– Tu je potreba da se uspori, da se fokusira, da se probudi novi izazov. Umjetnost nije samo estetika, riječ je o opstanku i razumijevanju. Naša kreativna vitalnost je važna, ali je trenutno i ugrožena. Krećemo se brzinom koja prijeti da nas udalji jedne od drugih, ali i od nas samih. Akvarel me zanima upravo zbog toga, svaki put kad radim, čini mi se da se takmičim sa spajanjem vode, boje i razmišljanja. Pokušavam ga ukrotiti i naslutiti sljedeći potez. To mi daje zadovoljstvo i znatiželju koje u digitalnom radu ne postoje na isti način.

Tvoj akvarel Invisible Cities: Fisherman ušao je u užu selekciju od više od 2.000 radova za Women in Art Fair u Londonu. Kako si doživjela taj proces i šta ti ta izložba znači kao platforma za vidljivost žena u umjetnosti?

– Zadnjih godina sve više se promovirа umjetnost nastala od strane žena, tu su organizacije koje podupiru žensko stvaralaštvo, a to ima smisla jer je to stvaralaštvo kroz historiju bilo zanemarivano. Women in Art Fair jedna je od takvih platformi. Izložba se održava od 7. do 11. maja 2026. u galeriji Oxo Tower u Londonu, uz event s predavanjima istaknutih imena iz svijeta umjetnosti. Biti u selekciji sa sto umjetnica iz cijelog svijeta, izabrana od stručnog žirija, daje vjetar u leđa. Ali jednako mi je važno i što ta platforma uopšte postoji.

Tvoj rad često karakterizira spoj arhaičnih simbola i modernog grafičkog jezika. Da sutra moramo poslati jednu tvoju ilustraciju u svemir kao ličnu kartu Bosne i Hercegovine, koja bi to bila i koju priču bi ona pričala vanzemaljcima?

– Šta ima, ba? 😀