Amer Tanović (2004), student treće godine Odsjeka vizualnih umjetnosti i dizajna vizualnih komunikacija na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, istražuje granice između tradicije, tehnologije i identiteta. Njegov rad Ćilim 2.5 osvojio je prestižnu New Generation Media Art Award 2025, nagradu koju organizuje Goethe-Institut u BiH u partnerstvu s JU Gradski muzeji Sarajevo / Ars Aevi i ZKM Karlsruhe, a koja uključuje i rezidenciju u ZKM-u u Karlsruheu. Ovim projektom, drugi put zaredom, mladi umjetnici i umjetnice iz Bosne i Hercegovine dobili su priliku za predstavljanje svog stvaralaštva na međunarodnoj sceni i pristup resursima za dalji profesionalni razvoj. Kroz jedinstvenu kombinaciju tradicionalnog zanata i digitalnog eksperimenta, Tanović svojim radom poziva publiku da preispita kulturne simbole, društvene strukture i vlastitu percepciju. U ovom intervjuu on otkriva inspiraciju, ličnu priču i proces stvaranja koji stoji iza njegovog nagrađivanog vizualnog jezika.
Vaš rad Ćilim 2.5 povezuje tradicionalni zanat i digitalni svijet. Šta Vas je inspirisalo da spojite ove naizgled različite sfere?
– Kada sam prvi put skicirao ovu ideju, koncept se bazirao na određenoj vrsti kritike na radikalizaciju tradicije i tradicionalnih motiva u digitalnom prostoru. Nisam razmišljao o radu koji spaja dvije različite sfere. One su mi se čak vrlo brzo ukazale kao prirodno povezane. U konačnom radu su to dvije strane istog pitanja koje sam želio postaviti. Kroz proces istraživanja ćilima i njegovih simbola, rad se postepeno transformisao od apstraktnog promišljanja o digitalizaciji kulturnog naslijeđa, do konkretnog propitivanja načina na koji se značenja prenose, reinterpretiraju i gube u vremenu u kojem živimo.
Vaš rad kroz medij digitalnog i analognog postavlja pitanja o našoj vezi s tehnologijom i tradicijom. Koju emociju ili refleksiju želite da publika odnese nakon što vidi Ćilim 2.5?
– Kompjuterski generisanim ćilimom želio sam stvoriti prostor za razmišljanje o tome kako se patrijarhat odnosi prema konceptima koje povezujemo sa ženstvenošću. Kroz vizuelni jezik ćilima, publiku pozivam da promišlja o tome koliko su naši kulturni simboli, pa i oni koje romantizujemo kao narodne, zapravo prožeti ideologijom i moći. Težnja je bila da publika prepozna ljepotu obrasca, ali i osjeti da se iza te harmonije skriva složen odnos između dominantne i potlačene kulture. Na taj način rad postaje ogledalo našeg odnosa prema tradiciji i tehnologiji, ali i prema društvenim strukturama koje oblikuju oba prostora.
Žiri je posebno istakao detaljno istraživanje i osobne priče u Vašem radu. Koliko Vam je lična naracija važna u stvaranju umjetnosti, i kako je ona utkana u Ćilim 2.5?
– Lična naracija je nešto što je do sada bilo neizbježno u mojim radovima, čak i kada u sklopu fakulteta eksperimentišem sa nekim konceptima od kojih vjerujem da sam potpuno distanciran, kasnije tek shvatim neke podsvjesne težnje koje stoje iza njih. Tako nekako se dogodilo i sa ćilimom. Koncipirao sam ga nedugo nakon smrti svoje nane, koja mi je povremeno znala govoriti o ćilimima koje je tkala. Bila je to jedna od stvari koje sam znao o njenom prijeratnom životu u istočnoj Hercegovini. Želja da napravim rad koji podrazumijeva interpretaciju ćilima je vjerovatno bio neki podsvjesni način da se povežem s njom i tim naslijeđem. Kasnije sam preko porodice saznao da je prototip ćilima koji sam uradio u martu bio sličnih dimenzija njenih ćilima. Takvi momenti me najviše motivišu.
Digitalna umjetnost i medijski rad često postavljaju pitanja o tehnologiji i društvu. Šta biste željeli da publika osjeti ili razmisli kada se susretne s Vašim radom?
– Tehnologiju svakodnevno doživljavamo kao nešto precizno, efikasno i kontrolisano, dok generativna umjetnost te principe neprestano dovodi u pitanje. Vizual koji sam napravio za ovaj rad reaguje na zvuk i emituje ga u obliku distorzije, čime se u taj sistem unosi nepredvidljivost, element koji razbija tu krutost i racionalnost koje obično povezujemo s tehnologijom. Na taj način želio sam da publika osjeti mogućnost drugačijih modela mišljenja i percepcije. Šta ako tehnologija ne mora biti predvidiva, ćilim ne mora biti dekorativan, a muževnost ne mora biti mjera svega?
Radionice i saradnja s drugim finalisticama očito su bile važan dio Vašeg procesa. Šta ste naučili od kolegica Emine Veladžić, Ilde Halilčević, Ivane Ružić i Une Filipovići, kako Vas je zajednički rad oblikovao kao umjetnika?
– Saradnja s mojim kolegicama bila je nevjerovatno inspirativna. Svi smo svojim radovima izašli iz zone komfora, što je donijelo osjećaj zajedništva i podrške. Emina, koju sam poznavao kao slikarku, za svoj rad je izvela sistem grijalica koje reagiraju na razgovor s publikom. Ilda je, umjesto portreta po kojim sam je ranije znao, kreirala video radove s 3D modelima i kompleksnom montažom. Una je prvi put razvila rad u okruženju virtuelne realnosti, a Ivana je izvela čitavu prostornu instalaciju koja prati njen koncept. I moj rad s generativnim ćilimom bio je do sada najveći izazov koji sam preuzeo. Tokom procesa svi smo se susretali s trenucima neznanja i improvizacije, ali upravo to nas je povezalo i dovelo do toga da iznesemo puni potencijal svojih radova. Taj proces mi je pokazao koliko se može naučiti kad otvoreno dijelimo iskustva i nesigurnosti. Ivana i ja smo se na otvorenju u šali složili: Delulu is the solulu – i stvarno jeste tako. Možda je naš kustos i mentor Zulfikar Filandra upravo zbog toga izložbu simbolično nazvao Place of Confidence.
Nagrada New Generation Media Art Award uključuje rezidenciju u ZKM-u u Karlsruheu. Šta očekujete od ovog iskustva i kako planirate da ga iskoristite za dalji razvoj svog rada?
– Kao student koji tek ulazi u svijet rezidencija, ova prilika mi znači izuzetno mnogo. Očekujem da ću u tom okruženju razviti rad koji još ni ne mogu početi da zamišljam. Tokom prošle godine sam kroz različite projekte razmjene otkrio koliko putovanja i međunarodne saradnje mogu proširiti umjetničke horizonte. Vjerujem da će mi boravak u ZKM-u, u UNESCO-vom gradu medijske kulture, otvoriti potpuno nove perspektive. U rezidenciju ulazim s otvorenim umom, spreman da upijem što više, ali i da intenzivno stvaram. Želim da ovo iskustvo pretvorim u materijal za nove ideje.
Kako vidite budućnost medijske umjetnosti u Bosni i Hercegovini i koje izazove ili prilike smatrate ključnim za mlade umjetnike i umjetnice u ovoj oblasti?
– Najveći izazov za razvoj medijske umjetnosti u Bosni i Hercegovini je isti kao i za umjetnost uopšte: nedostatak finansijske podrške. Projekti poput New Generation Media Art Award imaju ogroman značaj jer omogućavaju mladim umjetnicima da realizuju kompleksne radove koji zahtijevaju tehničke resurse i mentorsku podršku. Lako je, u radu s novim medijima, skliznuti u spektakl i senzaciju, zato su radionice i diskusije sa stručnjacima poput dr. Maje Zećo od neprocjenjive važnosti. Također, umrežavanje s evropskim centrima medijske kulture, kao što je ZKM, otvara prostor za razmjenu znanja i pristupa. Vjerujem da bi više sličnih projekata, koji omogućavaju mobilnost i razmjenu znanja, značajno doprinijelo razvoju medijske umjetnosti i ohrabrilo mlade autore da ostanu aktivni u BiH.