Guillermo del Toro s Frankensteinom, koji je ovog petka premijerno prikazan na Netflixu nakon debija na Venecijanskom filmskom festivalu u augustu, donosi verziju priče koju definitivno nismo ranije vidjeli. Većina nas poznaje priču Mary Shelley iz 1818. godine kroz crtiće, filmove i pop kulturu, ali del Toro je ovu priču pretvorio u nešto iznimno emotivno i sirovo. Suština priče ostaje bezvremenska: pravo čudovište nije čudovište, već društvo samo. Ipak, del Toro dodaje novi sloj koji priču čini izrazito relevantnom za 2025. godinu.
Kada je pravo čudovište društvo
Jacob Elordi kao čudovište je očaravajuć. Svaki njegov pokret, ton glasa i pauza u govoru odražavaju dječju nevinost i čistu radoznalost. Iako groteskan, u njegovoj izvedbi postoji neobična ljepota. Del Toro ne samo da prepričava priču, već nas uvodi u unutarnji svijet čudovišta, pokazujući njegove emocije i želju za povezanošću. Film me podsjetio na sve one koji se osjećaju marginalizirano, različito ili neshvaćeno, i na to kako jedna mala gesta dobrote može vratiti vjeru u čovječanstvo. U filmu je to slijepac koji pokazuje čudovištu da nisu svi ljudi okrutni, a to je snažna poruka o važnosti suosjećanja koja se u današnjem vremenu gotovo svakodnevno gubi.
Majstorska režija, gluma i stil
Del Torova režija je, kao i uvijek, gotovo besprijekorna. Njegov prepoznatljivi gotički stil prisutan je u svakom kadru: rasvjeta, sjene i detaljan scenografski dizajn potpuno vas urone u svijet koji djeluje i autentično i nadrealno. Kostimografija Kate Hawley posebno se ističe; kostimi oduzimaju dah i savršeno spajaju povijesnu autentičnost s mračnom, fantastičnom estetikom filma.
Glumački ansambl dodatno podiže film. Oscar Isaac kao Victor Frankenstein uvjerljiv je i složen, savršeno prikazuje njegovu opsesiju i očaj. Christoph Waltz unosi svoju uobičajenu težinu i kompleksnost, pružajući savršen kontrast Isaacu. Mia Goth kao Elizabeth je zapanjujuća, a njezina suptilna povezanost s čudovištem dodaje emotivne slojeve koji gledatelju ostaju urezani u sjećanje.
Ono što ovu adaptaciju izdvaja jest posvećenost izvornom djelu Mary Shelley. Za razliku od mnogih prethodnih verzija koje naglašavaju horor, ovaj film prihvaća gotiku, filozofiju i tragediju. Pitanja o čovječnosti, moralu, ljubavi i izolaciji istražuju se slojevito i s poštovanjem prema knjizi. Iako se povremeno bori s balansiranjem svih slojeva priče, radi to s elegancijom i iskrenošću koji čuva duh Shelley.
Zašto Frankenstein i dalje ima veliko značenje?
Del Torov Frankenstein više je od obične adaptacije. Frankenstein je promišljanje o empatiji, netoleranciji i ljudskoj potrebi za povezanošću. Humanizacijom čudovišta i davanjem glasa njegovim osjećajima, film nas podsjeća da je čudovište često ogledalo naše vlastite okrutnosti i neznanja. Ovo nije horor film, već gotička drama koja izaziva gledatelje da preispitaju tko je stvarno strašan i zašto.
Ova adaptacija dokaz je trajne moći Shelleyine priče i del Torove vizionarske režije. Emotivna je, vizualno očaravajuća i intelektualno izazovna- rijetka kombinacija koja gledatelja tjera i da misli i da osjeti duboko. Na kraju, ne samo da razumijemo čudovišta, nego s njim i suosjećamo na način koji rijetko koja adaptacija uspijeva postići. Del Toro uspijeva ono što mnogi nisu: daje srcu priče život, upakirano u nezaboravno filmsko iskustvo koje ostaje s nama dugo nakon posljednjeg kadra.