Iranska kinematografija već decenijama važi za jednu od najpoetičnijih i najhumanijih u svijetu filma. Uprkos često skromnim budžetima i strogoj cenzuri, iranski reditelji uspjeli su stvoriti djela koja su osvojila najprestižnije svjetske festivale i srca publike širom planete.
Zašto je iranski film poseban?
Iranska kinematografija često koristi jednostavne priče kako bi otvorila duboka filozofska pitanja. Njihovi filmovi obično su tihi, intimni i duboko emotivni, fokusirani na svakodnevni život, moralne dileme i ljudsku dobrotu. Djeca su česti protagonisti, a priroda i svakodnevni život prikazani su s posebnom pažnjom. Upravo ta jednostavnost daje filmovima univerzalnu snagu, publika iz bilo kojeg dijela svijeta može se prepoznati u njihovim pričama.
Zbog toga mnogi kritičari smatraju da iranski film nije samo nacionalna kinematografija, već jedan od najvažnijih umjetničkih pokreta savremenog filma.
Donosimo izbor nekih od najljepših iranskih filmova koje bi svako ko voli sedmu umjetnost trebao pogledati.
Children of Heaven (Bacheha-ye aseman), 1997. – dirljiva priča o djetinjstvu
Film legendarnog reditelja Majid Majidi prati brata i sestru koji moraju dijeliti jedan par cipela nakon što dječak slučajno izgubi sestrine. Ono što na prvi pogled izgleda kao jednostavna dječija priča pretvara se u snažnu i emotivnu priču o porodici, siromaštvu i ljubavi.
Film je bio nominovan za Oscara za najbolji strani film i smatra se jednim od najpristupačnijih i najdirljivijih iranskih ostvarenja.
A Separation (Jodaeiye Nader az Simin), 2011. – drama koja je osvojila Oscara
Reditelj Asghar Farhadi donosi kompleksnu priču o braku, društvenim klasama i moralnim dilemama u savremenom Iranu. Film prati par koji se razvodi dok istovremeno pokušava brinuti o bolesnom ocu, a jedan naizgled mali incident pokreće niz dramatičnih posljedica.
Film je osvojio Oscara za najbolji strani film i postao jedan od najpoznatijih iranskih filmova svih vremena.
Taste of Cherry (Ta’m e guilass), 1997. – filozofska meditacija o životu
Jedno od najvažnijih djela iranske kinematografije režirao je Abbas Kiarostami. Film prati muškarca koji vozi kroz predgrađa Teherana tražeći nekoga ko bi pristao da ga sahrani nakon što planira izvršiti samoubistvo.
Minimalistički stil i duboka filozofska pitanja donijeli su filmu Zlatnu palmu na Cannes Film Festival.
The Color of Paradise (Rang-e khoda), 1999. – vizuelna poezija
Još jedno izuzetno djelo Majid Majidi govori o slijepom dječaku koji vidi ljepotu svijeta na način koji drugi ne mogu. Film je poznat po izuzetnoj fotografiji i snažnoj emocionalnoj priči o odnosu oca i sina.
The White Balloon (Badkonake sefid), 1995. – jednostavna priča s velikim značenjem
Ovaj film prati malu djevojčicu Razieh koja na ulicama Teherana pokušava kupiti zlatnu ribicu za proslavu iranske Nove godine. Međutim, kada izgubi novac koji joj je majka dala, počinje mala avantura kroz grad dok pokušava pronaći način da ga vrati.
Film je poznat po svojoj toplini, realističnom prikazu svakodnevnog života i izuzetno prirodnim dječijim glumcima. Scenario je napisao legendarni reditelj Abbas Kiarostami, a film je osvojio nagradu Camera d’Or na Cannes Film Festival za najbolji debitantski film.
Close‑Up (Nema-ye nazdik), 1990. – granica između stvarnosti i filma
U ovom jedinstvenom filmu Abbas Kiarostami rekonstruira stvarni događaj u kojem se jedan muškarac lažno predstavljao kao poznati reditelj kako bi impresionirao porodicu iz Teherana. Film spaja dokumentarizam i fikciju na način koji je promijenio filmski jezik.