David Espinosa: Velika ideja – mala realizacija

Tokom 54. Internacionalnog teatarskog festival MESS prikazano je 25 predstava iz 17 država, Zlatni lovorov vijenac za najbolju osvojila je predstava Koštana, međutim, tokom Festivala najviše se pričalo o predstavi Moje veliko djelo (ambiciozni projekt), režisera Davida Espinose. Predstava je osvojila tri nagrade: tim pozorišne kritike festivala koji sačinjavaju mladi kritičari i kritičarke iz regije nagradu Luka Pavlović dodijelio je ovoj predstavi, zatim Zlatni lovorov vijenac publike Festivala MESS, ali i nagradu za najboljeg glumca.

Tri stotine “glumaca”, vojni orkestar, rock bend, životinje, automobili i helikopter dio su Mog velikog djela, međutim, riječ je o malim figuricama, bini veličine A4 papira i jednom jedinom glumcu, Davidu Espinosi koji pomjera te figurice, bez ikakvih riječi uz ritam muzike. Predstavu može gledati samo 20 osoba uz pomoć dvogleda.

Velika ideja – mala realizacija, uz primjenu jednog arhitektonskog pristupa i tehnike. I dalje propitujući granice teatra i produbljujući zaokupljenost prethodnih projekata sa smislom izvedbe, u ovom djelu nastoje stvoriti situaciju u kojoj će analizirati značenje velikih projekata i umjetničkih kreacija koje raspolažu velikim sredstvima i čija se stvarna kulturna vrijednost rijetko pokazuje, kolosalnih djela koja su površna, nimalo domišljata i koja pršte od ornamenata, a čija je suština upitna. Ova mala predstava, izazvala je velike i jake emocije kod sarajevske publike. Razgovarali smo sa Davidom o predstavi.

Čestitamo na osvojenim nagradama na Festivalu MESS. Šta ste očekivali dolaskom na Festival?

– Jako nas je zanimalo kako će publika u Sarajevu reagirati na predstavu. Obično se svima sviđa, međutim, povezanost publike s predstavom sve zavisi od toga gdje igra, u nekim mjestima se ljudi više povežu s njom, a u nekim manje. Ovdje je bilo odlično!

Pripreme za predstavu su trajale godinu, a šest mjeseci je trebalo da se sve uskladi, možete li nam reći više o tom samom nastanku ovog ambicioznog projekta?

– Figurice smo kupili u jednom shopu koji prodaje modele vozova, a moj prijatelj je dizajnirao prostor… Zamolio sam ga da izgradi pozorište, ali mi je on predložio da predstavu uradim na stolu, bez scenografije. Isprva smo razmišljali kako da napravimo veliku produkciju, remek djelo, nešto što bi promijenilo svijet. Pričali smo u utopiji, socijalizmu, kapitalizmu i onda smo pronašli naše male glumce i počeli raditi s njima.

Tokom rada na predstavi šta je bio najveći izazov?

– Za mene je bilo to što sam se prvi put susreo sa radom sa “lutkama”, nisam imao tehniku manipulacije, a nisam želio raditi konvencionalni lutkarski show. Pokušali smo na drugačiji način približiti savremenu umjetnost, malo mračniju, zreliju..

Tristo figurica na stageu, vojni orkestar, rock bend, životinje, automobili i helikopter, desi li se da pogriješite nekad?

– Da, ponekad, međutim, kako publika ne poznaje predstavu to i ne primjeti. Baš sam prije dva dana imao predstavu u Neuchâtelu na kojoj sam imao malu nezgodu, koja za mene predstavlja tragediju.

Prije nego ste počeli raditi na predstavi bili ste plesač, što Vam je mnogo pomoglo, jer se krećete u ritmu muzike. Za ovu predstavu sarađivali ste sa muzičarom Santosom Martinezom, kako je izgledao proces nastanka muzike za ovu predstavu?

– Zamolio sam ga da komponuje svoje remek djelo. On je izabrao deset muzičkih remek djela, a to su za njega muzika Deep Purplea, jedna tibetanska pjesma, zatim Beethovenova Simfonija br. 5… Na kraju je ostalo pet pjesama i ideja je bila napraviti ih boljim od originala, manipulirati manje zanimljivim dijelovima svake od njih… Kreirao je kinematografski zvuk, a ja sam počeo isprobavati neke od fragmenata sa sekvencama predstave, dok ih sve na kraju nismo uklopili.

Šta Vam se najviše sviđa kad je riječ o ovoj predstavi?

– Uživam dijeleći predstavu širom svijeta, uživam osjećajući univerzalni jezik pojedinih slika i konektujući se sa različim kulturama i godištima. To je najveći poklon i zadovoljstvo za nas.

Trenutno radite na projektu koji se zove Much Ado About Nothing. 

– To je zapravo luda evolucija Mog velikog djela… Pokušat ćemo sva djela velikog Shakespearea staviti u jednu sliku! Propitujemo postavljanje klasika na scenu, pokušavamo izvesti arbitrarnu i izveštačenu verziju iz Shakespeareovih djela.

Bili ste nekoliko dana u Sarajevu. Šta je na Vas ostavilo najveći utisak?

– Posjetio sam Tunel spasa, ostao sam bez komentara…

Kako provodite slobodno vrijeme? Imate li neki hobi?

– S obzirom na to da sam otac dva dječaka, nemam baš puno vremena za sebe. Igram tenis, idem u pozorište, gledam filmove i serije, postalo sam ovisnik o seriji Game Of Thrones.

Planovi?

– Trenutno igramo u Neuchâtelu, nakon toga idemo u Palermo, pa krajem novembra u Montreal.