Nakon godina tišine, dinosauri se vraćaju na velika platna snažnije nego ikad. Jurassic World: Rebirth donosi novu, napetu priču smještenu u srž onoga što je originalni Jurassic Park učinilo filmskom ikonom: borbu za preživljavanje, zadivljujuće vizuale i nepredvidivu divljinu koja diše vlastitim životom. U ekskluzivnom intervjuu, koji nam je ustupila Una Film, Scarlett Johansson otkriva detalje o likovima, radnji, snimanju u tajlandskim džunglama, ali i o tome šta ovaj nastavak izdvaja iz sve veće filmske franšize.
Jurassic World: Rebirth počinje igrati u kinima širom Bosne i Hercegovine od 3. jula 2025. Ne propustite priliku da budete među prvima koji će ga pogledati!
Kako ste prvi put saznali za Jurassic World Rebirth?
– Posljednjih petnaest godina bukvalno sam pratila svaki pokret vezan za Jurassic franšizu. Svaki put kad bih čula da bi mogao izaći novi film, zvala bih svoj tim i govorila: Još sam dostupna za Jurassic! Iskreno, oduvijek mi je bio san da postanem dio Jurassic porodice. To je nešto o čemu sanjam otkad znam za sebe. Odrasla sam uz originalne filmove. Jedno od mojih prvih sjećanja vezanih za odlazak u kino bilo je gledanje prvog Jurassic Parka — imala sam možda deset ili jedanaest godina — i potpuno me oduševio. Zvučna kulisa bila je ogromna, vizualni efekti nešto što nikad prije nismo vidjeli, a dinosauri su bili nevjerovatni. Sve je djelovalo toliko stvarno. To iskustvo ostalo je sa mnom cijeli život.
Zato, kad sam čula da snimaju još jedan Jurassic — posebno s ovim svježim pristupom i novom vizijom tog svijeta — bila sam oduševljena. Imala sam osjećaj da bi se ovaj put konačno mogla pojaviti uloga koja mi zaista odgovara. I kad sam saznala da postoji, bila sam presretna.
Jeste li Vi zvali Spielberga?
– Jesam! Spielberg ima kancelariju u New Yorku — Amblin — i iako nikada prije nisam bila tamo, znala sam da je tih dana prolazio kroz grad. Upoznali smo se ranije nekoliko puta preko zajedničkih prijatelja, ali nikada nismo imali pravi, profesionalni razgovor. Odlučila sam da mu se javim i zamolim ga za jedan općeniti sastanak, nešto što nikada ranije nismo imali. Naravno, u pozadini mi je bilo na umu — možda će se spomenuti Jurassic. Na kraju smo imali nevjerovatan razgovor. Sjedili smo i pričali satima. U jednom trenutku, zaustavio se i rekao: Čekaj, mislim da bismo trebali pričati o Jurassicu. A ja sam se nasmijala i rekla: Stevene, mogu umrijeti u prvih pet minuta filma! Samo želim da budem dio tog filma, bilo kako. Rekla sam mu da je to moj dječiji san. Doslovno sam mu rekla: Potrudit ću se! Ne znam šta je trenutno u ponudi, ne znam ni o čemu je priča, samo znam da je David Koepp napisao scenarij — i ja sam sto posto za. A on me pogledao i rekao: Zaista? kao da ga je to iznenadilo. Pitala sam ga: Zašto te to čudi? I onda smo spontano prešli na razgovor o tome gdje je projekt trenutno i kuda ide, a ja sam s tog sastanka izašla puna nade da bi se nešto stvarno moglo desiti.
Kakva je bila Vaša reakcija kad ste pročitali scenarij?
– Ono što me najviše dojmilo u scenariju Davida Koeppa bila je složenost i uvjerljivost lika Zore. Ona nije tu samo da prati tok događaja—ona svjesno bira ovu misiju, i to sve mijenja. Zora je fixer, osoba koja rješava probleme. Ali i plaćenica. Ima dugu, komplikovanu prošlost kao specijalna operativka, i zatičemo je u ključnom trenutku njenog života. Time se bavi već dvadeset godina i sada se nalazi na prekretnici. Ova prilika se pojavljuje baš u trenutku kada pokušava odlučiti kojim smjerom će dalje ići njen život. Emotivno je došla do kraja puta, i to joj daje stvaran, ličan ulog. Ne reaguje samo na avanturu—ona je prihvata kao svoju. I to je ono što je meni dalo osjećaj da je Zora višedimenzionalna i stvarna. David i ja smo puno razgovarali o tome šta to Zori nedostaje u životu, čega se sve odrekla zbog drugih, i da li je napokon spremna da prvi put izabere nešto za sebe.
Šta je zapravo osnovna radnja filma Jurassic World: Rebirth?
– Jurassic World: Rebirth prati grupu ljudi koji se okupljaju s ciljem prikupljanja DNK uzoraka—informacija i biološkog materijala. Oni su dio organizovane, profesionalne operacije. Ali, naravno, imaju posla s dinosaurima—a dinosauri baš i ne igraju po pravilima. Tako da stvari vrlo brzo izmaknu kontroli. Opisala bih to ovako: počnu kao ljudi koji trče prema dinosaurusima… a završe tako što bježe od njih. U blizini se nalazi i jedna porodica koja biva uvučena u haos, i tada se priča pretvara u veliki sudar različitih sudbina.
Koja je tačno misija Vašeg tima?
– Naš zadatak je da prikupimo DNK uzorke od najvećih dinosaura iz tri kategorije: kopnenih, morskih i letećih. Misiju je naručila farmaceutska kompanija koja tvrdi da razvija lijek za unapređenje zdravlja srca. To je službena verzija… a sve ostalo? Sve ostalo je čisto ludilo.
Kako je bilo raditi s Garethom Edwardsom?
– Gareth ima nevjerovatno izraženu vizuelnu intuiciju—kao da doslovno vidi cijeli film u svojoj glavi prije nego što se ijedna scena snimi. Nekad bih ga zatekla kako samo stoji i posmatra prostor, zamišljen, kao da mu se film odvija pred očima u realnom vremenu. Jedna od najluđih stvari je to što je sam upravljao Steadicam kamerom. To ne viđate često. On je nevjerovatno kreativan, ali u isto vrijeme precizan, organizovan i otvoren za saradnju. I što je možda najvažnije—nema ego. Možeš mu prići s idejom, s pitanjem o liku, o tome šta sceni prethodi, kako bi trebalo da teče… i on ti sve to prenese s takvom jasnoćom da zaista imaš osjećaj kao da si već u filmu. Takva vrsta vizuelne sigurnosti i jasnoće je rijetka. Do sad sam radila sa svega nekoliko režisera koji imaju taj dar, ali Gareth to radi na sasvim svoj, jedinstven način. Ništa ne djeluje pozajmljeno, sve je autentično. I još uz sve to, nevjerovatno je duhovit—što cijelo iskustvo rada s njim čini još boljim.
Kakav je Zorin odnos s Kincaidom i Loomisom?
– Zora i Kincaid imaju zajedničku prošlost. Bili su zajedno u rovu – doslovno. Dijelili su pobjede i gubitke, nosili se s nostalgijom i usput vjerovatno izgradili neku vrstu izabrane porodice kroz godine. Takvo zajedničko iskustvo duboko ih povezuje u ovoj priči. Osjetiš da su prošli kroz mnogo toga zajedno i da znaju kako preživjeti haos, rame uz rame. S Loomisom je priča drugačija. Zora je zaintrigirana njime. On je entuzijastičan, strastven, a kako ga sve bolje upoznaje, uviđa i koliko je zapravo moralan—što nije baš nešto što je odmah očekivala. U jednom trenutku ga nazove ovisnikom o adrenalinu, jer shvata da je u njemu više avanturiste nego što to on sam priznaje. Mislim da joj se svidio odmah na početku—i da joj se s vremenom dopao još i više.
Ispričaj nam o prvom velikom napadu dinosaura—onom na vodi.
– U početku sve ide uglavnom po planu—osim što usput pokupimo porodicu od četvero ljudi nasukanih na moru. To je mali zaobilazak. Rekla bih da je više smetnja nego stvarni problem. A onda naš brod postane riblja hrana za džinovskog morskog dinosaura. Završimo nasukani—doslovno se zakucamo u kopno—i tu priča eksplodira. Akcija od tog trenutka kreće punom brzinom. Srećom, Zora je takva kakva jeste—uvijek korak ispred—pa je već unaprijed organizovala plan evakuacije za hitne slučajeve.
Šta je novo u ovom filmu iz serijala Jurassic? Šta ga izdvaja od prethodnih?
– Univerzum Jurassic je tokom godina postao ogroman—od onog originalnog parka razvio se u nešto epskih razmjera. Ali Rebirth se stvarno vraća osnovama. Ima onu napetu, trilersku energiju prvog filma. Imamo grupu ljudi na ostrvu, odsječeni su i zarobljeni. Šta sad? Kako preživjeti? Upravo zbog toga film djeluje intimnije. Sve je svedeno na ono što je prvobitni film činilo tako uzbudljivim: tenzija, strahopoštovanje i stvarna opasnost kada se nađeš oči u oči s tim stvorenjima.
Kako je Vaše prethodno iskustvo u akcijskim filmovima utjecalo na pripreme za ovu ulogu?
– Tokom godina sam prošla kroz puno različitih obuka—vojni stil treninga, rukovanje oružjem, rad na kaskaderskim scenama—sve zahvaljujući velikim akcijskim projektima u kojima sam ranije učestvovala. Nikada nisam mislila, kao mlada glumica, da će to postati dio mog posla, ali zaista dobro dođe. Kada već imaš iskustva s takvom vrstom koreografije, razvije se neka vrsta prećutnog jezika. Naš kaskaderski tim je radio s ljudima s kojima sam već sarađivala ranije, pa smo svi nekako govorili istim jezikom. To je uveliko olakšalo pripreme i omogućilo mi da se više fokusiram na fizički aspekt uloge i samu izgradnju lika. Za ovaj film sam prvi put učila kako se spušta konopcem (abseiling), što mi je bilo novo. Ne bih rekla da sam ekspertica, ali sam se dovoljno navikla na opremu da se osjećam sigurno. Mnogo smo toga uvježbavali na Tajlandu, što je stvarno pomoglo—posebno zato što su se scene izvodile u džungli ili mangrovima, često do pojasa u vodi.
Kakvo je bilo snimanje na Tajlandu?
– Ljudi bi mi govorili: Oh, ideš u Bangkok, a ja bih im odgovarala: Ne, to je Jurassic —mi smo u sred džungle. A džungla baš i nije okruženje koje prašta. Provlačili smo kablove kroz mangrove, vukli opremu po blatnjavim obalama i kampovali na udaljenim ostrvima. Svaki dan donosio je novi izazov—močvare, oštru travu u visini glave, odijela za ronjenje dok stojimo do pojasa u vodi. Ali, kroz kameru je sve izgledalo nevjerovatno. To se jednostavno ne može lažirati. Teksture, svjetlost, sirovost—sve se jasno vidi. Zato je Frank Marshall insistirao na snimanju na pravim lokacijama. To ovom filmu daje potpuno drugačiji osjećaj u odnosu na sve što smo do sada vidjeli u ovom serijalu.
Šta nam možete reći o dinosaurima u ovom filmu?
– Dinosauri u Jurassic World: Rebirth zaista su nešto što dosad niste imali priliku vidjeti. Toliko me ljudi pitalo o dinosaurima protiv kojih se suočavamo, a moj odgovor je uvijek: Morat ćete sačekati i vidjeti, jer želim da to ostane iznenađenje. Oni su bukvalno stvorenja iz noćnih mora—ali u najboljem mogućem smislu. Ekipa je stvarno pomjerila granice, ne samo u tome kako izgledaju, već i kako se kreću, kako reaguju. Mnogi od njih su genetski mijenjani kroz razne eksperimente, pa se kod njih osjeća ta jeziva nepredvidivost. Tenzija počinje rasti čim sletimo na ostrvo—nešto jednostavno nije u redu, ali ne znaš tačno šta… sve dok ne postane prekasno.
Kakva je bila dinamika glumačke ekipe na setu?
– Ova ekipa je zaista nevjerovatna. Od prvog do posljednjeg člana, svi su dolazili potpuno posvećeni onome što rade. Jonathan, Mahershala, Rupert, Bechir—svi su izuzetno prizemljeni, velikodušni glumci. A kad je riječ o porodičnoj jedinici—Manuel, David, Luna i mala Audrina—oni rade izvanredan posao. Audrina je nevjerovatno hrabra, izražajna i konstantno prisutna; unosi neku divnu, svježu energiju u sve oko sebe. Razgovarala sam nedavno s Lunom—imala je nekoliko intenzivnih dana snimanja—i rekla sam joj: naš tim vojnika djeluje proaktivno, na vrlo specifičan način. Ali porodica? Oni cijelo vrijeme reaguju na opasnost. A to je teško. Emotivno iscrpljujuće je biti u tom povišenom stanju satima. Ali oni to izvode predivno—i upravo zbog toga publika zaista osjeća koliki su ulozi u ovoj priči.
Kakvi su Vaši utisci o onome što je umjetnički odjel donio filmu?
– Mislim, koliko je zapravo cool raditi u umjetničkom odjelu na Jurassic filmu? Da nisam glumica, to bi bio posao koji bih poželjela— praviš gomilu nevjerovatno zanimljivih stvari. Svuda oko nas bilo je nešto posebno. Scenografije su bile predivne, ali i izuzetno detaljno izrađene. Teksturirane, slojevite—uđeš na set i odmah imaš osjećaj da si na stvarnom mjestu, ne u filmskom studiju. Ono što mi se posebno svidjelo jeste da, iako je radnja smještena u savremenom vremenu, ništa ne izgleda previše digitalno ili sterilno. Postoji neka analogna nota u svemu tome, i Gareth je to jako pažljivo gradio. Sjećam se jednog trenutka dok smo snimali na brodu, u unutrašnjem dijelu, i pomislila sam: Čekaj—koja je ovo godina uopšte? Imali smo starinski radio i mikrovalnu pećnicu, pa sam rekla: Ovo ni ja nemam u svojoj kuhinji. Sve je imalo taj prizemljen, ručno izrađen kvalitet koji filmu daje posebnu, prepoznatljivu atmosferu.
Kako ste Vi i Vaš tim osmislili Zorin izgled?
– Kiersten i Charlie, koji su radili moju frizuru i šminku, zaista su savršen tandem. Radili su zajedno mnogo puta i imaju tu svoju prećutnu komunikaciju koja sve čini lakšim i bržim. Raditi na ovakvom filmu, pogotovo akcijskom, potpuno je drugačiji izazov kada je riječ o izgledu likova. Ne govorimo o glamuru—nema maskare i karmina ovdje. Radi se o slojevitom razlaganju lika: prljavština, kraste, krv, znoj. I ta konzistentnost u svemu tome—tekstura kože, slojevi prljavštine—daje filmu autentičnost. Svakog jutra bih dolazila svježe istuširana, a onda prolazila kroz čitav proces dok se ne bih potpuno pretvorila u osobu koja izgleda kao da preživljava u džungli već danima.
Šta Vas je najviše iznenadilo u vezi s filmom Jurassic World: Rebirth?
– Nisam očekivala da će film imati tako ogoljenu strukturu—ali u najboljem mogućem smislu. Zaista se vraća suštini originalnog filma. Ne bih baš rekla osnovama, ali ima tu snažnu energiju trilera o preživljavanju. Kako je svijet Jurassica godinama postajao sve veći i kompleksniji, nisam mogla ni pretpostaviti da će ovaj film biti tako intiman i sveden. A upravo to mu daje toliku hitnost. Pokreće se nevjerovatnom snagom i tempom. Ulozi su vrlo lični, i to priču čini uzbudljivom na potpuno drugačiji način. I iskreno, osjetila sam koliko je David Koepp uživao dok je pisao ovaj scenarij. Čitala sam ga s osmijehom od uha do uha. Tako je dobro osmišljen, maštovit i prekrasno napisan. Čak sam mu rekla: Vidi se da si se baš zabavljao pišući ovo. Jer u svojoj suštini, Jurassic mora biti zabavan. Taj osjećaj lakoće je veliki dio onoga što ga čini posebnim. Naravno da ima tenzije—ali mora u sebi nositi i radost.
Koje dinosaure Vaša ekipa pokušava uhvatiti?
– Ciljamo na tri: Mosasaurusa, Titanosaurusa i Quetzalcoatlusa. Ovaj posljednji je prava jezička zavrzlama. Ne mogu ga izgovoriti tri puta brzo ni da mi život zavisi od toga. Jonathan Bailey ga je morao izgovarati s američkim akcentom, i mislim da ga je u jednom trenutku jednostavno nazvao pretzelsaurus. I iskreno… s pravom.