Umjetnički direktor međunarodnog muzičkog festivala Jazz Festa Sarajevo, Edin Zubčević novi je umjetnički direktor Jazz Festivala Ljubljana, najstarijeg evropskog jazz festivala. Zubčević će u naredne dvije godine obavljati funkciju selektora ljubljanskog jazz festivala, odnosno 59. i jubilarnog 60. izdanja ovog festivala. Umjetnički direktori Jazz Festivala Ljubljana do jula ove godine bili su portugalski stručnjak Pedro Costa i Bogdan Benigar. Program Jazz Festivala Ljubljana, Zubčević će kreirati zajedno sa Bogdanom Benigarom, direktorom festivala i voditeljem jazz i world music programa Cankarjevog doma, institucije koja organizira jazz festival. Međutim, s druge strane sa određenom dozom jeze iščekujemo Jazz Fest Sarajevo 2018. godine koji će biti posljednje izdanje. Pakiranje kofera je, nažalost, već počelo, a u svemu, čini se, ponajviše pomaže sada već tradicionalno odsustvo interesa kod nadležnih institucija.
Jazz Fest Sarajevo je prošle godine postao punoljetan po zakonima većinskog dijela Sjedinjenih Američkih Država. Gledavši nazad, koliko se toga promijenilo kroz sve ove godine? Da li je organizaciju dvadeset i prvog izdanja pokretala ista strast kao i prvo?
– Da, entuzijazam, ljubav i posvećenost potrebniji su nam nego ikada do sada. Teško je nakon svih ovih godina sačuvati entuzijazam, jer živimo u društvu u kojem se iskreno bavljene nečim, samozatajnost i potpuna posvećenost smatraju ili nemogućim ili nevjerovatnim, odnosno u nekim slučajevima i kao nedostatak “inteligencije i pragmatičnosti”. Uzori današnjim generacijama više nisu muzičari, već korumpirani političari i kriminalci. Problemi sa muzičkom infrastrukturom i pristupom dvoranama koje su dijelom javnih ustanova su veći nego ikada. Tako da smo praktično dovedeni u nemoguću situaciju – ne možemo organizirati koncerte jer nemamo pristup na profesionalan način većini javnih ustanova – a to su organizacije koje su potpuno na budžetu, za razliku od nas. Mi praktično, kao i ostali građani, finansiramo rad tih institucija, i dodatno, naravno, plaćamo skupe najmove da bi u tim prostorima održali programe festivala. Nije moguće rezervirati dvoranu mjesecima unaprijed i biti siguran da će ta dvorana zaista biti dostupna u vrijeme festivala. Zvuči suludo, ali je tako. Sve ovo i mnogo drugih pojava i stvari učinile su naš posao težim nego ikada. Samo zahvaljujući međunarodnom ugledu, znanju i iskustvu, uspjeli smo sve napraviti potpuno uspješno, ali nam je XX1. internacionalni muzički festival ove godine bio najteži i najdramatičniji do sada.
Više od šezdeset bh. umjetnika nastupalo je pred publikom Jazz Festa Sarajevo u dvadeset godina. Iako znamo da svi koji su nastupili nisu jazz, možemo li okvirno govoriti o postojanju bh. muzičke scene koja djeluje unutar šire, regionalne scene?
– Ako pogledate dvadeset godina unazad, vidjet ćete da su mnogi muzičari uspješno promovirali svoju muziku na našem festivalu. Bili smo tu ne samo da podržimo već i da iniciramo različite muzičke projekte domaćih muzičara. Radimo to rado i često. Lako je vidjeti da većina muzičara iz Bosne koji zaista nastupaju na internacionalnoj sceni, a ne samo za ex-jugoslavensku dijasporu, u pravilu na neki način bila povezana s nama u smislu da smo predstavili njihovu muziku prije drugih ili da smo čak, učestvovali u samom nastanku određenog ansambla ili projekta. Naravno, nedostaje tako mnogo toga na našoj sceni tako da naš festival ne može raditi sve, i zakrpiti sve rupe na sceni umjetničke muzike u nas. Ipak, znamo da je postojanje festivala ovakve reputacije važno i za domaće muzičare koji imaju budućnost u muzici i izvan granica lokalnog konteksta.
Završeno je 21. izdanje Jazz Festa Sarajevo, a sa određenom dozom jeze iščekujemo Jazz Fest Sarajevo 2018. godine koji će biti posljednje izdanje. Pakiranje kofera je, nažalost, već počelo, a u svemu, čini se, ponajviše pomaže sada već tradicionalno odsustvo interesa kod nadležnih institucija. Koliko sluha je bilo potrebno da Jazz Fest Sarajevo opstane, a ko ga je ponajmanje imao?
– Nakon svih godina mogu samo reći da nije postojao niti jedan ministar kuture, niti jedan političar koji nam je zaista htio pomoći jer je prepoznao vrijednost i značaj. Sve je uglavnom bilo dekorativnog i formalnog karaktera. Trenutno, što se tiče pitanja ko je gluh, Gradska uprava grada Sarajeva nam ni na koji način ne pomaže niti podržava, niti smo u bilo kakvom kontaktu sa istom, a pokušali smo sve. Situacija je potpuno besmislena, jer se ovaj festival godinama proglašava od značaja za grad Sarajevo upravo po mišljenju te iste gradske uprave. Ipak, nismo toliko naivni da od ljudi poput aktuelnog gradonačelnika i njegovih saradnika očekujemo interes za muziku i razumijevanje značaja muzičke kulture. Gradonačelnik nema pojma niti o kulturi, niti o muzici, ergo neko nekulturan i nemuzikalan ne može pomoći kulturi i muzici. Gradska uprava ima druge prioritete i oni su glede muzike isključivo estradnog karaktera – podržavaju turbo folk i turbo pop.
Kakva je, po Vašem mišljenju, sudbina ove scene nakon gašenja Jazz Festa Sarajevo koje je centralna manifestacija za promociju ne samo jazza već i mnogih drugih žanrova u Bosni i Hercegovini?
– Ne baš svijetla, kao što nije bila svijetla ni prije početka našeg festivala devedesetih godina prošlog stoljeća. Vraćamo se 20 godina unazad, a svakako zaostajemo decenijama za većinom evropskih zemalja. Ostalo se lako da pretpostaviti kada je o budućnosti riječ.
Organizirati strip festival nije isto što i organizirati filmsku projekciju. S druge strane, najveći stepen komplikovanosti predstavlja organizacija muzičkih dešavanja. Da li nadležne institucije kojima ste se obraćali na kantonalnom, entitetskom i državnom nivou uopće imaju stručnjake koji znaju prepoznati ove razlike?
– Nemaju. Ti su ljudi u pravilu podobni diletanti, koji niti znaju šta mi zapravo radimo – nikada ne dolaze na festival – niti ih uopšte zanima muzika mimo kafane.
Čini se da je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine sve manje i manje ljudi zainteresirano za bilo kakav vid kulture, osim ako ista nije nacionalno-zabavna kojom se najčešće ne diskutuje o slobodi, ali se puno više propagiraju ideje vlasti? Koliko je ovaj aspekt tužne bosanskohercegovačke realnosti pomogao u odluci o prestanku sa radom sarajevskog jazz festivala?
– Apatija je teška društvena bolest, a dugotrajno beznađe još teža.
Sredinom septembra Jazz Fest Ljubljana predstavio je novog umjetničkog direktora – Vas. Logičan izbor, ako je suditi po Vašem CV-ju. Kako je došlo do saradnje sa ljubljanskim Jazz Festivalom i koji će biti Vaši zadaci unutar dvogodišnjeg mandata na ovoj poziciji?
– Velika mi je čast i zadovoljstvo biti dio sjajnog 140-članog tima Cankarjevog doma. Moj posao će biti da zajedno sa Bogdanom Benigarom, direktorom festivala, kreiram program, a isto tako ću za razliku od mojih prethodnika raditi sa timovima za produkciju i promociju. Do saradnje je došlo kad sam dobio ponudu u julu ove godine da od 2018. godine budem dio tima. Sama činjenica da je taj posao ponuđen meni a ne nekom drugom stručnjaku iz Evrope, veliko je priznanje ali i velika, ali draga, obaveza za mene da opravdam povjerenje, i ponudim čak i više od onoga što se od mene očekuje. Radi se o najstarijem evropskom festivalu ove vrste i zaista sam nadahnut i sretan što ću biti u prilici dati svoj doprinos jednoj tako dugoj i bogatoj tradiciji.
Jazz Fest Sarajevo u dvadeset godina nije bio koncentrisan na to da bude dom isključivo jazz muzičarima, već su na binama Sarajeva svirali i muzičari iz drugih žanrova. Kako je tekla selekcija muzičara koji su svirali na izdanjima Jazz Festa, te možemo li reći da je Jazz Fest Sarajevo u jednu ruku imao ulogu i edukatora domaće publike po pitanju različitih muzičkih pravaca? Smatrate li da je ova uloga dobro odigrana?
– Mislim da jeste. Ljudi su 1999. slušali uživo naprimjer Joea Zawinula, otkrili Dhafera Youssefa i/ili Djanga Batesa. Kao kasnije Esbjorna Svenssona, Ibrahima Malloufa ili bilo koga drugog. Publika našeg festivala bila je u prilici da sluša desetke muzičara nagrađenih Grammyjima. Kada pogledate samo koji su dobitnici Grammyja ikada svirali u Sarajevu, bez obzira na žanr vidjet ćete da su gotovo svi nastupali na našem festivalu. E, sad to oduzmite i ostalih nekoliko stotina koncerata, i desetina koncerta domaćih muzičara i pogledajte šta je ostalo u ovih 20 godina, koliko je i kakvih koncerata organizrano u Sarajevu i Bosni i Hercegovini mimo festivala, vidjet ćete – ne baš mnogo. Uzmite za primjer samo recimo gitariste koji su nastupali na Jazz Festu – John McLaughlin, Bill Frisell, Bireli Lagrene, John Scofield, Larry Coryell, John Abercrombie, Mike Stern, Al DiMeola, Scott Henderson, David Gilmour … i desetine drugih.
Bosanskohercegovački sastav Karne je na svom prvom albumu otpjevao refren Oni sviraju, a ja se patim, pokušavam da shvatim jazz. Bez ulaska u diskusiju o tome da li među jazz publikom ima ljudi koji ispoljavaju kulturni elitizam uzimajući učešća na dešavanjima povezanim sa jazzom, može li se jazz kao jedna od slobodnijih muzičkih formi uopće shvatiti ili se trebaš roditi za to?
– Dovoljno je slušati. Vjerujem da se spomenuti članovi benda pate da shvate, ali to je njihov problem, a ne problem te muzike. Nema ništa elitistično u tome. Rijetko ko dolazi na naš festival da bi bio viđen – jer to nije dovoljna motivacija s obzirom na to da mora biti izložen nečemu što ne podnosi. Kao što mnogi mogu uživati u toj muzici, mnogi jednostavno ne mogu. Evo, pođimo od mene, ne podnosim papansku svirku i ne smatram svako korištenje muzičkih instrumenata muzikom – turbo folk ili trubo pop potpuno mi je svejedno, odvratno mi je oboje i mogu duže pod vodom nego slušati nemuzikalno revanje i prenemaganje, a u pravilu sva ta muzika je totalni plagijat. Isto tako mi je potpuno neinteresantno razgovarati o bendovima poput spomenutog, jer je to sprdačina, a ne muzika. To doživljavam kao parodiju muzike, a ne muziku samu. U najboljem slučaju kao humoristični program i kao takav odličan.
Agencija i izdavačka kuća Gramofon su još dva projekta iza kojih stojite. Gramofon je rijedak primjer izdavačke kuće iz Bosne i Hercegovine u 21. vijeku koja je izdavala domaće umjetnike u različitim formatima, što uključuje i poprilično mrtav CD medij. Posljednje izdanje, ako je suditi po web stranici, ali i bazi Discogsa je Moj Sevdah Bože Vreće objavljen 2014. godine. Čemu zatišje od tri godine?
– Radimo manje nego do sada iz dva razloga – manje je sredstava za ambiciozne produkcije, i u pripremi su dva nova albuma koja će uskoro biti objavljena. Radi se o ženskom vokalnom ansamblu Corona i Kamernom horu Muzičke akademije u Istočnom Sarajevu.
Postoje li zvanični podaci o tome koje je najprodavanije izdanje Gramofona?
– Naravno – albumi Halke su najprodavaniji, zatim Dubioza kolektiv, pa onda Amira Medunjanin i Zoster.
Da li je ikada bilo planova da se izdavačka kuća Gramofon otvori ka novim umjetnicima i omogući im slanje demo snimaka, te eventualno objavljivanje za kuću?
– Uvijek smo bili otvoreni. Tako smo otkrili mnoge muzičare, kao što su npr. Zoster, Basheskia i Edward EQ i drugi. Stvari su jednostavne, produciramo i objavljujemo sve ali ne svašta, radimo sa svima ali ne i sa svakim. Zanimaju nas različite muzike ali ne baš sve muzike. Radimo u ograničenim uslovima u zemlji u kojoj ljudi ne kupuju muziku. Inače, CD kao ni vinil nisu mrtvi mediji i još uvijek su značajni muzički formati ali danas ljudi mogu “dobiti” muziku besplatno tako što je mogu skinuti “legalno” s ilegalnog sitea jer čovjek nikada neće kupiti nešto što može dobiti besplatno. I u tim uslovima je bilo teško i kad smo počinjali, a i danas. Trebam li spomenuti da se kod nas legalno prodaju piratski diskovi. Na mnogim mjestima i uz fiskalni račun tako da smo u tom kontekstu zadovoljni brojem izdanja koje imamo. Prioritet je kvalitet, a ne kvantitet.
Početkom godine u medijima su kolale glasine o organizaciji sarajevskog koncerta The Rolling Stones. Sada već sa stopostotnom sigurnošću možemo reći da od toga neće biti ništa. Dosta ljudi željnih kulturnih dešavanja ovo otkazivanje nanovo je komentarisano kao dokaz da nas svi zaobilaze u širokom luku. Da li su Sarajevo i Bosna i Hercegovina, po Vama, zreli za spektakle ovog kalibra, odnosno koliko je moguće očekivati ovakve vrste manifestacija u našim gradovima?
– Koliko sam upoznat, nije tu ništa otkazano, jer nikad ništa nije ni dogovoreno. A da li će biti koncerata u našem gradu i zemlji to zavisi od promotora, publike i infrastrukture, i naravno standarda i platežne moći građana. Isto tako, u Bosnu se teško dolazi cestom, a to znači da je Bosna mnogim velikim produkcijama nezanimljiva iz potpuno tehničkih razloga. Publika je nešto što se gradi i razvija, potrebno je naprimjer imati klupsku scenu razvijenu da bismo mogli pričati o redovnoj većoj koncertnoj produkciji. U slučaju Bosne i Hercegovine stvari su na nultoj tački.
Neskrivena, ali rijetko isticana činjenica je da ste bili aktivan član Blogger.ba zajednice pod pseudonimom Kolporter, ali da ste se zarad neorganizacije od strane administratora prebacili na Blogspot servis gdje ste otkrili svoj identitet, pa sada pišete više-manje redovno pod vlastitim imenom i prezimenom. Blog je novi medij, a samim tim može se smatrati i jednom vrstom oru(đa)žja kojom možemo mijenjati građansku svijest i prezentirati nove ideje. Odnosno, možemo li? Šta vas je navelo da postanete dijelom blogerske zajednice?
– Što se mene tiče, blog je stari medij, prestao sam redovno pisati blog prije nekoliko godina. Do tada sam objavio nekoliko stotina tekstova na različite teme. Blog sam počeo pisati iz aktivističkih pobuda. Radili smo intenzivno, veća grupa blogera, kada se dešavao slučaj tragično stradalog Denisa Mrnjavca, tada je prvi put neki političar podnio ostavku – radilo se o famoznom premijeru kantona kojeg smo nazvali Tajo zbog patetične anegdote koju je sam ispričao. To je, nažalost, bila jedina akcija koja je urodila nekim konkretnim rezultatom. Naravno, taj rezultat nije rezultat samo blogerske zajednice ali su blogeri imali važnu ulogu u smislu informiranja javnosti i slično. Inače, blog sam uglavnom koristio da pišem o različitim temama i da budem sam svoj urednik. Blog još uvijek smatram jednom od najboljih društvenih internet platformi odnosno korisnim i zdravim internet formatom. Ipak možete pisati blog ili kolumne u najčitanijem magazinu ali bez izlaska na ulicu i trgove, nema buđenja iz građanske nesvijesti. Demokratija nije samo izlazak na izbore, već građanska budnost između izbora. Ulice i trgovi su prava mjesta demokratske prakse svakog građanina.
Počeli smo sa muzikom, završimo sa muzikom. Naredne 2018. godine počinjete ponovo 31. oktobra a završavate 3. novembra. Šta nas očekuje na XX2. izdanju najstarijeg muzičkog festivala u našoj zemlji?
– Mnogo različitih muzika.