Na 20. Sarajevo Film Festivalu nagradu Srce Sarajeva za najbolji igrani film pripalo je ostvarenju Pjesma moje majke / KLAMA DAYIKA MIN reditelja Erola Mintaşa, a nagradu najboljeg glumca odnio je Feyyaz Duman koji igra glavnog protagonistu u tom filmu.
Pjesma moje majke debitantski film turskog reditelja Erola Mintaşa, emotivna je priča o odnosu sina i majke koja, otrgnuta iz svoje sredine, traži jednu pjesmu iz svog kraja, a zapravo žudi za povratkom. Film se na nostalgičan, ali precizan način fokusira na pitanje Kurda u Turskoj, ali i na univerzalne teme pripadanja i identiteta.
Feyyaza Dumana smo prije ovoga imali priliku vidjeti još u My Sweet Paper Land, koji je prikazan na ovogodišnjem Cannskom Filmskom Festivalu, te u francuskom filmu Si tu meurs, je te tue.
Glumom se počeo baviti sa 12 godina kad je počeo igrati u pozorištu u sklopu Kurdskog centra za kulturu. Kasnije, 1999. dobija prvu ulogu u jednom kratkom filmu. Četiri godine je bio član Seyr-î Mesel Sanat Atölyesi pozorišta u Istanbulu, zatim odlazi u Ameriku na studije, prvo upisuje Fulton Montgomery Community College (2007.) , a zatim upisuje magisterij na CUNY Brooklyn Collegu, Tehnički dizajn i produkciju.
Iako njegov otac nikad nije vjerovao da se Feyyaz stvarno želi baviti glumom, te da će uspjeti u tome, nas je ubijedio da je dobar glumac i dali smo mu Srce Sarajeva.
U ekskluzivnom intervjuu za naš portal priča o Sarajevo Film Festivalu, nagradi, filmu Pjesma moje majke, o Sarajkama i još o svemu pomalo.
Čestitamo na osvojenoj nagradi Srce Sarajeva za najboljeg glumca 20. Sarajevo Film Festivala. Šta su zapravo bila Vaša očekivanja kad ste došli na Festival?
– Prije svega sam samo želio da film uspije, jer uspjeh filma značilo je mnogo novih prilika za sve nas. Kako je SFF jedan od najboljih evropskih filmskih festivala sa žirijem sastavljenim od vrlo talentiranih i uspješnih ljudi, očekivao sam tešku utrku.
Jeste li bili iznenađeni nagradom za najboljeg glumca?
– Da, bio sam. Svi smo očekivali da će majka (Zubeyde Ronahi op.a.) dobiti nagradu, čak iako sam imao puno pozitivnih reakcija nakon prikazivanja filma, još uvijek sam sumnjao da ću osvojiti nagradu.
Većina glumaca tvrdi kako im nagrade baš i nisu toliko važne, međutim, jako su bitne za promociju samog filma..
– Da, nagrade jesu dobre zbog promocije, međutim, ne želim da naš film bude samo festivalski film, same nagrade nisu dovoljne da jedan film bude uspješan.
Kako ste uopšte postali dio ovog filma?
– Poznajem Erola od 2004. godine dok sam igrao u Seyr-î Mesel Sanat Atölyesi pozorištu. Kasnije kad sam upisao magisterij u New Yorku i on je došao na 3 mjeseca na Filmsku akademiju u New Yorku. Već tad je radio na ovom projektu, međutim, nikad to nije spomenuo. Prošle godine, kad sam se vratio u Tursku kako bih radio na jednom igranom filmu rekao mi je da je počeo tražiti glumce i pozvali su me on i direktor castinga Ezgi Baltas na audiciju. Nakon nekoliko audicija uloga je bila moja.
Šta ste prvo pomislili kad ste pročitali scenarij koji Vam je dao Erol Mintaş? Šta Vam se najviše svidjelo kod Alija, lika kojeg igrate?
– Nakon što sam pročitao scenarij shvatio sam da imam dosta sličnosti s likom kojeg bih trebao igrati, s Alijem. Odrastao je u Istanbulu, govorio je dva jezika kurdski i turski, voli svoju kulturu i borio se kako bi je zaštitio, međutim, na kraju ostaje praznih džepova. Volim način na koji pokušava pronaći konekciju između majke, djevojke i svog života. Što je veliki izazov. Pokušao sam lika napraviti što prirodnijim kako bih natjerao publiku da mi povjeruje.
Kako je izgledao Vaš prvi susret sa Erolom kao režiserom ovog filma?
– Namučio me baš! Šalim se, naravno! Mislim da je veliki profesionalac koji zna razdvojiti posao od prijateljstva. Prvi put kad smo se sreli, ništa mi nije bilo jasno. Pokušao sam igrati jednu scenu, nisam znao detalje o priči, niti o liku, tako da sam nakon tog prvog puta skoro bio izgubio sve moje nade.
Zašto mislite da je baš Vas Erol izabrao?
– Erol je bio jako izbirljiv oko čitave te situacije sa kurdskim jezikom. Tražio je glumca koji će tečno moći govoriti kurdski. Nama je zabranjeno da se obrazujemo na vlastitom jeziku, tako da mnogi Kurdi ne znaju govoriti svoj jezik. Dok ja od malih nogu govorim kurdski, a kako sam igrao u kurdskom pozorištu, vladam kurdskim književnim jezikom. Osim toga, bio sam na audiciji nekoliko puta i vjerujem da se uvjerio u moju glumu, a i vidio je da vjerujem u lika i sam film.
Šta Vas je najviše impresioniralo u njegovoj vještini režiranja?
– On zna šta želi. Čak, iako sam isprva sam kreirao Alijev karakter, on je uspio da ga izbije iz moje glave i usadi mi svoju prvobitnu ideju lika.
Šta je bio najveći izazov prilikom rada na liku Alija? Kako ste se pripremali za ovu ulogu?
– S obzirom na to da Kurdi nisu kreirali dovoljno urbanih likova u svojoj literaturi, najveći izazov za mene je bio kreirati lika kao gradskog dečka.
Zubeyde Ronahi koja igra Vašu majku u filmu, zapravo nije profesionalna glumica, možete li nam reći više o radu s njom?
– Majka je bila najveća šansa cijele ekipe. Da ona nije bila dio filma, film ne bi doživio uspjeh. Njena zrelost i prirodnost dovela nas je do uspjeha. Nakon ovog filma postali smo bliski baš kao pravi majka i sin i to se nastavlja. Ono što me je impresioniralo kod nje je način na koji je njena zrelost izlazila s problemima na snimanju. Posebno je mojoj impresioniranosti doprinijelo to što je ona osoba koja nikad nije išla u školu, ali je mogla čitati i turski i kurdski. Dala mi je jako puno pozitivne energije kako bih izgradio svoj lik i na kraju dobio nagradu. Hvala mnogo, mama Zubeyde!
Zbog čega je Vama film poseban?
– To nije samo priča o kurdskoj majci i sinu. To sam mogao vidjeti nakon što smo razgovarali sa ljudima koji su pogledali film na Festivalu. To je zapravo posebno dramatična i zabavna priča između sina i majke koja se svakodnevno dešava svugdje u svijetu. Ko god pogleda film može vidjeti nešto iz svog privatnog života.
Prije nego ste došli u Bosnu i Hercegovinu, šta je bila Vaša prva asocijacija kad je neko spomene?
– Prije Festivala to je uvijek bila asocijacija na ranjenu zemlju nakon glupog rata, ali sad, radije ću reći prirodni muzej sa historijskom atmosferom i multikulturalnim životom.
Šta je na Vas ostavilo najveći utisak tokom boravka u Sarajevu?
– Mnogo toga, ali prije svega tragovi metaka na zgradama, ukusna hrana, lijepe djevojke i ljutiti konobari u kafićima.
Kažete da su Sarajke lijepe…
– Prva stvar na koju sam obratio pažnju su ljepota i prirodnost Sarajki. Obično je jako teško vidjeti lijepu, a u isto vrijeme i seksi ženu. Međutim, vidio sam da su vaše žene lijepe, ali i seksi u isto vrijeme.
Da li ste bili nestašni kao tinejdžer?
– Da, jesam! Vrlo često sam ulazio u rasprave s ocem oko moje odluke da budem glumac, ali to me nije natjeralo da odustanem, mada on još uvijek i danas pita da li ja stvarno želim biti glumac. Mislim da nikad neće prestati pitati to, a ja nikad neću prestati biti buntovan.
Recite nam jednu stvar koju bismo trebali znati o Vama…
– Nemam ništa posebno reći i ja sam ljudsko biće baš kao i svi ostali.
Kojim trenutkom se najviše ponosite u svom životu?
– Ponosim se tim što sam osvojio nagradu naboljeg glumca na SFF-u.
O kojoj ulozi sanjate?
– Još uvijek nisam glumio u nekom historijskom filmu, ali bih volio jednog dana dobiti ulogu nekog historijskog junaka.
Od svih režisera koje poštujete, koji je prvi na Vašoj listi?
– Sada, Bela Tarr!
Planirate li opet doći u Sarajevo?
– Da, definitivno ću opet doći, bilo za Festival ili privatno.
Kako izgleda jedan normaln dan za Vas? Kako se odmarate?
– Kad ne radim nikakve projekte ne radim ništa posebno, obično gledam filmove i provodim vrijeme sa nećakom, a kad radim na nekim projektima, sve je ubrzano i onda nemam vremena za normalan dan.
Koji su Vaši planovi nakon Festivala?
– Trenutno sam okupiran intervjuima, kad to završim razmislit ću o novom projektu koji mi je ponuđen.