Haris Jusović, grafički dizajner i vizuelni umjetnik, svakodnevno kroz svoje postere i poeziju propituje bh. društvenu situaciju, te na sarkastičan i simpatičan način tematiziraju svakodnevne životne situacije, kao i popularnu mainstream kulturu. Njegovi posteri nas nasmijavaju, ali i tjeraju da se zamislimo i promislimo o svakodnevnici koja nas okružuje.
U posljednjih nekoliko godina društvene mreže pomažu širenju posla. Koliko vidimo, i tebi su pomogle, jer su ljudi tvoje radove upoznali upravo preko Instagrama. Kakav je generalno tvoj stav o društvenim mrežama?
– Da, tačno je. Društvene mreže sada već imaju zadatak da stvore ambijent u kojem ćete se vi moći oblikovati kao brend i vaše ideje kao proizvodi.
Da li za tebe postoji razlika između online projekata koje objavljuješ na društvenim mrežama i fizičkih izložbi? Da li ti je ipak važno da vidiš svoje radove na zidu galerije, a ne samo na ‘zidovima’ društvenih mreža?
– Moji radovi nemaju strogo određen kurs kretanja. Skoro u svakoj kategoriji dizajna sam ostavio neki trag u karijeri. Ne oduševljavam se posebno izložbama uživo, kao formama prezentacije, ali daleko od toga da imam nešto protiv. Recimo da mi je digitalna prezentacija fleksibilnija, ali posebno volim, kada je riječ o offline momentima, imati onaj hepek u rukama i vrtiti slajdove na velikom ekranu, komunicirati tako sa publikom, nasmijavati ih i ne biti naporan.
Poruke na tvojim radovima su duhovite, često ironične, ali imaju mnogo dublje značenje. Kakav je tvoj pogled na društvo danas? Da li je ono što radiš, osim što je tvoja kreativna potreba i izraz, i neka vrsta otklona prema ne baš veseloj svakodnevici?
– Kada pričamo o posterima koji su u zadnjih nekoliko godina i hiperproduktivno i kvalitativno obilježili zadne godine mog vizualno-komunikativnog izražaja, u njima ima naznaka ironije, ljubavi, humora i njihova uloga je da u momentu pošalju taj svijetli obim kreativne topline među ljude, nasmiju ih na trenutak, skrenu misli od nečeg nesagledivo tamnog i tegobnog i nastave živjeti. Nekada napišem i stih, jer nekako, prije ovog dizajnerskog života, bio sam mladi pisac, pa to ne može i valjda ne treba da iščezne nikada. Sve ovo što radim nije nikakav otklon od svakodnevnice, već potreba da svojim darom usrećujem milisekunde poznatih i nepoznatih ljudi, nije ni neki izduvni ventil, kada bolje sagledam situaciju, nije ni neka materijalna satisfakcija, jednostavno, moja svakodnevnica je vrlo voljena i nastojim da ostanem u njoj, ovako zadovoljan.
Je li možeš da izdvojiš jedan plakat kojim bi opisao trenutno stanje u kulturi ili državi?
Imaš li neke svoje svjetove u koje bježiš u potrazi za nadahnućem?
– Nemam. Zaista. Vrlo sam jednostavan u tom odgovoru, moji radovi nemaju taj šizofreni touch (kad kažem šizofreni, mislim na potpuno legitimnu formu nekog nerealnog svijeta koji umjetnici imaju, a za koje im treba poseban prostor, prepun nekih posebnih emocija, energije i uspomena. Moj svijet je sreća, najbolje stihove napišem iz zahvalnosti prema nekome, a najbolji posteri nastaju kada ih radiš za ljude koji su inspirativni, kako kao osobe, tako i kao dio projekta i koji te ne sputavaju u izražaju.
Kao kreativcu sigurno ti se dogodi razdoblje blokade kad ideje ne dolaze baš kao naručene. Kako se nosiš s tim situacijama?
– To je sasvim normalno, ali kod mene traje nekoliko dana, ako se pojavi takav momenat kreativne blokade. Da bi moj rad živio i u kontinuitetu vladao nad kreativnim krizama, neke druge oblike društvenih aktivnosti, druženja i komfor zone sam stavljao po strani i supstituirao ih posvećenošću svom radu.
Na koji rad si najponosniji?
– Na moja dva sina. To je urođeni ponos! U okviru mog dizajnerskog rada, na kompletan projekt Jusa Originals, a od pojedinačnih radova ponosan sam na poster za Mess 2011, poster za film Džemo 2020. i logo Kamernog Teatara 55.
U BiH se u proteklih nekoliko godina formirala nova dizajnerska scena. Kako ti se čini lokalna umjetnička scena? Ko su tvoji favoriti na njoj?
– Ružno je nekoga izostaviti, ali Rikardo Druškić kao vanserijski umjetnik i posebno drag čovjek koji ne poznaje granice umjetničkog izraćaja, u okviru modnog dizajna brend Mateyaneira, prave superzvijezde koje još čekaju globalni sjaj, Marko Feher, umjetnik među modnim dizajnerima, čovjek koji se ne boji eksperimenata i novih formi, netipičnih za naše podneblje, Kaftan Studio, koje također pratim i često pričam o njihovom sofisticiranom komercijalnom rukopisu. Od fotografkinja rado spominjem dragu Aidu Redžepagić, za čije sam polaznike kursa fotografije, osmislio i dizajnirao poruku za cekere i šoljice koja glasi: Sad mogu da se slikam, Edvina (mađioničara) Kalića koji svaku priču pretvara u zlatnu poludu, kada je u pitanju umjetnička vrijednost njegovog rukopisa… Grafički dizajneri, ima ih zaista puno, ali kako to nije oblast koja je intenzivno prezentacijski prisutna i provokativna u slučaju naših dizajnerskih generacija, reći ću samo da u svakoj generacijskoj grupi imamo kovčeg sa blagom. Šteta je što taj kovčeg završi u Emiratima i Kataru, šteta zbog bogatstva lokalne kulture, ali nije šteta za njih, itekako nije šteta.
Što trenutno čitaš, gledaš, slušaš?
– Čitam poruke, gledam crtane, a slušam Jasona Aldeana, Boru Dugića i Maidu! (smijeh)
Šta je ta tebe Fashion, šta Beauty, šta Love?
– Fashion je miris ruža, zaljubljnost u trenutke i poruka u boci, Beauty je moja supruga, a Love je sve to skupa.