Milomir Kovačević Strašni, neupitno jedno od najsvjetlijih imena fotografije u Bosni i Hercegovini, predstavlja umjetnika koji je kroz svoj objektiv uhvatio suštinu Sarajeva – grada čiji duh oscilira između boli i nade, tragedije i ljepote. Strašni je hroničar vremena, osoba koja ne samo da dokumentuje historiju nego je i preobražava u univerzalne priče o ljudskoj otpornosti, duhovnosti i ljubavi prema životu.
Njegove fotografije bilježe trenutke koji su duboko prožeti emocijama, u njima leži dualizam koji je oblikovao ne samo njegov rad nego i njegov identitet – dualizam između svjetla i tame, prošlosti i budućnosti. Kroz njegov rad se osjeti iskrena posvećenost umjetnosti i ljudima.
Strašni ne teži senzacionalizmu, već autentičnosti. Njegov cilj nikada nije bio osvajanje nagrada ili pažnja, već čuvanje istine i priča koje svijet mora zapamtiti. Svaka fotografija koju stvori postaje prozor u jednu epohu, svjedočanstvo koje prkosi zaboravu i podsjeća nas na univerzalnu snagu ljudskog duha. Njegova umjetnost je istovremeno otpor prolaznosti i svjedočanstvo promjena, svojevrsna oda svemu onome što fotografija može biti – medij koji ne samo da bilježi trenutke, već ih čini vječnim. Njegove fotografije nas podsjećaju na nepresušnu snagu umjetnosti da inspiriše i povezuje ljude.
Sarajevo ima posebno mjesto u Vašem radu. Kako biste opisali njegovu dušu? Koji aspekti njegovog identiteta Vas uvijek inspirišu?
– Sarajevo je grad moje mladosti. Tu sam proveo najljepši dio mog života i to ostaje istetovirano u meni.
Vaše fotografije često bilježe kontrast između nade i tragedije. Na koji način Sarajevo i Bosna i Hercegovina simboliziraju taj dualitet u Vašem radu?
– Fotografisao sam najljepše ali i najcrnje periode iz života grada, a i sam sam to isto proživljavao, tako da to svedočanstvo i moj život u Sarajevu se prožimaju i kroz moje fotografije. Ja sam rođen i odgojen dobrim dijelom i u jugoslovenskom duhu, tako da taj dualizam ide i šire i ne ograničava se samo na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.
Vaše fotografije rata su postale dio kolektivnog sjećanja. Kako ste doživjeli fotografisanje tokom rata u Sarajevu? Kako vidite odgovornost fotografa u očuvanju istine i prenošenju historije budućim generacijama?
– Naravno da nije bilo lako živjeti i fotografisati rat. Bilo je mnogo teških momenata, što u kolektivnom, što u privatnom životu. Imao sam i dosta prijatelja sa kojima sam sve to dijelio, kao i sa velikom većinom sugrađana, pa je nekako bilo lakše. Uloga fotografa je jako velika. Neki kao ja su bili van institucija i mogao sam sam određivati šta i kako snimati. Drugi su na svoj način to radili. Kasnije se postavlja pitanje upotrebe tih fotografija, kada dođu u određene institucije, agencije, novine… Šta se dešava s njima? Vrlo često jedna te ista fotografija mijenja smisao u zavisnosti od teksta ili konteksta u kome se ona nađe, vrlo često postaje suprotnost prvobitnoj namjeni i istini.
Ratne fotografije su posebno složene jer donose ljudsku tragediju. Kako ste se nosili s emocionalnim izazovima dokumentovanja opsade Sarajeva? Koliko su Vaši lični osjećaji oblikovali perspektivu s koje ste fotografisali te teške trenutke?
– Vrlo često nije bilo vremena za lične osjećaje – sve se dešavalo veoma brzo, bez prostora za razmišljanje. Reagovalo se instinktivno, ponekad i podsvjesno, a odmah nakon toga trebalo je bježati. Ipak, kasnije sam se, kroz druge serije fotografija i izložbe, vraćao tim momentima i na drugačiji način pričao o njima.
Vrlo često jedna te ista fotografija mijenja smisao u zavisnosti od teksta ili konteksta u kome se ona nađe, vrlo često postaje suprotnost prvobitnoj namjeni i istini.
Kada birate da zabilježite bol ili patnju, kako odlučujete gdje je granica između umjetničkog izraza i etičkog pristupa?
– Nema tu biranja. Uvijek sa svojim aparatom stalno fotografišem sve što se dešava oko mene, tek kasnije, prilikom odabira fotografija, eventualno mogu birati koja je fotografija za novine, a koja za izložbu. Naravno prilikom snimanja se trudim da ne povrijedim nikoga i da budem što diskretniji. Nikad nisam trčao za senzacijama niti za parama, niti sam želio nikakve svjetske nagrade.
Smatrate li da umjetnost ima snagu promijeniti način na koji razumijemo rat i njegove posljedice?
– Nije samo fotografija bila oblik otpora u ratu u Sarajevu, svaki oblik kulturnog djelovanja je bio dio otpora, muzika, pozorišne predstave, izlože slika, karikature… Čak i jedan osmijeh, način odijevanja, solidarnost i dosta drugih naizged sitnica, bile su način otpora. Naravno da je umjetnost u ratu dobrim dijelom doprinijela razumjevanju rata i njegovih posljedica, međutim, ponekad bi išla i u propagandu. Tu je vrlo mala razlika i teško je naći granicu između iskonske umjetnosti i ove druge.
Fotografije su zamrznuti trenuci. Kako balansirate između tehničke preciznosti i emotivnog intenziteta? Šta Vas inače vodi pri odabiru motiva? Da li je to emocija, priča iza scene, ili nešto intuitivno što Vas privuče?
– Generalno, radim u serijama – tako razmišljam i tako prezentujem svoje fotografije. Tokom rata smo, na neki način, bili oslobođeni mnogih nepotrebnih stvari, što nam je omogućilo da se dodatno skoncentrišemo na ono što radimo. Nikada nisam rekadrirao svoje fotografije; svaki kadar je bio pažljivo promišljen i izveden, čak i u teškim trenucima kada je bilo potrebno brzo reagovati. Već tada sam bio fotograf s mnogo iskustva, što mi je omogućavalo da odmah prepoznam šta je važno u datom trenutku, kako to treba zabeležiti, i kakav će rezultat biti u laboratoriji.
Naravno prilikom snimanja se trudim da ne povrijedim nikoga i da budem što diskretniji. Nikad nisam trčao za senzacijama niti za parama, niti sam želio nikakve svjetske nagrade.
Vaše fotografije često bilježe društvene i političke promjene. Šta Vas motivira da se bavite ovim temama i kako ih vidite u širem kontekstu ljudske prirode?
– Ja volim svoju državu i svoj grad i, naravno, da sam bio i zabrinut za našu sudbinu, tako da su me interesovale sve društvene promjene. Bilo mi je logično da to treba zabilježiti jer nije to bila samo naša historija već je to bilo i dio mijenjanja svjetskog poretka, pada komunizma i dolaska nečeg novog, neizvjesnog i što će se kasnije pokazati opasnog po nas i naše živote.
Fotografirali ste ljude u najrazličitijim situacijama. Šta ste naučili o ljudskoj otpornosti i duhovnosti kroz svoje radove?
– Volim se družiti s ljudima, naravno, i fotografisati ih. Uglavnom fotografišem ljude koje znam i to tek kad ih upoznam, kad vidim osobu koju respektujem i ona mene, onda nastaju super fotografije, portreti. Koliko vi poštujete ljude toliko će i oni vas.
Vaša umjetnička karijera Vas je odvela u Pariz. Kako se iskustvo rada u inostranstvu razlikuje od rada u Sarajevu? Kako su promjene okruženja utjecale na Vašu umjetnost?
– Istina je da sam otišao zbog izložbe fotografija, međutim već sam bio umoran od rata, od tolikog broja fotografija i svega što sam doživio. Počeo sam život ispočetka, ne od nule, nego negdje mnogo niže. Trebalo se prvo stvoriti bilo kakvi uslovi za rad, labaratorijica u sedam kvadratnih metara, pa oprema, pa jezik, pa upoznati kulturu, pariski duh…U Parizu sam mnogo samostalniji, sam radim svoje projekte, izložbe, kataloge, bez obziranja na primanja. Ako zaradiš imaš. Radim mnogo više i moram dosta toga unaprijed pripremiti. Sve još uvijek radim u tamnoj komori, a sada se mora sve to i skenirati i prebaciti u digitalnu formu, što je jako veliki posao. Novo okruženje je jednim dijelom promijenilo moj način rada, življenja, fotografisanja. Obično sam danju u mraku u labaratoriji, a noću izlazim i fotogafišem, Pariz, kafanice…
Često fotografišete Pariz noću. Šta Vas privlači u noćnim pejzažima? Da li je to tišina, igra svjetla i sjena, ili nešto treće što noć otkriva o gradu i njegovim ljudima?
– Pariz noću je magičan, inspirativan i obožavam noću skitati sa svojom LEICA M6 i 35 mm objektivom. Vrlo često i do zadnjeg metroa, a nekada i on pobjegne pa noćni bus moram ganjati. Kad sam došao u Pariz nikoga nisam znao, pa sam šetao Parizom noću i ta ljubav je ostala, na svu sreću obostrana.
Vaša priča je spoj nostalgije, hrabrosti i umjetničke posvećenosti. Vaša umjetnost je svojevrsna borba protiv prolaznosti. Kako gledate na moć fotografije da očuva trenutke i priče koje bi inače bile zaboravljene?
– Tu je fotografija jako moćna ali zavisi i od vas na koji je način prezentujete. Živjeći u različitim životnim epohama, različitim sredinama dosta toga sam vidio i doživio a i sa već velikim fotografskim iskustvom znam sve to uvezati i fotografski ispričati razne momente iz različitih sredina i to vjerodostojno pokazati. Svaka serija fotografija ima različit pristup, noćne fotke Pariza su vesele, skulpture ožive, igre svjetla su kao da slušate neku dobru muziku, slike sa pariških grobalja su neoštre, tamne, ne vidite da li su to sjene, skulptura ili ljudi, fotke iz pariških kafanica su jako vesele, žive, fotke sarajevskih suvenira u Parizu su popraćene tekstom svakog Sarajlije, pisci pišu o mojim ratnim fotografijama pa to ide zajedno, portreti muzičara iz Stoca idu sa notama Ode radosti, portreti šahista su studijski… Sve je u službi dobre i precizne prezentacije.
Pariz noću je magičan, inspirativan i obožavam noću skitati sa svojom LEICA M6 i 35 mm objektivom. Vrlo često i do zadnjeg metroa, a nekada i on pobjegne pa noćni bus moram ganjati. Kad sam došao u Pariz nikoga nisam znao, pa sam šetao Parizom noću i ta ljubav je ostala, na svu sreću obostrana.
Da li imate fotografije koje niste podelili sa svijetom?
– Naravno da ima još uvijek dosta fotografija koje nisu viđene, neke čekaju priliku, druge vjerovatno neće nikada biti ni viđene i nažalost dosta fotografija je stradalo u ratu i samo postoje u mome sjećanju.
Kako vidite budućnost fotografije u svijetu preplavljenom slikama? Da li je dokumentarna fotografija još uvijek moćno sredstvo izraza? Danas mnogo fotografija nastaje kao instant sadržaj za društvene mreže. Šta Vas motivira da ostanete posvećeni ovom klasičnom mediju? Da li u tome vidite specifičnu magiju koja je nemoguća za reprodukovati digitalnim tehnologijama?
– Postoji jos uvijek dosta ozbiljnih fotografa i institucija koje se bave dokumentarnom fotografijom iz raznoraznih razloga tako da mislim da ona opstaje. Ja sam uvijek bio između dokumentarne i kreativne fotografije, stvorio sam svoj način fotografskog govora. Samim načinom rada u tamnoj komori, fotografisanjem na filmu daje jedan drugi doživljaj i interpretaciju stvarnosti.
Koliko smatrate da društvene mreže utječu na percepciju fotografije kao umjetnosti? Postoji li način da mladi nauče razlikovati prolaznu od trajne fotografije?
– Ne znam ni sam koliko mogu utjecati na percepciju. Sigurno je da društvene mreže približile umjetnost širim masama, sada je samo pitanje koliko se na ekranima može vidjeti pravi kvalitet radova.
Koji savjet biste dali mladim fotografima i fotografkinjama koji žele da se bave dokumentarnom fotografijom?
– Nema tu puno savjeta, osim da se obrazuju i da ne rade stvari površno, da budu posvećeni tome što rade, da budu iskreni u svome radu i da ne manipuliraju istinom.
Kada biste mogli poslati jednu poruku mladom sebi, u onim danima kada ste počinjali, šta biste rekli?
– Da sam trebao još više i ozbiljnije raditi.