Tuzlanka Maja Halilović dizajnom i rukotvorinama se bavi više od deset godina, kako amaterski tako i profesionalno, a ove godine odlučila je upisati Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odjek produkt dizajn iz potrebe da još dublje uđe u neke umjetničke procese.
Radila je kao glavna kostimografkinja u pozorištu Brčko. Radila je na kostimografiji nekoliko alternativnih filmova bh. produkcije, i kao dizajnerica cover albuma. Prije tri godine dobila je nagradu za inovativnu ideju ženskog poduzetništva koji dodjeljuju Fond Fondacija CURE i Udruženje Infohouse. Voli haute couture modu i kostimografiju jer smatra da se kreativnost u odijevanju najbolje izražava kroz te vrste umjetnosti.
Iako nema uzore, inspirisana je radom Björk, Sandra Backlung, Rick Owens i Hans Rudolf Giger. Sama njeguje više alternativnih odjevnih stilova, ali su joj najdraži goth, punk i androgini stil koje integrira u svoje kreacije.
Uskoro ćemo imati priliku vidjeti njenu izložbu leptir mašni i fotografija u saradnji sa umjetnicom Andreom Tešanović.
– Sama izložba trebalo je da bude održana tokom oktobra mjeseca, međutim pokazalo se da je to bilo malo preuranjeno, prije svega iz nekih tehničkih razloga, pa smo odlučili ipak sačekati još neko vrijeme. Plan je da projekt nastavimo početkom naredne godine kada moja suradnica Andrea Tešanović i ja budemo mogle da se u potpunosti posvetimo njegovoj organizaciji. Nadam se da će se ona održati u Historijskom muzeju BiH. Mi smo posredno obavili neke razgovore u tom pravcu i doimalo nam se da je prostor Historijskog muzeja idealan za ono što smo zamislili. Uz to, riječ je o kulturnoj instituciji koja bez obzira na ne baš sjajne prilike u kojima se nalazi, zahvaljujući predanosti svojih uposlenika, istrajava u kontinuiranoj proizvodnji kulturnih sadržaja. U tom pogledu mislili smo da bi bilo jako dobro da na taj način, svojom izložbom, doprinesemo tom istrajavanju. Pored toga, sam prostor odgovara potrebama onoga što smo zamislili da ostvarimo u okviru našeg projekta. Prostor bi nam trebao omogućiti da okačimo fotografije i održimo perfomans Svadbe Balkana za koji je zadužena Andrea Tešanović, s kojom, da naglasim, od mojih početaka sarađujem, priča nam Maja na početku intervjua.
Leptir mašne odavno nisu rezervirane samo za muškarce i večernja odijela i smokinge, mogu se nositi u različitim prilikama sa različitim kombinacijama. I sami nosite leptir mašne. Koliko često žene u BiH ih nose i u kojim prilikama ih nose?
– Leptir mašne su svakako moja osnovna preokupacija, prije svega jer mislim da su autentičan, da tako kažem, proizvod sa jasnim umjetničkim elementima. Jasno je, naravno, da ja nisam izmislila leptir mašne, i da nisam jedina koja se njima ovdje bavi, ali mislim da je moj pristup njihovoj izradi, elementi koje uvodim prilikom izrade, jedinstven. Što ne znači da je jedini mogući, ali za ovaj mogu reći da je moj. Leptir mašne su naravno dio mog stajlinga, te se i na taj način trudim promovirati ih. Što se pak tiče toga koliko ih žene u BiH nose mogu govoriti samo iz vlastitih iskustava, tačnije iz mojih kontakata sa kupcima. Ako bih se rukovodila tim saznanjima onda bih mogla kazati da žene itekako vole leptir mašne kod nas, budući da postoji znatno interesovanje za mašne koje ja izrađujem. Ono je kontinuirano i često. Prema mojim saznanjima leptir mašne koje sam ja izrađivala nosile su se i u okviru maturskih svečanosti, tokom vjenčanja, ali i u svakodnevnim, ne nužno svečanim, prilikama. Dakle, leptir mašne koje ja izrađujem se bez dileme mogu uklopiti u bilo čiju svakodnevicu i ne bi ih trebalo tretirati kao neki incident.
Gdje nabavljate materijale i kako se odlučujete za dezene?
– Materijale nabavljam ad hoc. Nerijetko to bude u zajedničkoj kupovini sa mamom, u osamljenim šetnjama gradom. Ili pak u mojim veoma omiljenim čeprkanjima po radnjama sa materijalima ili čak na buvljacima. Dakle, to može biti sve ono što se uklapa u moju trenutnu viziju kreacije na kojoj radim. Nekad jednostavno ugledam neki materijal i utvrdim da je idealan za ono što upravo radim, da se može napraviti simbioza njega i onoga što sam početno zamislila. Jednostavno, nema pravila, osim da materijali koje biram moraju biti nekonvencijalni za određeni odjevni predmet. Za leptir mašne najviše volim da odaberem kožu i metale jer s tim materijalima predstavlja izazov modelirati ekstravagantne leptir mašne.
Koliko su zapravo bitni detalji kad je u pitanju odijevanje?
– To je ipak veoma indidvidualno pitanje. Ovisi, dakle, koliko vam je važno odijevanje, da li njime želite postići neki efekt, u kojoj mjeri ste spremni pobjeći od konvencija i uniformisanosti. Sve su to stvari koje mogu uticati na izbor u odjevanju. Detalji svakako mogu biti veoma važni za cjelokupan izgled.
Vaše mašne se prodaju i u Londonu, kako su pronašle svoj put do Londona?
– Poznanica je vidjela slike mojih leptir mašni i s obzirom da i sama izlaže svoje radove u Londonu predložila me je ljudima zaduženim za odabir izlagača i izlagačica u jednom umjetničkom prostoru. Javila mi se Suse iz Stour Spacea u Londonu s prijedlogom da napravim kolekciju koju bi im predstavila kao prijedlog za njihovu radnju. Tako je nastala i moja kolekcija za jesen/zimu 2013/2014. Kada sam ih predstavila ljudima u Londonu prihvatili su ponudu da se moje leptir mašne nađu u njihovom izložbenom i prodajnom prostoru.
Jedna od Vaših ranijih kolekcija sastoji se od leptir mašni nazvanih po slavnim glumicama Jayne Mansfield, Mae West, Veronica Lake, Greta Garbo koje su dovodile u pitanje društvene norme oblačenja i ponašanja. Da ste morali birali imena današnjih glumica, kako bi se zvale leptir mašne?
– Interesantno pitanje. Pošto se moram referirati na glumice mislim da to više danas nije pitanje stila nego je to u Hollywoodu pitanje ideala tjelesne težine, zadovoljavanja zadatih proporcija, te insistiranje na odsustvu psihičkih kvaliteta koje jedna žena posjeduje. Produkcijske kuće i filmski studiji sada rijetko dopuštaju odskakanje od mjerila koja oni zadaju, tako da se sve mora povinovati tome, pri čemu se gotovo gubi individualna ljepota. Kada nam se na ekranu pojavi jedna intelektualna, duhovita, žena drugačijih tjelesnih mjera od onih smiješnih 90-60-90, to možemo nazvati buntom. A meni trenutno ne pada na pamet niti jedna od takvih. Ne zato što ne postoje, već zato što se na ekranima ne dopuštaju raznovrsnosti.
Marlene Dietrich je jedna od prvih žena koja je na filmskom platnu utjelovila leptir mašnu i začela pravac koji se u modnoj historiji naziva appropriation of male attire, danas više ne postoje komadi odjeće ili boje rezervirane isključivo za muškarce ili žene, pa ako biste željeli izraziti svoj bunt oblačenjem, kao što je to nekad radila Marlene kako biste to zapravo uradili?
– Ovisi gdje se nalazite. Kod nas u BiH, koja je zemlja apsurda, bunt je pokazati da ste u suprotnom sa dominantnim strujama, pokazati da ne mislite poput drugih, da niste u grupi, da ste samo svoji. U svijetu dakle nalazimo zajedničku postavku. Čovjek ne posjeduje svoje tijelo, svoje mišljenje. Šta je onda ultimativni bunt? Reći javno što mislite, raditi po svojim principima, što prije svega znači spoznati sebe.
Na kojoj poznatoj osobi biste voljeli vidjeti Vaše leptir mašne?
– Vidite, nisam o tome razmišljala. Radije bih svoje radove, iako to možda nije poslovno i ekonomski pametno, vidjela u muzejima, na izložbama, u galerijama i uličnim postavkama, umjetničkim prostorijama, vidjela ih na intelektualcima/kama, književnicima/cama, dakle progresivnim grupama ljudi, po svemu jedinstvenim osobama, individualcima/kama.
Bili ste kostimografkinja u pozorištu u Brčkom, a i radili ste na nekoliko alternativnih bh. filmova, šta je s kostimografijom?
– Priznajem da sam kostimografiju vremenom zapostavila, iako je bila moje primarno inetreosvanje. Ne kažem da joj se ne bih vratila, ali trenutno su moji planovi drugačiji. Kostimografija mi se dopadala jer je iza sebe imala priču, to nije bila samo odjeća, to je bio dijalog, interakcija glumaca, mene i odjeće. I to je predstavljalo veoma interesantan aspekat dizajniranja. To ne možemo da doživimo kada dizajniramo kolekcije. Razgovor sa ljudima koji nose moj dizajn je za mene jako bitna stavka. Tako da, to dizajnersko iskustvo dosta jeste uticalo na moja kasnija percepiranja onoga što radim u svojim kreacijama. Možda prije svega jer u svemu želim da ispričam neku priču.
U biografiji na Vašoj oficijelnoj stranici stoji da radite na tome da osnujete vlastiti brend i otvorite umjetnički atelje gdje biste između ostalog izrađivali i unikatni namještaj. Jeste li blizu ostvarenja tog sna?
– Dizajniranje namještaja za mene je predstavljalo mogućnost da se svojim dizajnom okružim u potpunosti. Dakle, pored odjeće, obuće, dizajnirala bih i svoj namještaj, te živjela okružena njime. Dakle, živjela bih okružena sobom. To su već veliki planovi koje ću, nadam se, moći da ostvarim u kasnijem dobu života zbog same nemogućnosti da sada posjedujem sve te silne alate i druge stavri koji su mi potrebni da bih to ostvarila. Radim na tome danonoćno, o tome mislim, to je moja budućnost. Drugačiju ne mogu da je zamislim. Nemam sumnje da li ću uspjeti u tome svojim radom, predanošću i disciplinom.
U pripremi je i prva kolekcija ruksaka, kad ih možemo očekivati i po čemu će biti posebni?
– Da, Andrea Tešanović i ja smo dogovorile da pred kraj ove godine izbacimo našu prvu zajedničku kolekciju ruksaka. Sama priča ruksaka će biti poznata nakon što sve ruksaka završimo i uslikamo. Sada samo mogu kazati da posao napreduje, rađaju se nove ideje i oblici. Radimo, i radićemo, naravno sa nekonvencionalnim materijalima i biće to nešto zaista sjajno. Ovaj put sam se osvrnula najviše na funkcionalnost i na pametan dizajn što ćete moći vidjeti pred kraj godine.
U kojim situacijama Vi pomislite – život je lijep?
– Život je lijep za mene uvijek. Zahvalna sam saki dan što mogu da razgovaram sa ljudima različitih mišljenja, različitih postavki u životu, što mogu svaki dan da upoznajem ljude i tako bogatim svoj život. Život je lijep jer imam divnu porodicu, zdravu i sretnu. Život je lijep uz mog muža koji me nasmijava svaki dan.
razgovarala_Besima Svraka