Kako je moguće osjećati se kao stranac u rodnom gradu, pronaći dom u drugom, i na kraju shvatiti da je kuća zapravo osjećaj koji nosimo svuda sa sobom.
Postoji jedna rečenica koja me uvijek prati, a posebno otkad sam otišla iz Sarajeva: nigdje nisam kući, a opet, kuća mi je svuda. Zvuči kao paradoks, ali svi koji su se barem jednom selili iz grada u kojem su odrasli znaju koliko istine ima u tome.
Ja sam Sarajevo napustila dva puta. Prvi put kao tinejdžerka, kada sam s porodicom otišla iz grada koji sam tada doživljavala kao centar univerzuma. Vratila sam se za vrijeme fakulteta, kada je bezbrižnost mladosti i studentska svakodnevica činila da grad bude najzabavniji i najživlji. A onda sam ponovo otišla, ovaj put prije osam godina, u Zagreb. I tu priča postaje zanimljiva: jer ono što sam tražila u Sarajevu nikada nisam pronašla dok sam tamo živjela. Tek kad sam otišla, počela sam Sarajevo osjećati u sebi jače nego ikada prije.
Sarajevo je grad koji voliš da mrziš.
Za mene je Sarajevo poput ogromne sigurnosne dekice koja me ogrne svaki put kad mi je potrebno. Tamo su moji roditelji, porodica, uspomene iz djetinjstva, mirisi pekara i ukusi hrane na kojoj sam odrasla, kao i onaj haos na ulicama koji jednako volim i prezirem. Jedini grad na svijetu sa kojim imam love-hate odnos. Volim ga jer mi je dao ljude, sigurnost, mladalačku bezbrižnost i beskrajne noći smijeha tokom studentskih dana. Mrzim ga jer me često iznevjerio kad mi je najviše trebao dok sam odrastala. To su bili trenuci traženja posla, papirologije, neisplaćenih plaća, i prvih naivnih vjerovanja u ljude.
Čak i dok sam živjela tamo, osjećala sam da ne pripadam. Sarajevo je, u suštini, ogroman ekstrovert. Glasan, otvoren i bez granica. A ja sam uvijek bila povučenija, sa željom za privatnošću i granicama. Ponekad je to bilo zabavno, jer svi znaju sve o svima, a ponekad neizdrživo, jer svi znaju sve o svima. Taj osjećaj nepodudarnosti godinama je samo rastao, sve dok nisam osjetila da je vrijeme da krenem dalje.
Kada sam došla u Zagreb, trebalo mi je nekoliko godina da se zaista osjetim doma. Pronašla sam ritam, slobodu, i svoj mali prostor među šušurom trešnjevačkog placa, tihim kafićima skrivenim po Gornjem gradu i beskrajnom zelenilu oko armirane džungle. U isto vrijeme, kao da sam se preko rijeke Save još jače povezala sa Sarajevom. Postalo je jasno da je moguće osjećati se kod kuće na dva mjesta istovremeno. Pripadnost nije jednosmjerna karta, nego sloj po sloj iskustava i ljudi koji te oblikuju. Nikad nisam osjetila takvu bliskost sa Sarajevom nego kada sam otišla iz njega.
Danas, svaki put kad se vratim u Sarajevo, osjećam se pomalo kao turista. Dolazim zbog onog lijepog: porodice, kafe s prijateljima, ukusa iz djetinjstva. Ipak, kada ostanem duže od tri ili četiri dana, ponovo počinjem da primjećujem sve ono zbog čega sam i otišla. Onu istu sporost birokratije, iste nervoze u prometu, isti osjećaj skučenosti. Čujem iste priče od ljudi o teškoćama koje su i mene morile, vidim grad koji je, osim par novih kafića, stao u vremenu. Tada me obuzme tuga, jer shvatim da taj grad nikada neće moći da mi pruži sve što sam tražila.
Svaki moj povratak je kao mala doza nostalgije. Dođem da osjetim ono što mi nedostaje poput mirisa ćurekota koji se širi pekarama za vrijeme Ramazana, glasove ljudi na Baščaršiji, sarajevski humor koji ne postoji nigdje drugo, mahalske opaske, i pokoji lijep kompliment. I onda odem, prije nego me realnost podsjeti na razloge mog odlaska. Uzimam od svog grada ono što volim, a ostavljam za sobom ono što me iscrpljuje. Znam, malo je i sebično.
Ne mislim da se svi osjećaju ovako kada odu iz rodnog grada, ali mene je život naučio da dom nije samo fizičko mjesto, nego hrpa emocija. Kuća je tamo gdje su ljudi koje volim, gdje osjećam toplinu i pripadnost, pa makar to bilo i na dvije različite adrese.
Možda nikada više neću pripadati Sarajevu na onaj način kao nekada, i možda se u Zagrebu nikada neću u potpunosti osjećati kao u rodnom gradu. Ja imam privilegiju da se osjećam kod kuće na dva mjesta, i to je, na svoj način, najljepši poklon koji su mi oba grada dala.
Kuća, na kraju, nije uvijek zgrada ni ulica, nije čak ni grad. Kuća je osjećaj koji nosimo u sebi, ona toplina koja se javi kad prepoznamo miris, okus, ili neku teksturu. Kuća je tamo gdje nam srce preskoči kada sletimo na tlo, ma gdje god to bilo. I upravo zato, kuća može biti svuda, od razgovora koji nas umiri, pogleda koji nas razumije, i gradu koji nas prihvati onakve kakvi jesmo.
Jer kuća nije mjesto. Kuća smo mi.