Reprezentacija Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci nastavja nizati uspjehe, na Paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru u okviru 3. kola grupe B rezultatom 3:0 u setovima porazila je selekciju Kine.
Nermin Hamzagić i Velija Hasanbegović su performansom Atlete srca željeli posebno odati priznanje našim reprezentativcima u sjedećoj odbojci kao najtrofejnijem sportskom kolektivu u državi, jedinom koji su u isto vrijeme bili evropski, svjetski i paraolimpijski prvaci. U želji da podržimo čitav projekt u zadnjem broju FBL magazina izdvojili smo 14 stranica za njih, a sad vam i online predstavljamo intervju sa autorom projekta Nerminom Hamzagićem i seriju fotografija Velije Hasanbegovića, (dobitnik ovogodišnje Šestoaprilske nagrade za najbolju fotografiju), a svaki od sportista nam je rekao šta je za njega snaga.
Premijera pozorišnog performansa Nermina Hamzagića Atlete srca, nastala u koprodukciji Udruženja Art Hub i Internacionalnog teatarskog festivala MESS te uz partnerstvo sa Muzejom savremene umjetnosti Ars Aevi, imala je svoju premijeru u martu ove godine u Art Depou Ars Aevi u Sarajevu. Ovakav projekt je neobičan, nesvakidašnji, ali vrlo emotivan i inspirativan, jer je spojio naizgled nespojivo – teatar i sport. U okviru projekta pored performansa posjetioci su u prilici i pogledati izložbu fotografija portreta odbojkaša bh. reprezentacije.
Koliko ste zadovoljni reakcijama publike i kritike na projekt Atlete srca?
– Reakcije su zaista bile pozitivne. Raduje me što je publika prihvatila poziv na igru i na taj način, zajedno sa reprezentativcima, kreirala novo zajedničko iskustvo. Nakon Sarajeva, izlagali smo portrete i u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli gdje smo premijerno prikazali i video rad nastao na sarajevskoj premijeri, a nakon toga smo izlagali i u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici. Žao mi je, što iz objektivnih razloga, nismo u mogućnosti u svim gradovima igrati sa odbojkašima, ali se nadam da video rad uspijeva iskomunicirati dio iskustva koje je imala publika u ARS AEVI-ma.
Jedan ste od rijetkih autora koji su uspjeli spojiti sport, fotografiju i teatar, odakle je potekla ideja za nečim ovakvim?
– Želja nam je bila odati priznanje najtrofejnijem sportskom kolektivu u BIH, koji pored sportskih rezultata kojima se ponosimo, služi i kao velika inspiracija svima nama. Odbojkaši su pokrete svojih tijela disciplinirali i podredili unutarnjim stremljenjima duha ka slobodi, pobjed i samopoštovanju. Velija Hasanbegović i ja smo tragali za formom, u kojoj bi svaki od nas realizirao vlasitu ideju. Velija se odlučio za portretnu fotografiju, a ja za scenski performans i video. Povezali smo ljude. To nam je bila namjera i u tome smo mislim uspjeli. Sport i umjetnost prije svega služe povezivanju, oni nas okupljaju oko zajedničkih vrijednosti i ideja.
Kako i koliko je vremena prošlo od ideje do ralizacije projekta?
– Dugo smo tragali, istraživali. Osjećali smo strašno poštovanje i odgovornost. Ipak, ne zaboravimo, ljudi s kojima smo sarađivali osvojili su sve što se u sjedećoj odbojci može osvojiti. Kad smo se konačno odlučili za formu, zahvaljujući ART HUB-u, MESS-u i ARS AEVI-ma, kao i saradnicima Asji Krsmanović i Irmi Saje, brzo smo ušli u produkciju i realizaciju. Ohrabrilo nas je što su svi prepoznali značaj projekta i dali svoj doprinos da se isti realizira.
Da li ste nailazili na poteškoće prilikom razvoja projekta?
– Prvog marta, i dan ranije, u Sarajevu je padala kiša. Ars Aevi prokišnjava zbog opšteg nemara politike prema instituciji od takvog značaja. Tako da su zvanice i publika preskakali kante koje su skupljale kišnicu. Ovo može poslužiti kao primjer za poteškoće s kojima se svakodnevno svi moram nositi.
Kako komentirate da naš najtrofejniji sportski tim, svjetskih razmjera, je tako malo zastupljen u javnosti?
– Nadam se da će se to promijeniti. Nedovoljno govorimo o uspjesima sportista, umjetnika, ili pozitivnim pričama pojedinaca ili kolektiva iz Bosne i Hercegovine. A kada govorimo, onda je to vrlo kratko. Tu je možda i odgovornost na medijma da kreiraju, koliko je to moguće, pozitivniju sliku. Možda smo kao društvo, zaboravili biti ponosni, ali ohrabruje da se ipak nismo zaboravili radovati.
Mislite li da kultura i ovakvi performansi mogu promjeniti stanje svijesti u državi?
– Kultura otvara komunikaciju, zadire u društvo, pokreće procese. Veliki broj kulturnih projekata je angažirano, ali smatram da je potreban združeni napor kako bi se promijenilo stanje svijesti u državi. Kulturni projekti sami po sebi, bez šireg koncezusa, u tome neće uspjeti. Nažalost, iako umjetnički projetki u proteklih 20 godina bivaju nagrađivani na svjetskim festivalima, primjera radi, filmovi, koji govore o našoj stvarnosti i oštro je kritikujući, mi i dalje kao društvo posrćemo, lutamo fašizmom, nacionalizmom i dalje imamo dvije škole pod istim krovom, masovne grobnice, veličanje ratnih zločinaca, nepotizam, korupciju… Kako dakle očekivati da kultura generira promjene u društvu, kada su institucije suočene sa opštim nemarom i borbom za preživljavanjem? Nepostojanje kulturne politke na državnoj, a zatim i svim nižim razinama, ugrožava kulturu i komunicira nezainteresovanost ili pak namjeru politike da u potpunosti uguši umjetnost. I jedno i drugo vrlo je opasno, jer govori da ljudi na poziciji ne razumiju važnost kulture za jedno društvo, ili svjesno teže da istu onemoguće.
Ide li nam kultura na bolje ili na gore?
– Kultura se bori, razvija. Ona je u vezi sa društvom i kretanjima u društvu i dijeli njegovu sudbinu. Bolje ili gore-stvar je subjektiven percepcije, i nećemo se svi složiti oko toga, ali kultura je ozbiljno ugrožena, i ukoliko politika ne prepozna njen društveni značaj, kulturna produkcija će biti dovedena u pitanje. Mišljenja sam da kultura mora komunicirati i da ne smije sama sebi biti dovoljna.
Šta mislite šta ove momke čini tako nepobjedivim?
– Njihova apsolutna predanost, profesionalnost, strast i ljubav prema odbojci i spoznaja da svaki njihov dobijeni poen i meč za sve nas znači puno više od sportskog rezultata. Atlete srca, hvala vam!