Umjetnica Nina Ziggy Hadžić rođena je u Banjoj Luci, a živi i radi u Sarajevu. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti, Odsjek grafika. Oduvijek joj je crtanje portreta dobro išlo, a kako uživa da se šali na tuđi, ali i na svoj račun, karikature su je, kako kaže, same pronašle. Na samom početku je karikirala samo prijatelje, kasnije je počela crtati političke karikature za magazin Buka, a vremenom su karikature pronašle svoj put i do majica Ziggy T-Shirts.
Koliko ALU, na kojoj si studirala, pomaže edukaciji i pronalaženju mladih karikaturista?
– Smatram da uopće nije potrebno da se ide na bilo koju Akademiju da bi se bavio karikaturom ili bilo kojim drugim vidom umjetnosti. Neki od najboljih umjetnika (muzičara, slikara, kipara itd.) nikad nisu završili ili išli na akademiju.
Vremenom je klasični crtež evoluirao u digitalni, odnosno, uključila si u proces i kompjuter!
– Vrsta umjetnosti koju ja forsiram spada u domen digitalne umjetnosti sa primjesima tradicionalnog; prvo skiciram tuš perom na papiru, skeniram i onda u Photoshopu kolorišem i eventualno radim minimalne ispravke.
Koliko je vremena potrebno za jednu karikaturu i koliko je zapravo proces složen?
– Za crtanje karikature po mom mišljenju je potrebno neko predznanje crtanja portreta. Karikatura osobe treba da ima sličnosti sa tom osobom, potrebna je doza grotesknog pretjerivanja i na kraju: koncept.
Koliko je teško nacrtati vlastitu karikaturu?
– Uopće nije teško. Sebe najbolje poznajem i najopuštenija sam (i slobodnija) kada sebe deformišem. U tim momentima sam apsolutno slobodna i mojoj mašti nema kraja.
Kaže se da slika govori hiljadu riječi, a karikatura govori još koju riječ više. Možete li nam reći kolika je moć karikature?
– Karikatura je pismo u slici i ako slika govori hiljadu riječi, karikature također može prenijeti satiru zajedno s političkim i povijesnim komentarom. Pozicija karikature kao novinskog i umjetničkog izraza u BiH lagano izumire i to ne samo kod nas, već i u regionu. Kao da je lakše platiti fotografiju, čiji je sadržaj zanimljiv, nego kvalitetnu (tehnički i idejno koncipiranu) karikaturu. Prije svega, karikatura bi trebala biti tu da razbije monotoniju teksta i da oplemeni list. U biti, osnovni zadatak karikaturiste je da kombinovanjem ironije i humora prikaže realnu stvarnost tekuće političke i društvene događaje i ona može utjecati da se nešto promijeni, da neko iole ‘pismen’ primjeti i shvati koncept, ako ništa: da te natjera na smijeh.
Ako pozicija karikature kao novinskog i umjetničkog izraza u BiH umire, kako i gdje pronalaziš volju da i dalje nastaviš s radom?
– Mislim da me još uvijek drži ona romantična misao da ću usrećiti nekoga sa svojim karikaturama kao i to da za stvaranje umjetnosti nije potrebna ničija potpora niti novčana pomoć, samo volja, ljubav i spremnost da cijelog života učite nešto novo.
Na tvom Facebook profilu često osvanu fotografije posađenih biljaka. Reci nam više o ljubavi prema vrtlarstvu, kakav je osjećaj posaditi biljku i gledati je kako raste?
– Inače sam zaljubljena u Majku Prirodu, ali prije jedno pola godine, kada sam shvatila da imam samo jednog tužnog, usamljenog fikusa u kući, odlučila sam da mu donesem jos jednog prijatelja i tako, umjesto samo jednog, počelo je ludilo kupovine, a nedugo zatim, ludilo uzgoja biljaka (od datulje, limuna, narandži, bosiljka, ruzmarina, lavande, raznoraznih puzavica, paradajza, peršuna, itd..). Inače su moji roditelji magovi što se tiče vrtlarstva, samo što je kod mene taj gen malo kasno proradio. Čim su roditelji shvatili šta se sa mnom dešava, odmah su se ponudili da pomognu sa savjetima i sjemenkama. Kao što reče Alfred Austin: The glory of gardening: hands in the dirt, head in the sun, heart with nature. To nurture a garden is to feed not just on the body, but the soul. I time je sve rečeno.
